Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije

Ovih se dana i u našoj javnosti pojavila vijest iz Njemačke, ondje aktualna još u proljeće ove godine. Objavljeno je nešto o čemu će, prije ili kasnije, morati progovoriti i ostatak Europe: po prvi put u Njemačkoj je više nekršćana nego kršćana (24 % katolika, 21 % pripadnika Evangeličke crkve, 4 % muslimana, 4 % pripadnika drugih religija te 47 % stanovništva bez vjerske pripadnosti). Statistika je jasna i neumoljiva, ali pitanje koje iz nje izbija teže je od bilo kakve crkvene drame: je li kršćanska poruka doista dotrajala ili je dotrajala vjerodostojnost onih koji govore u njezino ime? Jer brojke ne govore samo o padu ”vjerske pripadnosti”, nego o dubokom nepovjerenju prema instituciji koja se poziva na Krista, a često je daleko od njega.

Evanđelje samo po sebi nije zastarjelo. Bog koji staje uz posljednje, uz zgažene i zlostavljane, protiv logike moći – to nije ideja nekog davnog petnaestog ili devetnaestog stoljeća, nego poruka koja jednako snažno pripada i dvadeset i prvom stoljeću.

Suvremeni čovjek ne bježi iz kršćanstva zato što mu je Isusova poruka o pomoći ”najmanjima” postala odbojna, nego zato što više ne vjeruje da crkve doista žive ono što propovijedaju.

Ne odbacuje nužno Krista, ali odbacuje posrednika koji je izgubio vjerodostojnost.

Između Krista i crkava nastaje pukotina, a u tu pukotinu polako padaju čitave generacije. Nitko ne napušta Crkvu zato što ga uznemiruje Govor na gori, nego zato što ne može pomiriti Krista iz Evanđelja s onim što vidi i čuje iz usta crkvenih institucija.

Vjerodostojnost nije ukras Crkve, nije luksuz koji može imati ili ne imati, ona je njezin preduvjet. Crkva postoji samo dok je svjedok Evanđelja. Onoga časa kad počne prvenstveno braniti sebe, svoj ugled i svoju moć, a ne one najmanje, rubne, iskorištavane i ranjene, one s kojima se Krist poistovjetio, ona još može funkcionirati kao institucija, ali prestaje biti Znak, Svjetlo, Sol.

U trenutku kada žrtva postane problem koji treba kontrolirati, a ne lice u kojem gledamo Krista, Crkva možda još ima strukture, zgrade i priopćenja, ali gubi ono najvažnije: moralno pravo govoriti u ime Evanđelja.

Upravo zato nije svejedno kako Crkva govori, koje riječi bira i što u njima naglašava. Riječi nisu samo forma, one su ogledalo teologije i srca. Kad čitamo službena priopćenja, ne gledamo samo stil, nego ono što iz njih izbija: komu se vjeruje, kome se staje uz bok, koga se štiti.

Nedavni primjer iz naše sredine to pokazuje brutalno jasno. Zadarska nadbiskupija, suočena s nepravomoćnom presudom svećeniku zbog pedofilije, objavljuje priopćenje, a potom i osvrt  na reakcije koje su uslijedile. Umjesto jedne jasne, evanđeoske rečenice: ”bezuvjetno stojimo uz žrtvu”, pred nas izlazi tekst koji pokušava zvučati pravnički, a zapravo je sastavljen hladnim, nervoznim jezikom i prepun nelogičnih objašnjenja.

Autor/ica se svim silama trudi obraniti instituciju, a maloljetnu žrtvu spominje tek usput i to na način koji je porazan, ponižavajući i za žrtvu i za samu Crkvu.

Nelogičnosti u priopćenjima Zadarske nadbiskupije

Čekamo, ali ne čekamo. U priopćenju piše da će se crkveni kazneni postupak pokrenuti ”nakon pravomoćne presude” civilnog suda. U osvrtu pak tvrde da ”nije točno” da Crkva čeka civilni sud. Ili čekaju, ili ne čekaju, ne mogu oboje. Ne može istodobno vrijediti i jedno i drugo, to je klasično samoopovrgavanje.

Nedostupan, ali ipak dostupan. Kažu da je svećenik u zatvoru pa je ”nedostupan” za kanonski postupak, uručenje spisa, obranu i razgovore. U isto vrijeme ističu da je bio pod stalnim crkvenim nadzorom i da mu je 1. srpnja 2025. ”službeno oduzeta ovlast ispovijedanja”. Da bi mu oduzeli ovlast ispovijedanja, morali su mu nekako uručiti odluku, komunicirati s njim, imati kontakt. Dakle, ili je ”nedostupan” pa mu se ne može ništa uručiti, ili je ipak dovoljno dostupan da dobije dekret o zabrani ispovijedanja i da bude ”pod stalnim nadzorom”. Obje tvrdnje zajedno ne drže vodu. 

Ne ispovijeda, ali ipak ispovijeda. Tvrde kako svećenik ”nije ispovijedao vjernike”, a odmah potom priznaju da je u zatvoru ispovijedao. To je logički čista kontradikcija: prvo, nije ispovijedao vjernike; onda, utvrdili smo da je ispovijedao u zatvoru. Kao da ljudi u zatvoru nisu ”vjernici”, ili su u zatvoru isključivo nevjernici ili kao da postoje ”pravi vjernici” (na slobodi) i neka druga kategorija koja se ne računa. Jesu li to ljudi drugog reda? To je ne samo teološki nego i čisto ljudski porazna distinkcija. U trenutku kad se zatvorenik prestane gledati kao vjernik, Crkva prestaje računati s Evanđeljem koje započinje upravo od odbačenih.

Nije suspendiran, ali ne vrši svećeničku službu. Kažu da se suspenzija, kao kazna, ne može koristiti kao preventivna mjera. No onda nabrajaju mjere: razrješenje svih službi, uklanjanje iz pastoralnog rada, zabranu javnog slavljenja sakramenata, naknadnu zabranu ispovijedanja javno i privatno.

U osvrtu tvrde da je pogrešno tražiti ”odmah suspendirati” svećenika da bi se pokazalo da je Crkva na strani žrtve. Istodobno navode da su ga ”odmah razriješili svih službi” i zabranili mu javno slavljenje sakramenata i blagoslovina. Sadržajno gledano, to jest ono što običan vjernik i javnost razumiju pod ”suspenzijom”, svećenik ne vrši službu.

Dakle, logička akrobatika, ”suspenziju” ne možemo izreći kao preventivnu mjeru, ali možemo napraviti sve što suspenzija praktički znači, samo ćemo to nazvati ”mjerama opreza”. To je semantičko, ne stvarno razlikovanje i još jedan udarac vjerodostojnosti. 

”Iskreno suosjećanje”, ali samo s ”mogućom patnjom žrtve”. Hvale se sa skrbi i suosjećanjem prema žrtvama, a istodobno govore o ”žaljenju zbog moguće patnje žrtve”. Patnja djevojke svedena je na hipotezu, na ”možda”. Tko patnju žrtve naziva mogućom, svoju vjerodostojnost čini nemogućom. I tu je najdublji lom vjerodostojnosti Crkve sažet u tri riječi: ”moguća patnja žrtve”.

Nadbiskupija tvrdi da žali zbog ”moguće patnje”, jer bi iskrena isprika značila priznanje odgovornosti. Patnja djevojke, koja prolazi kazneni postupak, izložena je dijelu javnosti, ispitivanjima, stručnim vještačenjima, ali se u službenom tekstu Nadbiskupije pojavljuje samo kao mogućnost. Kao da je patnja nešto što tek treba dokazati, a ne polazište svake kršćanske etike.

To je rečenica u kojoj se Nadbiskupija odrekla vlastite vjere. Ako je patnja žrtve ”moguća”, onda je i Krist samo ”moguć”, uvjetan, suspendiran do pravomoćnosti presude. Jer Krist se, prema Evanđelju, veže uz patnika. Tko relativizira patnju, relativizira i Boga na kojeg se poziva.

Na susretu s talijanskim biskupima 20. studenoga 2025. u Asizu, papa Lav XIV. rekao je: ”Obnova Crkve počinje tek kada se žrtve istinski prihvate i saslušaju, kada se rane imenuju i priznaju te kada se barem pokuša raditi na njihovu ozdravljenju.”

Govoriti o ”mogućoj patnji” osobe koja je u kaznenom postupku priznata žrtvom (čak i nepravomoćno) je unutarnje proturječno tvrdnji o ”iskrenom suosjećanju”. To je točka gdje se vjerodostojnost retorike potpuno raspada.

Dokaze traže od novinara, ali sami ne nude nikakve. U osvrtu napadaju novinara jer piše da ”brojni seksualni delikti ostaju neprocesuirani” bez navođenja slučajeva, pa kažu da je to paušalna i neutemeljena optužba. Ali sami ne iznose nikakve brojke, ni primjere koji bi pokazali suprotno (koliko je slučajeva procesuirano, koji su ishodi itd.).

To nije klasično proturječje, ali jest dvostruki kriterij: od novinara traže empirijsku preciznost koju sami sebi ne nameću. Argumentacijski, to je nepošteno. Time se šalje poruka da se Crkva ne boji grijeha i nepravde toliko koliko se boji lošeg dojma o sebi.

Zato je priča o Njemačkoj i priča o Zadru ista priča. Mladi čovjek koji se odjavljuje iz Crkve i upisuje u rubriku ”bez vjere” ne mora odbacivati Boga; on možda samo odbija sudjelovati u sustavu u kojem se patnja djeteta zove ”mogućom”, a unutarnji apsurdi brane kao teološka mudrost.

On osjeća ono što Crkva ne želi priznati naglas: kad je institucija nevjerodostojna, prestaje biti vjerodostojan i njezin govor o Bogu. U tom smislu, njemački postotci i zadarska priopćenja samo su dvije verzije iste priče: priče o izgubljenoj vjerodostojnosti.

Kršćanstvo ne umire zato što je postalo manjina. Ono doista počinje umirati onda kad i među kršćanima postanu manjina oni koji su spremni stati uz žrtvu bez zadrške i bez računice. Kad broj onih koji brane moćnike nadmaši broj onih koji brane ranjene, tada svjetlo Evanđelja ne gase ”nevjernici”, nego sami vjernici. Tada krivnja više nije ”izvana”, nego se uselila u samo srce zajednice koja se još uvijek naziva Kristovom.

Pitanje vjerodostojnosti danas nipošto nije apstraktno. Ono se ispisuje u dekretima, priopćenjima i osvrtima, u svakoj rečenici u kojoj biramo hoćemo li zaštititi dijete ili ugled institucije.

Papa Lav XIV. nedavno je na misi svećeničkog ređenja u Bazilici svetog Petra rekao da život Crkve i njezinih službenika mora biti otvoren i vjerodostojan, jer samo tako možemo zajedno ”obnavljati vjerodostojnost ranjene Crkve u ranjenom svijetu”. Ako u tom izboru ne stanemo uz žrtvu, nego uz zaštitu vlastite slike, tada ne gubimo samo ugled, gubimo moralno pravo govoriti u ime Raspetoga.

Dobro bi bilo da Crkva napokon sebi postavi pitanje koje joj mnogi vjernici već postavljaju, ne samo u komentarima na društvenim mrežama, nego i u tišini svoje savjesti: bi li se Isus potpisao ispod priopćenja o ”mogućoj patnji žrtve”? Ako je odgovor ne, onda pravi problem nije u tome što je Europa sve više ”bez vjere”.

Statistike mogu mjeriti pripadnost, ali ne mogu izmjeriti vjeru. Problem je dublji i bolniji: u tome što je Crkva, braneći sebe umjesto žrtve, ostala bez Krista kojega naviješta i tako postala samo još jedna institucija koja pokušava preživjeti u ranjenom svijetu u kojem se glas moćnih uvijek čuje glasnije od glasa žrtava.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika

> Svi tekstovi ovog autora