Nevjerojatna lakoća nepovjerenja u medicinu

Danas je (ponedjeljak, kada pišem) rođendan mojoj mami. Otišla je u 91. godini života. Lijepe godine je dočekala, reći će mnogi čiji su najmiliji otišli prerano. Djeci, pa i ovoj poput mene koja su i službeno ”stara” ili kako nam se politički korektno tepa u trećoj dobi, mame uvijek odlaze prerano. Pogotovo dobre i požrtvovne mame kakva je bila naša.

Puno razmišljam o njoj na ovaj sivim oblacima okovan dan. Ne samo zbog rođendana koji je često, i dok je bila živa, nekako značio konačan kraj ljeta, kupanja, kratkih rukava i punjenih paprika za ručak, već i zbog toga što bi to bio dan iza kojeg bi, nakon obiteljskoga okupljanja, uslijedili oni tipično riječki, sumorni, jesenji dani u kojima je bez prestanka, danima pa i mjesecima lijevalo kao iz kabla.

U jesen bi se, naime, moja mama, sve u svemu, rijetko zdrava za te visoke godine pripremala, kako je ona govorila za ”generalnu reparaciju” – odlazak na specijalističke preglede.

Jeseni i zime bile su rezervirane za kardiologe, ortopede, okuliste… a sve je otpočinjalo vađenjem krvi, odlaskom njezinoj liječnici opće prakse, koja je ”naslijedila ambulantu” svojih prethodnika, svekra i svekrve, kojima su moji roditelji nekad davno pripadali.

S tih prvih, moguće baš jesenjih susreta s riječkom liječnicom dr. Sandrom Šuljić mama se vratila toliko oduševljena da me nazvala u redakciju i u dahu prepričala detalje pregleda: ”Znaš, Nela, kako krasnu doktoricu sad imam. Lijepu, pametnu, dragu, susretljivu. Trebala bi se i ti njoj prebaciti…”

Nisam. Previše sam bila lijena za svo administriranje koje je tada pratilo prebacivanje iz ambulante u ambulantu. No Šuljićevi, a kasnije i dr. Sandra, u našoj su familijici bili zakon. Vjerovalo im se i bespogovorno! Slušalo kad bi preporučili operaciju žučnih kamenaca, mrene, kuka u ozbiljnim i riskantnima osamdesetim…

Mamin rođendan, subotnji prosvjed ridikuloznoga naziva ”Festival slobode”, političari koji manipuliraju prosvjednicima ne bi li jeftino prikupili pokoji poen više, neodgovorni roditelji, gomila nebuloza po društvenim mrežama natjerala me je da se zapitam gdje je, kako i zašto nestalo povjerenje u liječnike i njihove preporuke

Nisu se postavljala dodatna pitanja kad je mijenjana terapija. Doktorica Sandra je znala koje su tablete najbolje za bolove u križima, koljenu, kuku, kad je dosta i kad valja ”pod nož”, jer je to jedino rješenje. Zašto je pametno svake godine primiti cjepivo protiv gripe i koja će pilula najbolje pomoći da se lakše usni kad te stisnu godine i zdravstvene tegobe. Sugestije sa strane nisu bile dobrodošle. Nju se slušalo i oko preporuka za specijaliste.

”Moji doktori” i oni preko veze i oni po skupim privatnim klinikama za kojima sam posezala kad ne bih imala strpljenja ni vremena satima ”dreždati” s mamom u prepunim ambulantama, nikad nisu bili toliko dobri kao oni za koje je dr. Sandra napisala uputnicu…

”Ja više vjerujem bolničkim liječnicima, oni se nagledaju svega i svačega. Ovi tvoji ti samo titraju i govore ono što hoćeš čuti. Kako lijepo izgledate za svoje godine. Nemate staračkih pjega ili imate srce k’o curica. Šminkeri”, govorila bi moja dobra mama, ponekad nesvjesna da su to oni isti, ”bolnički” samo u popodnevnome fušu.

Čemu ovakav uvod?

Pa eto, mamin rođendan, subotnji prosvjed ridikuloznoga naziva ”Festival slobode”, političari koji manipuliraju prosvjednicima ne bi li jeftino prikupili pokoji poen više, neodgovorni roditelji, gomila nebuloza po društvenim mrežama natjerali su me da se zapitam gdje je, kako i zašto nestalo povjerenje u liječnike i njihove preporuke?

Zašto ne vjerujemo ljudima koji svuda u svijetu prvo bivaju najbolji đaci, uglavnom po gimnazijama, pa potom studiraju na fakultetu šest godina, pa stažiraju godinu dana, pa onda nekoliko godina usavršavaju i struku koju su odabrali ili im je dodijeljena, neki žele i doktorirati – a svi, ama baš svi su osuđeni učiti čitav život, jer se spoznaje i tehnologija u medicini mijenjaju nevjerojatnom brzinom…

Vidimo to uostalom i u ovoj pandemiji koja nam život zagorčava već pune dvije godine.

Naravno da doktori nisu bezgrešni, da ih nove spoznaje mogu dovesti i u situaciju da u kratkom vremenu mijenjaju mišljenje, da neki povremeno skupo plaćaju spregu s politikom. Sve mi je to kristalno jasno, ali me svejedno iz dana u dan zapanjuje to nevjerojatno rasprostranjeno nepovjerenje u liječnike, u znanost, u njihove preporuke…

Povjerenje, itekako utječe ne samo na liječenje već i prevenciju bolesti. Reći će vam to svaki iskusnik, svaki doktor staroga kova, znate oni što su se kroz život, što bi rekla moja mama, nagledali ”svega i svačega”, svakojakih zaraza i egzotičnih bolesti.

Kako vratiti povjerenje? I doktori su samo od krvi i mesa.

Nedavno je dr. sc. Stipan Jonjić, naš Riječanin, ali jedan od ponajboljih svjetskih imunologa, komentirajući zahtjev nesretnoga gradonačelnika Sinja Mira Bulja da se skinu maske djeci po školama, iskreno kazao kako najradije ne bi ništa rekao o tome, ”jer se o tome u ozbiljnom kontekstu ne može razgovarati” i kako više nema ”mentalnu toleranciju za tu vrstu ljudi”, koji nikako da shvate da maske donose više koristi nego štete.

Naravno da doktori nisu bezgrešni, da ih nove spoznaje mogu dovesti i u situaciju da u kratkom vremenu mijenjaju mišljenje, da neki povremeno skupo plaćaju spregu s politikom. Sve mi je to kristalno jasno, ali me svejedno iz dana u dan zapanjuje to nevjerojatno rasprostranjeno nepovjerenje u liječnike, u znanost, u njihove preporuke…

Idealno bi bilo da ”naivni”, kako ih zove slovenski imunolog Alojz Ihan, koji danas pune bolnice i mjesta na respiratorima zbog težih oblika bolesti, ako prežive, iskreno, javno posvjedoče je li to vrijedilo straha od eventualnih komplikacija cjepiva.

Naš je zadatak, kaže ovaj epidemiolog iz susjedstva, ”da ljudima opišemo najbolje zdravstvene opcije moguće u danom trenutku”, a ljudi onda, tvrdi on, mogu donijeti odluke koje idu na njihovu štetu.

On, također, smatra kako je Slovenija mogla ove jeseni imati uglavnom normalan život i bolnice da su se njezini stanovnici u većoj mjeri od dosadašnje procijepili te da za kontrolu epidemije nedostaje pola milijuna takvih. Cijepljenje bi kao društvo platili 20 milijuna eura, a neprocijepljenost će koštati na stotine…

Slično je i u Hrvatskoj.

Onima koji misle da se necijepljenjem bore protiv enormnih profita farmaceutske industrije poručio je kako je cijepljenje višestruko jeftinije od testova, te da farmaceuti daleko više zarađuju na onima osuđenim na stalno testiranje.

I dok čitam izjave poznatih imunologa koji gube bitke s nebuloznim antivaskerskim i antimaskerskim filmićima, nastalim moguće i u radionicama zaduženim za marketing farmaceutskih kuća (kad znamo cijene testiranja i liječenja nije nemoguće), ne mogu ne pomisliti što bi učinila moja mama u svom pohodu na ”jesenju reparaciju” da je živa…

I u 94-oj, sigurna sam, cijepila bi se. I tri puta ako to treba i naravno ako dr. Sandra to kaže.

Njezinih doživljenih preko 90, najrječitije kazuju, da nije griješila vjerujući liječnicima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora