Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy

 

Evo, upravo je negdje oko dvadeset godina kako su na naš jezik prevedena dva djela – dva kratka romana talijansko-švicarske spisateljice Fleur Jaeggy. Radi se o romanima ”Proleterka” i ”Blažene godine kazne” (oba izvorno objavljena kod Adelphi Edizioni iz Milana, 2001., odnosno 1989. godine).

Na hrvatski je ova djela s talijanskog izvanredno prenijela prevoditeljica Lada Silađin – oba su romana objavljena kod Frakture iz Zaprešića, 2003. i 2005. godine.

Čitala sam, i pisala o ovim knjigama kada su izašle kod nas, imala sam tada i tu slučajnu priliku da sretnem, upoznam spisateljicu, pri njenom boravku u Rovinju i Puli, tih sada već pomalo davnih godina, razmijenim s njom koju riječ, doživim je kao osobu…

U međuvremenu, vraćala sam se ovim dvjema malim knjigama, žaleći što se nije dogodio još pokoji prijevod neke od knjiga Fleur Jaeggy na naš jezik. Zatim te dvije tanke knjige (mnoge knjige koje su mi veoma drage su tanke, primjećujem) nisam dugo uzimala u ruke, sve do nedavno…

Iznenadio me je ponovni susret s djelom ove spisateljice, jer znala sam da je naročito cijenim, no kao da sam u međuvremenu zaboravila uistinu zbog čega.

Ali djelo kao takvo, njegova žilavost, se opire. Ljepota rečenica Fleur Jaeggy (odnosno također i ljepota prijevoda na hrvatski jezik prevoditeljice Silađin) izbija na površinu iznova, još većom snagom i blistavosti – kratkih, odsječnih rečenica, veoma strogih, zategnutih, discipliniranih rečenica, često obilježenih nejasnom slutnjom, zlokobnošću tonaliteta koji ponire u neku izvanljudsku prazninu, ništavilo vječnoga.

Stil njena jezika je izvanredno poman, visoko brižljivo izrađen, poput pažljivo, promišljeno izdubljene gravure – nema slučajnih, suvišnih, zalutalih misli i riječi.

Strašno je i veliko njeno djelo, maleno a nezaboravno, baš kako je svojevremeno primijetio njen tada stariji kolega, Josif Brodski. Jeza tog djela jeza je života i smrti, filozofska, mistička jeza sveukupnosti, koja nije samo ništavna, već je i uzvišena, poput svekolike velike poezije.

Riječi su u toj prozi zgusnute, rečenica veoma kultivirana, otmjena, aristokratska, na jedan način artificijelna, i onda kada govori o niskosti, ružnoći, pohlepi, slabosti bilo koje vrste, ili pak o ”neumjesnim” temama, kao što je ljudska seksualnost.

Takva je i opća atmosfera ova dva mala remek-djela, romana u kojima spisateljica govori o vlastitoj prošlosti, djetinjstvu, obitelji – karakterizira je naglašena uzdržanost od emocija, i visoka, ali iznadprosječno potisnuta osjećajnost, koja se potiskivanjem pretvara gotovo kao u suspregnutu ljutnju, ledenost bijesa, čineći time jedan kontrapunkt, koji ovu prozu, stil njena govora, čini veoma efektnim.

Sve o čemu Fleur Jaeggy pripovijeda doživljava se kao jedna precizna i lijepa, starinska a tako moderna, gotovo avangardna istovremeno, slika neke mrtve prirode (riba na drvenom stolu, zdjela, nož i krpa, čavao, svijeća, stolica, i tamnosmeđa pozadina nekog zida…).

Prodornost misli koje ne prežu pred time da budu oštre, čak pomalo i bezobrazne, često i cinične, ironične (život je ironičan prema junacima ovih romana) mjestimice me je ovoga puta asocirala na proze, romane Thomasa Bernharda.

Asocijacija izgleda i u doslovnom smislu ovoga puta nije bila slučajna – Fleur Jaeggy i Thomas Bernhard poznavali su se, čini se, bili i prijateljski povezani – saznajem to tek nedavno, čitajući neke članke o ovoj, inače prilično od javnosti povučenoj književnici.

Također, prijateljstvo i s austrijskom književnicom Ingeborg Bachmann za nju je bilo posebno važno – sama Fleur Jaeggy naglašava njegovu trajnu vrijednost i značaj. Povezivala ju je i fizička briga za Ingeborg Bachmann, nakon njenog stradanja u požaru u Rimu (Jaeggy je također u to vrijeme živjela u Rimu).

Kroz ova dva mala romana Fleur Jaeggy, primjećujem sada, izbija odvažnost i pravdoljubivost one koja pripovijeda, a kakve se ne sreću tako često, čak ni u djelima, koja su prije svega plod umjetničke imaginacije i igre.

Pripovjedački, ženski glas u tim prozama čist je – paradoksalno – upravo stoga jer ne bježi od govora, susreta s prljavosti, grešnosti vlastite prirode, već tu ”manjkavu” grešnost obuhvaća prirodnošću, koja se za ovu autoricu podrazumijeva, kao dio cjeline onoga što uistinu jest, znači ”biti ljudskim bićem”.

Fleur Jaeggy često je ironična prema svojim tragičnim junacima koje, istovremeno, ne prezire, već posve obrnuto – voli ih, jer je sposobna razumjeti ih i suosjećati s njima – obzirom na gorčinu iskustva koje je inherentno svakom postojanju.

Njeno je pak odrastanje bilo obilježeno životom u internatima, crkvenim obredima kojima je bila prinuđena svjedočiti, ne prema vlastitoj volji i izboru, zbog čega često piše o izopačenoj rigoroznosti Crkve, o mučiteljskoj naravi vjere – onako kako je često tumače i kroz društvo provode organizirani, za to opunomoćeni vjerski redovi.

Kroz svoje djelo, ona postepeno, i nenametljivo razvija jednu vrst suptilne diskusije o religiji, vjeri, Crkvi (poput, primjerice, rečenice, odnosno cijelih pasusa koji slijede, u romanu ”Proleterka” – ”Osuđujem religije koje nemaju milosti za samoubojice… itd.”), pri tome ne gubeći iz vida važnost onog duhovnog, čak i za nju osobno (rafiniranost i ljepota, neprolazna vrijednost njena djela najbolja su potvrda takvog autoričinog shvaćanja).

Mora se kazati, Fleur Jaeggy nije pisala laka, prozračna, pa ni ohrabrujuća djela (prema intervjuu kojega je pred nekoliko godina dala novinaru časopisa The New Yorker, ona je za sada prestala pisati), već djela koja nose jednu gestu mračne, dekadentne poroznosti, nadomak smrti, u gotovo onanijskoj privučenosti njenom ledenom zlokobnosti, svim nagovještajima propasti – slično poput, uzmimo, poezije jednog Baudelairea, kojega je jedinog voljela čitati, živeći i učeći, odnosno prezirući, ne ljubeći učenje, kao djevojčica u švicarskom internatu, nedaleko od Bodenskog jezera…

U njenoj percepciji čovjekove stvarnosti, postojanja općenito, ima nečega zastrašujućeg, nečega čega se svi pribojavamo.

Njeno pisanje kao da u sebi, prije svega, podrazumijeva pakost i zlo, bezumnost i besmisao, tragediju unutar čovjeka i uokolo njega, a njena odvažnost da netremice stoji pred prikrivenim istinama ljudskoga bivanja, da ne ustukne i ne odstupi, i da ni jednoga trena ne pokuša stvari malo ”ublažiti”, čini njena djela tako posebnima, vrijednim divljenja, svekolikog čitalačkog užitka i dugog posljedičnog promišljanja, postavljanja opetovanih, temeljitih pitanja koja ti romani snažno izvlače iz, kao davno pokopanih dubina, stavljaju ga pred čitatelja, sasvim protiv njegove volje.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora