Nije svako mjesto na kojem se trguje knjigama knjižara

           
U Zagrebu je, nekoliko stotina koraka od glavnoga gradskog trga, na isteku Tkalčićeve ulice, odmah do Gliptoteke, jednog od najljepših izložbenih gradskih prostora, koji je upravo u intenzivnoj poslijepotresnoj obnovi, otvorena nova, lijepa i prostrana knjižara. Nalazi se u prizemlju Kaptol centra, tamo gdje je nekad bio dućan s luksuznom konfekcijom, u kojemu su se mogli kupiti originalni Burberry kišni ogrtači.

Najavljena odavno, još u vrijeme zatvaranja Megastorea u Bogovićevoj – gdje je, navodno, otvoren nekakav sumnjivi narodnjačko-patriotski klub – knjižara je dugo bila na čekanju, i već kada se mislilo da je nikad neće ni biti, konačno je u studenom otvorena. Pripada knjižarskom lancu Hoću knjigu, nastajalom svojedobno na razvalinama nekadašnjega Profilova lanca, koji svoje trgovine uglavnom ima po trgovačkim centrima u Zagrebu i u većim gradovima u zemlji.

Više trgovački nego knjižarski, ograničene i strogo shematski postavljene ponude, bez knjiga neovisnih i mikro-nakladnika, bez ponude književnih i umjetničkih časopisa, s prevelikim, stvarnom čitatelju iritantnim, ponudom vrlo trivijalnim odjelom gift bezvezarija, lanac Hoću knjigu ipak, za hrvatske prilike, s mjerom čestitosti i poslovne korektnosti obavlja svoj posao, pa čak i ispunjava stanovitu kulturnu misiju. 

Knjižara u ozbiljnim kulturama, zemljama i gradovima, već u Beogradu, a o Beču, Wroclawu ili Berlinu, Budimpešti, Trstu da i ne govorimo, nije trgovina. Knjižara nije dućan, niti su knjižari nakupci ličkog krumpira. U ozbiljnim kulturama, zemljama i gradovima ljudi koji rade u knjižarama na jednak su način specijalizirani u svom poslu kao i oni koji rade u apotekama. Samo što im se specijalizacije razlikuju, i što od apotekarske, farmaceutske pogreške klijent može u najkraćem roku umrijeti, dok se od knjižarskih pogrešaka umire na dugi rok.

U nas je zakonom regulirano da u apotekama mogu raditi samo osobe koje su se za to školovale na vrlo ozbiljnom i teškom fakultetskom studiju, te se gospođe i gospodu, od kojih nas u apoteci dijele bijeli pult ili stakleni zid, u Zagrebu pučkim govorom naziva magistrama i magistrima. U knjižarama, pak, mogu raditi, te vrlo često u Zagrebu i širom Hrvatske rade, djevojke i mladići, katkad i starija čeljad, koji s knjigama nemaju baš nikakve veze, a još su i grdno frustrirani uvredljivo niskim primanjima.

Nekad davno, u vrijeme kada je, još osamdesetih godina prošloga stoljeća, Zagreb bio grad knjižara, stvari su drukčije izgledale. Bile su, da tako kažemo, mnogo europskije postavljene. Danas, oni malobrojni zagrebački knjižari i knjižarke, recimo Kristina iz Frakturine knjižare, izuzeci su od tužnog pravila i posljednji kustosi naše književnosti i knjižarstva, s kojima možete porazgovarati o knjigama isto onako kako s apotekarkama razgovarate o lijekovima. Inače, u naprednim društvima i kulturama, koje nalazimo već u Beogradu, a o Beču, Wroclawu ili Berlinu, Budimpešti, Trstu da i ne govorimo, knjige se, kao i lijekovi, izdaju na recept. Recept su vam književne kritike, prikazi i eseji, koje u pouzdanim medijima objavljuju pouzdani čitatelji, koje se onda naziva piscima, književnim kritičarima, esejistima.

Zašto o svemu ovom govorimo u povodu jedne nove i lijepe zagrebačke knjižare? Zato što nam je stalo da jedna nova, lijepa i prostrana novootvorena knjižara opstane. A onda zato što se nalazi na takvom mjestu da će joj teško biti opstati. Naime, Kaptol centar je po koječemu najelitniji zagrebački trgovački centar. Dijelom razlog je što se prirodno nastavlja na elitne zagrebačke stambene zone, u kojima i mimo skorojevićkog duhovnog i kulturnog ološa, dijelova mafije koji su srođeni s partijskim režimom, crkvenih i stranačkih tajkuna s mizernim kulturnim interesima, živi i ponešto dobrostojeće zagrebačke gospode, finijeg menadžerskog, liječničkog i poduzetničkog svijeta, zaposlenika bogatih stranih predstavništava i ambasada, pa je prirodno da su u Kaptol centru, uz kliniku za plastičnu kirurgiju, recimo i Bonkulović – daleko najbolji delikatesni dućan sa stranom robom u zemlji – jedan vrlo lijep dućan s Bang & Olufsen audio-opremom, te ponešto od solidnije i skupe ženske visoke konfekcije, kao i najbolji mali Konzumov dućan u gradu. Treba li publici takvih dućana knjižara?

I čime bi jedna, od Trga tristotinjak koraka udaljena knjižara, mogla privući ostali svijet da propješači tih nekoliko stotina koraka kroz turističku zonu Tkalčićeve? U kombinaciji odgovora na ova dva pitanja leži ne samo ključ opstanka knjižare, nego i objašnjenje zašto u Zagrebu ne postoje ozbiljne, velike i raskošne knjižare, u kojima se može duže vrijeme boraviti, kakvih ima na desetine već u Beogradu, a o Beču, Wroclawu ili Berlinu, Budimpešti i Trstu da i ne govorimo. (Dobro, u Trstu znamo samo za dvije takve.) Tu je i odgovor zašto je nesumnjivo i neusporedivo najbolja velika zagrebačka knjižara Menart, koji je ustvari prodavnica gramofonskih ploča, a nalazi se u Novom Zagrebu, u Avenue Mallu, i nastala je na mjestu jedne propale Algoritmove knjižare, koja nikad nije bila baš tako dobra, ali je doista barem bila – knjižara, a ne tek loš dućan za knjige.

Bogatijim ljudima sa sjevernih obronaka Zagreba, naročito onom dijelu njih koji nisu povezani s formaliziranim ili neformaliziranim kriminalom, Crkvom ni vladajućom koalicijom, nego žive, misle i osjećaju unutar nekoga stvarnog društva i svijeta, knjižara je naravno potrebna.

Netko tko se hrani ili dohranjuje u Bonkuloviću, a pogotovu netko tko kupuje Bang & Olufsen zvučnike, mnogo vjerojatnije čita knjige, nego netko čiji se glazbeni interesi realiziraju preko Arene i Hipodroma, u spoju domaćeg domoljublja i srpskog turbo-folka, ili svejedno koje druge glazbe iz estetskih nižih registara. U neka druga vremena bilo je drukčije, ali danas Bang & Olufsen takva publika ne nabavlja.

Također, da bi se od trga do knjižare dopješačilo kroz deurbaniziranu pustinju Tkalčićeve, u kojoj nema skoro ni jednog jedinog izloga ni mjesta koje bi zainteresiralo ikog osim turista, te jelaca i pilaca slabe i skupe gastronomske, pivske i alkoholne konfekcije, u toj bi knjižari trebalo postojati nešto čega u knjižarama na Trgu i u Teslinoj nema.

Ono što svakako neće motivirati ljude da dođu su gift-šop, dječja igraonica, ili jeftine dječje slikovnice. I one bogate, iz Bonkulovića i Bang & Olufsena, koji stanuju u podsljemenskim vilama, i one koji su spremni da prepješače nekoliko stotina koraka kroz nigdinu, privući može samo prava, jako dobra, bogata i sadržajna knjižara, koja će svojom ponudom biti barem na razini Menarta u Avenue Mallu, ako ne i mnogo bolja od njega.

A što, recimo, knjižaru čini knjižarom, a različito je od dućana mješovite robe, samoposluge ili mesnice? Osim što u knjižari, kako smo rekli, rade magistre i magistri, koji znaju djelovanje, nuspojave, indikacije i kontraindikacije svih knjiga u ponudi, mnoge su pročitali, a svaku tako dobro poznaju da su u stanju kompetentno lagati da su je pročitali, u knjižari se, za razliku od mesnice, mora nalaziti i ono što neće biti tako brzo prodano, kao i ono što možda i nikad neće biti prodano.

Ozbiljan i zainteresiran čitatelj, onaj koji knjige njuši i dugo pregledava, povjerenje u knjižaru stječe upravo preko goleme množine naslova koji ga nimalo ne zanimaju. Ono što on u knjižari ne voli, i što će ga odbiti od gledanja iz kojeg slijedi svaka kupovina, jer u knjižaru se ne ulazi jer vam treba neka određena knjiga, nego se u knjižaru ulazi da se knjiga otkrije i toliko zavoli da je se mora kupiti, to su, recimo, igračke od pliša. Plišanci u knjižare prenose kugu i najavljuju skoru propast knjižare ili, kao u Megastoreu, njezinu transformaciju u narodnjački klub.

I još: knjižara se, suprotno dućanskoj i trgovačkoj logici, zasniva na obilju potrebnih, ali i nepotrebnih papirnatih artikala, tojest knjiga. Knjige ne samo što nisu kvarljiva roba, nego knjige jedna drugu prodaju.

Bude li ovo samo još jedna tipska knjižara iz lanca Hoću knjigu, ona će sigurno propasti za ne više od godine dana. Ovo je naprosto preskupo i predragocjeno mjesto za takvu vrstu dućana. Tamo gdje su donedavno bili naj-cool kišni ogrtači na svijetu može opstati samo naj-cool knjižara. Bilo bi tako dragocjeno da to netko na vrijeme shvati i da ljubazne i drage djelatnice ove knjižare dobiju priliku da svoj mukotrpni rad ulože u nešto perspektivno.

To bi im, međutim, mogao omogućiti samo neki ozbiljan, darovit i odvažan voditelj knjižare, uz neograničenu i ludačku podršku poslovodstva tvrtke. Ne dogodi li se to, upamtite da problem nije u knjižari, nego je problem u tome znamo li što je to knjižara. Nije svaki mantil Burberry, niti je svako mjesto na kojem se trguje knjigama knjižara.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Izvještaj svjetske zdravstvene organizacije: plišanci u knjižarama prenose kugu!).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Edo Maajka, umjetnik je dijete koje se rodilo u tuđini
    •  Vrijeme kada djeca postaju roditelji svojim mrtvim očevima
    •  Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik svijeta
    •  Kako je docent Žižić objavio da fašizma u svijetu više nema
    •  Snješka Knežević, čuvarica i kustosica grada Zagreba
    •  Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu
    •  Halidu nisu trebali mostovi da bi prelazio na drugu stranu
    •  Zašto u Rijeci treba braniti izraelskog koreografa Naharina 
    •  Fincijev sentimentalni uvod u estetiku
    •  Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?

> Svi tekstovi ovog autora