novinarstvo s potpisom
Nikola Visković
Foto: Slobodna Dalmacija
Umirovljeni splitski profesor prava, ekolog i aktivist za ljudska prava: Pozicija SDP-a radikalnim je ljevičarima neprihvatljiva jer konzervira temeljne društvene nejednakosti i druge nazadne aspekte kapitalizma. SDP je, kao i socijaldemokracija općenito, socijalno, međunarodno i ekološki nedostatan politički subjekt, jedna slaba ljevica, u velikoj mjeri činovnička
SDP je na prošlim izborima kažnjen zbog ulizivanja desnici, a mnogi njegovi birači smatraju da to više nije stranka ljevice. Slažete li se s time?
Evropska tradicija ljevice takva je da već desetljećima postoje dvije ljevice. Socijaldemokracija, koja je još početkom 20. stoljeća odbila revolucionarno djelovanje i proglasila da će se protiv kapitalizma boriti reformatorski odnosno oportunistički, i druga ljevica, koja je revolucionarna i avangardna, a od socijaldemokracije se razlikuje upravo po njezinim slabostima.
Dok je socijaldemokracija idejno slaba, jer je kompromiserska, ali i organizacijski jaka, nova ljevica je idejno jaka, ali je organizacijski slaba. Funkcija ove prve je efikasnost i pragmatičnost, zbog čega dobiva izbore, dok ova druga sa svojim jakim idejama ne može uvjeriti mase, već samo one koji su skloni utopijama i dugoročnom mišljenju, i zato nije elektoralistička.
SDP je dakle tipična kompromiserska socijaldemokratska stranka?
On jeste tipična evropska socijaldemokratska stranka lijevog centra, reformistička ljevica, ništa lošija ni bolja od onih vladajućih u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Stranka integrirana u svjetski vladajući neoliberalni poredak i vjerna svojem izvornom uvjerenju da kapitalistički sistem ne treba ili da se ne može revolucionarno rušiti, već samo iznutra reformski mijenjati kroz socijalne mjere u korist radničke klase.
To je oportunistička pozicija koja je radikalnim ljevičarima neprihvatljiva jer konzervira temeljne društvene nejednakosti i druge nazadne aspekte kapitalizma kao što su militarizam, imperijalizam, nesolidarnost među narodima i uništavanje prirodnih ravnoteža.
SDP je, kao i socijaldemokracija općenito, socijalno, međunarodno i ekološki nedostatan politički subjekt, jedna slaba ljevica, u velikoj mjeri činovnička.
Ne smiju se ipak zanemariti neka pozitivna djelovanja SDP-a na vlasti, a to su obrana svjetovnog društva, pristojan odnos prema nevladinim udrugama, priznanje homoseksualnih prava, održavanje antifašističkih tekovina i zaustavljanje narušavanja međunarodnih odnosa.
Nije nevažna ni činjenica da je SDP najsnažnija socijaldemokratska stranka u usporedbi s ostalim istočnoevropskim socijaldemokratskim strankama.
Nikola Visković
Foto: Mladina
Koje su negativne odlike SDP-ove vladavine?
Problematične strane djelovanja SDP-a su neodlučnost u zaštiti radnika i uništavanih poduzeća, u suzbijanju korupcije i privrednog kriminala, slabost u zaštiti žrtava rata, posebno srpskog izbjeglog i neizbjeglog stanovništva, koje još živi u uvjetima višestruke diskriminacije.
Zatim nesamostalnost i podilaženje u vanjskoj politici, prema parazitskoj evropskoj birokraciji, prema trgovini oružjem i militarizmu NATO saveza, kao i prema hladnoratovskoj politici spram Rusije.
Mane su mu i neodlučan stav protiv crkvenog politikantstva, tjeranje kritičke inteligencije iz svojih struktura, podcjenjivanje ekoloških problema i nezauzimanje kritičkog stava prema dužničkoj krizi u svijetu.
Čini se da je taj oportunizam stranku idejno potpuno rastočio?
Oportunizam je bit socijaldemokracije, kao i činovništvo, nomenklatura koja iz sebe generira klonove i ne prima nikakve inpute izvana. Kada se uvučete u takvu jednu pragmu, pogotovo ako dolazite iz pozitivističkih profesija koje su nekritičke i nefilozofske, naravno da imate činovnički duh koji je šupalj i podatan. A socijaldemokracija je, rekli smo, elektoralistička, ona traži birače, a traži ih među populacijom koja je nacionalistički zadojena.
Što vam se čini od kandidata za predsjednika stranke? Zašto kod nas nije moguć kandidat kao što je Jeremy Corbyn u britanskim laburistima?
Kao što sam već rekao, to je nomenklatura. Ima tu nešto volje, ima i dobrih želja, ali nema radikalnosti, a svaka ljevica mora imati barem minimum radikalnosti, odlučnosti da se naprave malo veće stvari, a ne samo sitne ispravke.
Corbyn nije činovnik i zato ga stranačka elita hoće ispljunuti, a ljudi ga ne daju. Podržao bih kandidata koji je alternativan dosadašnjoj idejnoj liniji, ali mislim da ga članstvo ne bi podržalo kao što podržava Corbyna u Velikoj Britaniji, zemlji koja ima 300 godina demokracije i koja je prošla sve kuhinje i doživjela jednog Tonyja Blaira, kriminalca kojeg treba osuditi za ratne zločine.
Tonino Picula je tipičan primjer te nomenklature, efikasan je i pristojan, ali to je čovjek koji kaže da želi zadržati svoju briselsku apanažu, što je zaista grozno od jednog SDP-ovca.
Osim toga, u predgovoru koji je napisao za knjigu Davora Ive Stiera Picula je dao do znanja da je s njima napravio dogovor prema kojemu je perspektiva Hrvatske u tome da se i HDZ i SDP ”upristoje”, što znači da obje stranke postanu građanske. On bi to i učinio. A ja mislim da SDP u tom pravcu ne treba ići. SDP se treba upristojiti lijevo, a ne upristojiti desno.
Kako biste okarakterizirali ono što nazivate avangardnom ljevicom, kakva je njezina snaga danas?
Kritička i antisistemska ljevica je svugdje u svijetu slabo razvijena organizacijski, ali donekle i idejno, zbog nedovršene analize izmijenjenih ekonomskih, socijalnih i političkih okolnosti u odnosu na doba ”klasične” radničke klase i lijevih političkih snaga.
Organizacijski zbog objektivnih teškoća, ali i subjektivnih nedostataka kao što su samozatvaranje, ekskluzivizam i sektaštvo. Nova ljevica u Hrvatskoj danas ne može pretendirati da bude stranka izbornog tipa. Niti je stanovništvo na to pripravno, niti imamo dovoljno politički sposobnih ljudi koji bi to mogli ostvariti. Ona ni u Evropi ne može dobiti više od pet ili deset posto, jer ljudi ne misle na budućnost nego na sutra.
Zadatak ljevice u Hrvatskoj, ali vjerojatno i posvuda na Zapadu, jest da se konstituira u subjekt sposoban da javnosti govori koji su glavni tehnološki, ekološki, ekonomski i politički problemi u svijetu globalizma i neoliberalne hegemonije. To znači, da priprema javnost za vrijeme kada će preokret možda postati ostvariv.
To vrijeme bi moglo biti ono u vrlo dubokoj ekonomskoj i ekološkoj krizi koja bi vladajući poredak, teže nego 2008. godine, dovela do kraha. Ali na istu tu krizu sprema se i desna, nacional-ksenofobna opozicija.
Nikola Visković
Foto: Novi list
Gdje danas u Hrvatskoj vidite obrise te nove ljevice?
Organizirane nove ljevice nema, ali ima senzibiliziranih lijevih subjekata otpora koje bi trebalo okupiti, a njih je moguće naći u dijelu fizičkih i prosvjetnih radnika, seljaka, studenata, zatim u dijelu znanstvene inteligencije i umjetnika, u većini nevladinih organizacija, u dijelu novinara i sindikalista.
Taj lijevi senzibilitet prepoznaje se po zastupanju antiautoritarnosti, egalitarizma, svjetovnosti, solidarnosti, antirasizma, antinacionalizma i antiseksizma, antimilitarizma, antibirokratizma, ekologizma i antifašizma.
Stranački pokušaji obnove političke ljevice u Hrvatskoj su SRP, koji čine nostalgici partizanskog i samoupravnog pokreta, ORaH, koji čine ekologisti bez širih političkih stavova, Laburisti, o kojima dosta govori to što se plaše ”ekstremizma” Radničke fronte, i sama Radnička fronta, koju najviše karakterizira lokalni aktivizam.
Zašto ste se vi odlučili učlaniti u Radničku frontu?
Jer mi je dosadilo da samo govorim. Želim pomoći, pokušati djelovati da se ta fronta poveća, da se kod intelektualaca, studenata, ljudi koji su angažirani u raznim mrežama urgira da naprave jednu okladu sa samima sobom pa kažu ”hajde da se pridružim i da vidim što se može učiniti”. Pa da uđu i Šnajder, Matvejević, Buden ili Frljić. Jer ne treba podcjenjivati potencijalna gunđala.
Dakle htio sam dati simbolički doprinos i volio bih da se uključi još ljudi, ali i zato što mislim da je dosta tog sjedenja, pisanja, mudrovanja i dijeljenja pameti, a da se ne želi i ne može izaći na ulicu. Ja bih volio izaći na ulicu, otići na Rivu kada dođe nuklearna podmornica, ali da nas tamo bude barem deset.
U posljednje vrijeme u tim se krugovima vodi rasprava o tome može li ljevica, pa i antifašizam, biti ”prava” a da nije antikapitalistička. Što vi mislite o tome?
Te su rasprave doktrinarne i u ovom trenutku nevažne, one se tiču budućnosti. To je jedno lako pitanje jer se doima kao da rješava sve probleme.
Treba poći od toga da i u kapitalizmu ima elemenata koje će i najbolji socijalizam prihvatiti, a to je privatna inicijativa, ali unutar opće regulacije i kontrole. I kapitalizam ima svoje razlike, on nije kompaktna cjelina, već ima i elemenata koji se mogu prihvatiti, ali i onih koji se sigurno ne mogu prihvatiti, a to su monopoli, korporacije koje kontroliraju sve.
Može se postaviti i pitanje je li kapitalizam postojao i u Sovjetskom Savezu. Lenjinska politika petoljetki bila je forsirani, nasilni, revolucionarni kapitalizam s cijeđenjem znoja, naročito seljaka. Taj direktor bio je jednako okrutan prema radnicima u smislu eksploatacije, s jedinom razlikom da deset posto nije stavljao na svoj račun nego je sve davao državi, a ona je njemu davala beneficije i on je bio dobrostojeći kapitalist.
Ljevica će sigurno nešto racionalno od slobodne tržišne privrede koristiti u svojoj najboljoj, nevjerojatnoj budućnosti.
Što se tiče antifašizma, pa De Gaulle je bio antifašist, konzervativac i superkapitalist. Antifašist je i onaj koji je htio skinuti fašiste kao teret vlastite klase, ne zbog radništva nego zbog građanstva, jer je fašizam gnjavio i građanstvo, a ne samo radnike i komuniste. Istina, kod nas se antifašizam spojio s komunizmom i zato ga desnica sada opanjkava, a ljevica uzdiže, ne želeći pritom ništa kritički reći o komunizmu.
Vlada Andreja Plenkovića, kao i ona prethodna, podržava događaje na kojima se propagira srednjovjekovni pogled na svijet i komemorira ustaška vojska. Ima li među njima suštinske razlike?
Vladajući su anti-antifašisti iz više razloga. Dio njih jer su im preci stradali na strani NDH, a dio zbog mržnje prema komunizmu, pa se onda u tegobnom pokušaju da diskreditiraju sistem u kojem su se gradile zgrade i olimpijski stadioni hvataju zločina o kojima se šutjelo.
Ali njihovi motivi su elektoralistički, oni žele zadržati uza se onih 20 posto stanovništva koje se nostalgično odnosi prema NDH i čiji su kandidati dobili dosta preferencijalnih glasova. To je pitanje političkog njuha.
Plenković jeste otišao u Sloveniju na pokop, ali on od toga neće raditi prvi princip svoje politike, kao što je radio Tomislav Karamarko. Sada imamo posla s briselskim ljudima, malo inteligentnijim činovnicima koji su prije svega konzervativci.
Ipak, konzervativna desnica nastavila je postizati ogromne uspjehe?
Nikola Visković
Foto: Slobodna Dalmacija
Ne bih rekao da su napravili ogromne uspjehe. Kada je SDP prvi put došao na vlast početkom 2000., bio sam sa Srđanom Vrcanom i jednim njemačkim novinarom i njih dvojica složila su se da je to početak kraja HDZ-a. Ja sam smatrao da je u pitanju stjecaj okolnosti, činjenica da su bili na vlasti pa radili greške i da će se isto to dogoditi i SDP-u. Jer strukturalni omjeri u društvu ne mijenjaju se preko noći.
Najbolji dokaz je Španjolska, gdje su izbori nakon građanskog rata dali isti rezultat kao prije građanskog rata. Ništa Španjolcima nije prosvijetlila pamet u postocima činjenica da su imali fašiste i da je bila užasna represija. Samo što više nisu bili frankisti nego populisti, konzervativci.
Ljevica i desnica su praktički svugdje izbalansirane osim u Istočnoj Evropi, gdje konzervativci dominiraju zato što su na svojim teritorijima imali sovjetske trupe. Jedina razlika u Hrvatskoj je u tome što se na Zapadu ljevica uspjela organizirati pa dobiva pet ili deset posto na izborima, a ovdje nije. Ali ljudi, potencijalnih birača, ovdje ima jednako kao i tamo.
(Prenosimo s portala Novosti).