Nikoll i crna statistika o zlostavljanju djece

Nažalost, na 45 zaraženih osoba u RH jedna će preminuti u idućim tjednima. To je statistika.

To je rekao premijer Plenković na sjednici Vlade.

Statističari donose brojke koje svatko može navesti na svoj mlin. Kad je smrt u pitanju, logika poluprazne ili polupune čaše ne funkcionira, a da ne spominjem koliko bi medijima bio neatraktivan iskaz da će od 45 zaraženih u idućim tjednima njih 44 preživjeti. I da se dio njih uopće neće razboljeti.

Oprostite mi, svi vi prestravljeni mogućnošću da postanete u idućim tjednima zaraženi, bolesni i mrtvi, ali ja se i dalje mnogo više bojim raka i srčanog ili moždanog udara. Na to mi je u jednoj diskusiji odgovoreno: da, ali o tome se ne govori. Upravo tako. O tome se više uopće ne govori.

A to negovorenje ima i tek će imati sasvim stvarne posljedice. Jer ne samo da se o bolestima koje odnose najviše života više ne govori, nego je pažnja koja im se pridaje alarmantno smanjena i u smislu prevencije, pravodobnog dijagnosticiranja i liječenja.

Ima tome već tri godine otkako je Gordana Buljan Flander, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštite djece i mladih Grada Zagreba rekla da “neumoljive brojke govore da je jedno od petero djece seksualno zlostavljano, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj”.

Ima tome već tri godine otkako je Gordana Buljan Flander, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštite djece i mladih Grada Zagreba rekla da “neumoljive brojke govore da je jedno od petero djece seksualno zlostavljano, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj”

Naglasila je kako “1 od 5 nije gruba procjena stručnjaka koji žele zastražiti javnost”, nego je “ta brojka rezultat brojnih istraživanja i meta-analiza prikupljenih od strane Vijeća Europe, koje je provodilo petogodišnju kampanju nastojeći skrenuti pažnju na sveprisutnost seksualnog zlostavljanja djece u Europi”.

Sjećate li se koliko se dugo i je li se uopće o tome u javnosti glasno i jasno govorilo i isticalo da su “seksualni zlostavljači djece u najvećem broju slučajeva članovi obitelji, djetetu bliske osobe koje vole djecu, koje s njima uspostavljaju bliske odnose i koju djeca vole”?

Već od prvog lock-downa ja sam, gledajući puste ulice i prozore kuća u kojima se svatko tko je mogao sakrio od virusa, pokušavao zamišljati nefunkcionalne obitelji koje svakodnevno rasturaju agresija, verbalno i fizičko nasilje, raznovrsne ovisnosti, netrpeljivost među njihovim članovima, a povrh svega besperspektivnost i neimaština.

Mnogim takvim paklenim loncima zatvoreni su uobičajeni odušci, ponajprije mogućnost da se međusobno barem što više izbjegavaju ljudi koji jedni drugima svakodnevno nanose nepravdu i bol. I o tome vjerojatno postoje neke statistike o kojima se ne govori, a i u tom slučaju će to negovorenje imati stvarne posljedice.

Nakon smrti od vlastitih roditelja umorene djevojčice Nikoll, Gordana Buljan Flander je iznijela još jednu strašnu statistiku. “Ne znam zašto se uopće roditeljima koji se pokazuju rizični, među kojima postoji nailje, koji su ostavljali djecu, zašto se tako olako vraćaju djeca u te obitelji… Četrdeset godina radim s obiteljima i znam koliko obitelji mogu biti opasne po djecu. U Hrvatkoj je preko 20 posto djece fizički zlostavljano, preko 20 posto emocionalno, a 20 posto seksualno”, rekla je za ovo područje vrlo kompetentna psihologinja kojoj je trenutak pažnje javnosti, nažalost, morala kupiti strašna tragedija i smrt jednog djeteta.

U raspoloženju javnosti koje velikim dijelom diktiraju društvene mreže zavladala je i prevladala masovna histerija tuge, a suosjećanje je kod mnogih preraslo i u samooptuživanje, osobno i kolektivno preuzimanje odgovornosti za nešto što je očito još jedna posljedica slabog funkcioniranja jednog važnog segmenta države, socijalne skrbi.

A onda se dio te bujice kolektivne tuge prelio i u korito agresivnog traženja i označavanja krivaca, u atmosferi linča.

Političari, od premijera do nadležnog ministra, olako su od sebe odbacili svaku, pa i onu elementarnu moralnu i političku odgovornost za sustav koji je zakazao.

Njima ide na ruku što se bijes “javnosti” usmjerio prema onima na dnu piramide koji se i sami svakodnevno, kako znaju i umiju, nose s neadekvatnom pažnjom države za sektor u kojem rade, s nedovoljno ljudi na čijem se broju i uvjetima rada štedi.

Maltene svaki socijalni radnik proglašen je uljebom, ljenčinom i nitkovom koji ne mari ni za svoj posao, ni za ljude i djecu koji očekuju njihovu brigu i zaštitu. Svima njima, kolektivno, nanesena je takvim etiketiranjem duboka nepravda.

No, od svega rečenog na tu temu, u pokušaju da shvatimo neke od dubinskih uzroka zatajivanja sustava u ovom, i mnogim drugim dosadašnjim slučajevima s tragičnim ishodom, osobito važnim čini nešto drugo što je u svom medijskom istupu rekla Gordana Buljan Flander: “Čini mi se da vrlo često, to nije pitanje zakona već svjetonazora, smatramo da je obitelj uvijek bolja ikakva nego nikakva… Imamo takve svjetonazore. Struka koja odlučuje, koja donosi rješenje bi trebala ipak raditi više na zaštiti prava djeteta, više na najboljem interesu djeteta, a ne na zaštiti obitelji i zaštiti roditelja jer kao da smatramo da kad roditelj postane roditelj, on postane i vlasnik djeteta i onda mu treba dijete vratiti pod bilo koju cijenu… Struka koja donosi odluke, njih ne bi smjela temeljtiti na vlastitim iskustvima i svjetonazorima, već na bazi podataka znanstvenih dokaza”.

Statističari donose brojke koje svatko može navesti na svoj mlin. Kad je smrt u pitanju, logika poluprazne ili polupune čaše ne funkcionira, a da ne spominjem koliko bi medijima bio neatraktivan iskaz da će od 45 zaraženih u idućim tjednima njih 44 preživjeti. I da se dio njih uopće neće razboljeti

I još ovo: “Domovi za nezbrinutu djecu su puna. Što duže dajemo šansu roditelju, to više djetetu oduzimamo šansu”.

Mnogi su se histerično obrušili i na Željku Markić nakon što je javno problematizirala činjenicu da je Nikoll bila Romkinja. Svaki, pa i njen tekst, treba čitav pažjivo pročitati prije posezanja za vilama i bakljama.

Ja u njemu prepoznajem dobronamjernost i valjane argumente kojima želi upozoriti na specifične probleme romskih zajednica i obitelji. Uz to, divim se i smatram uzornim primjer njenog oca koji ju je, kao djevojčicu, skupa s braćom i sestrama, odveo u romsko naselje, upoznao s jednom romskom obitelji “i tako od njih odmaknuo strah i predrasude”.

Ali, pozivam i nju da se zamisli nad svjetonazorom koji doprinosi duboko pogrešnom davanju prednosti prava obitelji i roditelja, nad zaštitom djece. U ime obitelji.

Jedna je djevojčica životom platila trenutak naše pažnje. Nemojmo tu pažnju još jednom potratiti na kratkotrajnu i jalovu histeriju tuge i optuživanja.

Uz ime Nikoll, zapamtimo tu strašnu statistiku: dvadeset posto djece u hrvatskim obiteljima je zlostavljano. I pitajmo se i sljedeći tjedan što nam je kao društvu i državi činiti.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Jedna je djevojčica platila je životom trenutak naše pažnje, nemojmo je potratiti na prolaznu i jalovu histeriju tugovanja i optuživanja).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora