Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”

”Statistika je kao djevojka u bikiniju. Vidi se sve i ništa”. Ne mogu drukčije opisati svoj stav prema anketi Krunoslava Nikodema (Filozofski fakultet) i Siniše Zrinščaka (Pravni fakultet) koju je predstavio Jutarnji list od 26. listopada ove godine. Iz njihove komparativne analize slijedi, prema osvrtu na taj tekst Jurice Pavičića (objavljenom u istom broju Jutarnjeg lista), da se u ”odnosu prema vjeri i Crkvi” u dvadeset godina (1999.-2008.-2019.) vjerničko tijelo znatno ”stanjilo”: Crkva je u tom razdoblju izgubila dosta praktičnih vjernika (oni koji idu na misu barem jednom mjesečno: od 1999. 52%, 2008. 41%, – 2019. 35%).

Kriterij istraživača za ”praktičnog vjernika” je da ”ide na misu”, što je vrlo skromno.

”Ići na misu” ne svjedoči baš vjeru. I političari idu na misu, čak vrlo često, gotovo redovito za neke svetkovine i službene prigode.

Čast izuzecima: dubrovački biskup Užinić, koji se ovoga ljeta odvažio na hrabar iskorak iz okoštalog sustava nazvanog ”javno djelovanje Katoličke crkve u Hrvata” pozvavši na svoju Ljetnu školu teologije horribile dictu feministkinju (!), Engleskinju (nije Hrvatica), bez besprijekornog katoličkog pedigrea jer je preobraćenica

41% od 80% deklariranih katolika (ne vjernika) ne ide na misu nikada ili rijetko. Kako sada tome više nije ” kriv komunizam” kao još 1990. godine, Crkva ima razloga za samokritičko pitanje nije li možda ona ”nešto kriva”, no nalaz opet nije toliko alarmantan jer ne odstupa bitno od broja praktičnih vjernika u drugim takozvanim ”katoličkim zemljama” (samo što su ondje kriteriji za ”praktičnog vjernika” zahtjevniji i pretpostavljaju njegov crkveni i socijalni angažman).

Nadalje, povjerenje u Crkvu je veliko tvrdi 38% ispitanih; 60% ih nema povjerenja u Crkvu, a od njih 20% ”ne gaji nikakvo povjerenje u Crkvu”. Godine 1999. takvih je bilo tek 5%, a godine 2008. 12%.

Danas 58% ispitanika smatra da Crkva ne daje odgovore na moralne probleme, 55% misli da ne daje odgovore na obiteljske, a 54% da ne daje odgovore na socijalne probleme. Jedino se na socijalnom polju status Crkve popravio od 1999. godine – tada je još 64% Crkvu smatralo ”socijalno neosjetljivom”.

Autor osvrta na istraživanje u Jutarnjem listu pod naslovom ”Kako su pastiri rastjerali stado” zaključuje da se to dogodilo zbog simpatija za desničarske političke opcije, očijukanja s ustaštvom i nerelevantnosti za individualni život.

Još je jedan podatak iznenadio autora osvrta: nepraktični vjernici nisu postali nevjernicima, agnosticima, ateistima, nego zadovoljavaju svoje potrebe za duhovnošću izvan Katoličke crkve. Zacijelo je to točno, ali ne generalno – nisu svi Crkvi okrenuli leđa.

Ima onih koji ostaju u Crkvi, prakticiraju vjeru – ali ne bespogovorno. Kritiziraju Crkvu, ali joj ostaju lojalni.

Dok istraživači registriraju da su praktični vjernici postali ideološki ”sve homogeniji” na ”desnoj orijentaciji”, neki manji krug praktičnih vjernika baš to nije – zazire od desničarenja, ne želi biti ”konzervativan” jer smatra da uvijek postoji potreba za obnovom i reformom (”Ecclesia semper reformanda!”).

Protestiram protiv crno-bijelog promatranja vjerničkog tijela – ne vidim naznaku da su istraživači uzimali u obzir katolike i katolikinje, ali i druge kršćane i kršćanke koji gaje kritički, samosvojni – lojalni, ali ne po svaku cijenu amenujući odnos prema Katoličkoj crkvi. Autor osvrta nije primijetio taj propust.

Dobro, takvi ljudi nisu istrčali pred anketare, pa ih nisu mogli ”uloviti” u hodu, no da su sami anketari čitali i bacili pogled na neke portale (zbog ”sukoba interesa” neću ih imenovati), temeljitije pročitali neke kolumne, morali su svoju rubriku podijeti barem u one koji su u potpunom suglasju sa Crkvom i one koji joj imaju štošta zamjeriti, koji upiru prstom u ono što im se ne sviđa, nude dijalog – bez odjeka, nažalost – trpe omalovažavanje, ignoriranje, podmetanje smiješnih motiva, npr. ”Tko to plaća?”.

Dok istraživači registriraju da su praktični vjernici postali ideološki ”sve homogeniji” na ”desnoj orijentaciji”, neki manji krug praktičnih vjernika baš to nije – zazire od desničarenja, ne želi biti ”konzervativan” jer smatra da uvijek postoji potreba za obnovom i reformom (”Ecclesia semper reformanda!”)

Takvi smatraju da se živa vjera ne mora nužno poklapati s bespogovornom odanošću instituciji, jer od te institucije nema ni odjeka, a kamoli podrške.

Čast izuzecima: dubrovački biskup Užinić, koji se ovoga ljeta odvažio na hrabar iskorak iz okoštalog sustava nazvanog ”javno djelovanje Katoličke crkve u Hrvata” pozvavši na svoju Ljetnu školu teologije horribile dictu feministkinju (!), Engleskinju (nije Hrvatica), bez besprijekornog katoličkog pedigrea jer je preobraćenica.

Nisam zaboravila pucnjeve u pravcu dubrovačkog biskupa iz topova lojalnih – žustre magistrice teologije iz Osijeka i isto tako rigidnog splitskog kolege. Njih dvoje se savršeno uklapaju u uzorak ”homogeni, desničarske orijentacije”.

Boje se da bi se od neke preobraćenice, feministkinje i ne-Hrvatice mladi studenti teologije koji još nisu slušali kolegij dogmatike mogli tako uzdrmati da bi, ne daj, Bože, zalutali u teološke zablude i, Bože, sačuvaj, odustati od svećenstva.

Spomenuto dvoje vrlo angažiranih lojalnih vjernika prizivaju crkveni autoritet, jer bez njega nema im prave vjere – ta, ne možete ljudima pustiti da vjeruju što hoće, slušaju, čitaju, uče od osoba, koje nisu crkveno provjerene.

Missio canonica, lijek protiv svih zabluda, osposobljava i ovlašćuje ih da drugima odmjere kvalitetu vjere. To je čista desničarska orijentacija – usuđujem se reći i da se njihov desničarski mentalitet, apsolutna potreba za autoritetom nad njima samima (sami sebi ne vjeruju, boje se zablude, moraju imati službeni žig i potvrdu) odražava i na njihove političke stavove.

To nije baš simpatična slika desničara – ali to je, smatram – mainstream u hrvatskom katolicizmu.

No ima i drugih opcija; pitam zašto ni jednom od dvojice istraživača nije palo na pamet da u hrvatskom društvu djeluju osobe koje sebe smatraju vjernicima, stvarno i prakticiraju vjeru – a  nemaju mnogo zajedničkog s  opisanim profilom.

Zašto autori istraživanja vjeruju da su praktični vjernici desničarske orijentacije jedina alternativa onima koji svoju vjeru (više) ne prakticiraju. Da Crkvu doživljaju odbojnom, antipatičnom, bez uvjerljivih i suvislih odgovora na pitanja koja su bitna čovjeku (obitelj, brak, socijala)?

Nisam zaboravila pucnjeve u pravcu dubrovačkog biskupa iz topova lojalnih – žustre magistrice teologije iz Osijeka i isto tako rigidnog splitskog kolege. Njih dvoje se savršeno uklapaju u uzorak ”homogeni, desničarske orijentacije”

Kad tako fiksiraju Crkvu i vjernike te nevjernike, promaknu im bitne nijanse (zato usporedba s bikinijem!).

Od sociologa religije mora i može se očekivati bolje poznavanje i diferenciraniji pristup odnosu prema vjeri i Crkvi.

Bit ću neskromna: od sociologa religije (koji ne mora od Crkve očekivati pristanak na nalaz, blagoslov i Amen) očekivala bih da barem primi na znanje malu, ali ne baš beznačajnu skupinu ”konstruktivno kritičnih” vjernica i vjernika.

Crkva ih ne želi, a zacijelo se u postocima onih koji od Crkve ne očekuju relevantne pouke za svoj život nalazi se misleća osoba koja bi znala bolje odgovore, a ne smije ih dati jer nema missio canonica.

Gospodo sociolozi, usudite se preciznije ocjenjivati odnos ljudi prema Crkvi – već odavno on nije samo crno-bijeli, vjernik-nevjernik.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora