novinarstvo s potpisom
Što je istina, pitaju se ljudi od davnina, a jedan od jednostavnijih odgovora u našoj zemlji u posljednje vrijeme je vrlo omiljen: sve. Baš sve što poželite ovdje može biti istina.
Uzmite, na primjer, planet na kojemu živimo. Fizičari su još prije nekoliko stoljeća dokazali da je po obliku kugla. Geografi su joj izmjerili promjer, volumen i oplošje, mornari su je oplovili, avijatičari preletjeli i sateliti snimili kao kuglu, ali opet, neki će kazati da je sve to laž.
Milijarde su potrošene da se njih, tko zna zašto, prevari, da ih se, što bi pjesnici rekli, dovede u bludnju, ili po narodnu, zajebe. Istina je, kažu, da je Zemlja ravna, kao što u Knjizi postanka lijepo piše.
Zbilja, ima li išta logičnije nego da je Bog napravio Zemlju da bude kao pizza s plodovima mora?
Najpoznatiji domaći zagovornik ove neobične teorije bio je nedavno u gledanom desničarskom političkom showu i izazvao velike simpatije i voditelja i gledatelja.
Pučanstvo ispred malih ekrana u suzama je zahvaljivalo amaterskom astronomu, dirnuti da se netko odvažio reći istinu, da je, nebesima hvala, napokon okončan srbokomunistički teror u kojemu je partijski komitet propisivao da je Zemlja okrugla, a naši ljudi, Marko Veselica, Bruno Bušić i bezbrojni drugi Hrvati i katolici išli u zatvor ako bi rekli da je ravna.
Teorija o ravnoj Zemlji momentalno je postala veliki hit na političkoj desnici, važna, gotovo neizostavna sastavnica državotvornog mišljenja.
Teško je kazati zašto, ali nećete zaista naći nijednog ljevičara, liberala, oficirsko dijete i jugonostalgičara iz miješanog braka da u to vjeruje.
Kaže li vam netko da je Zemlja ravna, znatna je vjerojatnost da će mu iduća rečenica biti kako je “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav.
I nijedan znanstveni autoritet, nijedan dokaz, toga neće uvjeriti u suprotno, ni za Zemlju ni za stari pozdrav.
Desničari su često fantastični, u doslovnom značenju pridjeva fantastičan. Istina je ono što su oni odlučili da je istina.
Kao i u slučaju ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, o kojemu nenadmašno glupa hrvatska Wikipedija ne piše ni tko ga je osnovao i vodio, ni tko je u njemu klao, nema ni riječi o Maksu Luburiću, Dinku Šakiću ili fra Miroslavu Filipoviću, poznatom i kao fra Sotona, ni tko je od poznatijih pisaca, političara ili svećenika u Jasenovcu bio zarobljen, već se iscrpno opisuje jedino kako se s brojem jasenovačkih žrtava neumjesno pretjerivalo.
Tamo se, kažu, mnogo manje ubijalo. Ako se uopće ubijalo.
Kraj amaterskih astronoma, u gledanom desničarskom političkom showu od vremena do vremena nastupaju i povjesničari amateri, koji nasmijano objašnjavaju da je Jasenovac bilo savršeno sigurno, suho i toplo mjesto s odličnom kuhinjom, bibliotekom, kazalištem i brojnim sadržajima za rekreaciju logoraša.
Jednoga od ovih dana ove će se dvije maštovite desničarske istine neizbježno ujediniti.
Slušajte što ću vam sad reći, najkasnije za pola godine netko će se dosjetiti šta se zapravo dogodilo u Jasenovcu i u kakvoj je to vezi s otkrićem da je naš planet ravan kao pizza.
Dakle, nitko u ustaškom logoru nije, naravno, ubijen. Svi Srbi, Židovi, Romi i hrvatski komunisti i haesesovci s poimeničnog popisa od osamdeset tri hiljade žrtava nesumnjivo su živi napustili Jasenovac.
Maks Luburić lično je triput izljubio svakog pravoslavca na vratima. “Mazeltov!” vikao je na rastanku Dinko Šakić židovskim zarobljenicima, a fra Sotona je skoro do Novske pijan grlio ciganske tamburaše.
Ti ljudi, logoraši, mogli su otići gdje god im je srce željelo, a oni su, valjda opijeni slobodom, pogriješili smjer. Nisu gledali gdje hodaju, već su, sve smijući se i pjevajući, došli do kraja svijeta, nesmotreno zakoračili preko ruba, pali kraj četiri slona što na svojim leđima nose zemaljsku ploču i preko kornjačinih se leđa otkotrljali u mrak.
Osamdeset tri hiljade jasenovačkih zarobljenika još su negdje oko nas. Možda bismo ih mogli vidjeti teleskopom kako mašu rukama i nogama u svemiru.
Eto, tako je bilo. To vam je živa istina.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).