Nobelova nagrada za Njemačku

(Napomena uredništva: Ovaj glasoviti članak s kraja 2007. Rafaela Seligmanna objavljujemo u povodu nedavne smrti velikoga njemačkoga predsjednika Richarda von Weizsäckera. Na slici: Konrad Adenauer)

 

Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Gotovo jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. Jer se nacija doslovnih militarista i blic-ratnika preobrazila u zajednicu pacifista, čiji su vojnici, doduše, angažirani diljem svijeta, ali samo u mirovnim misijama.

 

K tomu, njemačka vlada se oduprla, sukladno volji većine stanovništva, uvredljivom zahtjevu Sjedinjenih Američkih Država da sudjeluje u ratu protivu Iraka. Pacifističko temeljno uvjerenje je, pak, samo jedna boja u spektru njemačke politike od 1949. godine. Odlučujuća je mnogo više etika odgovornosti Njemaca.

 

Jedan od prvih koji je znao cijeniti pozitivnu promjenu Njemačke bio je osnivač države Izraela David Ben Gurion. Cionistički premijer je mislio pri tomu na nešto mnogo više, a ne samo na Ugovor o odšteti iz 1952. godine.

 

Već 1949. godine, za vrijeme prvih mjeseci svoga službovanja, Konrad Adenauer se jasno obvezao da će Njemačka pružiti materijalnu kompenzaciju preživjelim Židovima. Bundestag je ratificirao Ugovor o naknadi (reparaciji). Tko danas vrednuje njemačke reparacije glede genocida kao samorazumljivost, treba se osvrnuti drugdje po svijetu.

Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Gotovo jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. Jer se nacija doslovnih militarista i blic-ratnika preobrazila u zajednicu pacifista, čiji su vojnici, doduše, angažirani diljem svijeta, ali samo u mirovnim misijama

 

Turska, u kojoj je za vrijeme Prvog svjetskog rata izvršen prvi genocid 20. stoljeća, nije – unatoč izričitih opomena iz inozemstva – do danas smogla snage da preuzme odgovornost za genocid nad Armenima,a o pružanju materijalne odštete da se i ne govori. Samo spominjanje ovog zločina je do danas sastavni dio kažnjivog delikta – ”sramoćenje turkosti“.
I prokušane demokracije kao što su SAD, Australija, Francuska, Velika Britanija i Japan i dalje se muče da priznaju zločine nad domorodačkim stanovništvom, nad kolonijalnim narodima ili nad stanovnicima osvojenih oblasti, te da osiguraju reparacije.
Suprotno tomu, SR Njemačka pokušava njemačkom temeljitošću ”prevladati prošlost“.  Intenzivna razmirica sa nacional-socijalističkim zločinima i ratovima, prije svega u oblasti obrazovanja, jedan je od razlogazbog kojih Nijemci preziru ratove. Iz istog razloga je danas u Njemačkoj društveno i legalno prezreno  neprijateljstvo prema Židovima. Antisemitski delikti i diskriminacija dešavaju se u ovoj zemlji ijeđe nego u većini drugih demokratskih država.

 

Zaslužni za uspjeh njemačke poslijeratne demokracije su bili  – osim čestitosti –  i prepredenost i revnost. Reparacioni kancelar Adenauer i oporba požurivali su, sasvim potajno, nesumnjivo velikodušnu asimilacionu politiku prema nekadašnjim nacistima. Ovo može danas nekim teoretičarima izmirenja izgledati cinično. Ipak, rezultat tog držanja je bilo učvršćenje demokracije. Na kraju Hitlerovog režima 1945. godine bilo je devet milijuna Nijemaca članom NSDAP.

 

Država, pravosuđe, znanost, privreda, novinarstvo bili su pod potpunom dominacijom nacional-socijalista. Isključiti ex-naciste – nakon osnivanja SR Njemačke – iz demokratskog društva bio bi isuviše veliki rizik za slobodarsku državu, značio bi prijetnju čija se opasnost doživjela prigodom propasti Vajmarske republike (Weimarer Republik).

 

Osim toga SR Njemačka je htjela iskoristiti tehnokratske sposobnosti nekadašnjih nacista za izgradnju razorene zemlje. Konrad Adenauer je bio uvjereni protivnik nacista, pa se  ipak poslužio Hansom Globkeom kao ravnateljom svojega ureda  (Kanzleramt). Adenauer je to obrazložio Globkeovom stručnom kompetencijom. Prije toga je pravnik Globke bio u službi Hitlerovog režima. Između ostalog i kao komentator NS-rasnih zakona, koji su otvorili legalni put iskorjenjivanju Židova. Jednako se tako poslužilo i brojnim sucima, državnim tužiteljima, publicistima, menadžerima, oficirima, itd.

Već 1949. godine, za vrijeme prvih mjeseci svoga službovanja, Konrad Adenauer se jasno obvezao da će Njemačka voljna pružiti materijalnu kompenzaciju preživjelim Židovima. Bundestag je ratificirao Ugovor o naknadi (reparaciji). Tko danas vrednuje njemačke reparacije, glede genocida, kao samorazumljivost, treba se osvrnuti drugdje po svijetu

 

I šef SPD-, Kurt Schumacher, kojeg su nacisti strpali u koncentracijski logor, tolerirao je prijem u njegovu stranku nekadašnjih članova NSDAP, pa čak i članova SS-postrojbi, a kasnije i njihovo preuzimanje javnih službi. Kao policajcima, državnim tužiteljima i sucima uspijevalo je, pak, nekadašnjim nacistima da uglavnom sačuvaju od kazni svoje drugare.

 

Istovremeno je nadmoćna većina prijašnjih članova NSDAP bila radosna što može sudjelovati u procesu demokratizacije Njemačke. Odlučujuće je bilo da je integracija nekadašnjih NSDAP-ovaca uspjela. Država nije postala nacističkom, nego su bivši nacisti postali uvjereni demokrati ili – u najmanju ruku – demokrati iz razuma.

 

I samo pravosuđe pokazalo se sredinom 60-ih spremnim da ozbiljnije isljeđuje ratne zločince i da im sudi. Kiesinger (kancelar ”velike koalicije“, nekadašnji ideolog u nacističkom Ministartvu vanjskih poslova) je već odavna promijenio perje, pa je kooperirao u svom kabinetu s nekadašnjim antinacističkim emigrantima Wehnerom i  Brandtom.

 

Zahvaljujući diciplini i marljivosti, Njemcima je uspjelo da brzo izgrade njihovu razrušenu zemlju i njezinu privredu. Tako je Njemačka postala zemljom privrednog čuda.

 

Radna sposobnost zapadnonjemačke privrede, povezana s držanjem istočnih Nijemaca, bila je, također, osnovom za do sada posljednje njemačko majstorsko postignuće – miroljubivo ponovno ujedinjenje. Brutalnost DDR-ovske diktature, njezina spremnost na ubijanje vlastitih građana, stalno prisluškivanje i potčinjavanje činili su zamislivim 1989. godine – nakon što je Moskva dopustila pad Honeckerove klike –  i vojni prevrat po uzoru na Rumunjsku ili Jugoslaviju.

 

Istočni Nijemci su bili odlučni stresti sa sebe jaram diktature. Oni su tražili slobodu, blagostanje i nacionalno jedinstvo. Na primjenu sile nije, međutim,  mislio ni jedan demonstrant.

Nijemci će s Kainovim biljegom genocida morati živjeti. To ih ne treba, međutim, spriječiti da osjećaju i zadovoljštinu objektivnim postignućima nakon kraja nacističke vladavine. Njemačka je naučila svoju lekciju i nakon toga razvila se u uzoritog člana međunarodne obitelji

 

Umjesto da budu ponosni na svoju poslijeratnu povijest,  mnogi Njemci pate još i danas od osjećaja nacionalne manje vrijednosti. Pri pozdravljanju zastave, pri pjevanju nacionalne himne, pa čak i pri samoj uporabi njemačkog jezika u inozemstvu spopada ih nemala zbunjenost, pa i osjećaj šovinističkog djelovanja.

 

I takvi robusni političari kao što su Helmut Kohl i Angela Merkel, koji su u zemlji poznati po snazi direktnosti, pokazuju na internacionalnom parketu višestruki obzir da njemačke interese zastupaju u njihovoj uobičajenoj direktnosti. Kao obrazloženje za bojažljive nacionalne nastupe služi ”nedavna prošlost“, sinonim za lošu savjest s obzirom na hitlerovštinu. Jer, prije nego što su Nijemci mutirali u uzorite demokrate i pacifiste bili su nacisti za uzor.

 

Italijani nisu slavili svog ”Ducea“ ništa manje nego Nijemci svog ”Führera“. Pa ipak, nacistički zločini i ratovi su takvi da nedjela italijanskih fašista izgledaju kao mali mangupluci.

 

Holokaust nije bio niti prvi niti posljednji genocid. Pa, ipak, genocid nad Židovima razlikuje se od drugih prije svega zbog hladne sistematičnosti, potpunog obuhvaćanja njegovih žrtava i njihovog industrijskog ubijanja.

 

Ambicije dobro obrazovanog naroda pjesnika i mislioca bile su više od ambicija  Huna, Osmanlija, Sudanaca, Kambodžanaca. Nijemci su znali da su Židovi obespravljeni, opljačkani, deportirani, ne mali broj njih je u tomu sudjelovao. Još za vrijeme Hitlerove diktature mogli su svi, koji su to htjeli znati, saznati da su Židovi iskorijenjeni.

 

Nijemci će s Kainovim biljegom genocida morati živjeti. To ih ne treba, međutim, spriječiti da osjećaju i zadovoljštinu objektivnim postignućima nakon kraja nacističke vladavine. Njemačka je naučila svoju lekciju i nakon toga razvila se u uzoritog člana međunarodne obitelji.

Nijemci trebaju konačno stati iza svoje historije i njegovati svoj identitet. Smeđu epizodu je naslijedilo uzorito oplemenjivanje. To zaslužuje priznanje. Bilo bi zato primjereno međunarodno uvažavanje humane njemačke politike. Ono bi pomoglo i nama i drugim nacijama da se međusobno normalno ophodimo

 

Sram i loša savjest zbog holokausta ne smiju Nijemce spriječiti u tomu da razvijaju normalan nacionalni osjećaj samopoštovanja. Razorena samosvijest jednog naroda nije – ni u kojem slučaju – garancija budućeg korektnog ponašanja. Uzoritim dječacima se zavidi i nisu voljeni u školi, a tako je to i u međunarodnoj obitelji.

 

Fiksiranje na prošlost prijeti da ukrade budućnost Nijemcima. Adolf Hitler nije valjan alibi. Htjeti objasniti nedostatak nacionalne samosvijest Nijemaca kajanjem zbog suodgovornosti za Hitlera svjedoči o historijskoj kratkovidosti. Nije Hitler napravio Nijemce slabim, obrnuto je, jer su bili slabi, predali su se nacističkom poglavici.

 

Nijemci trebaju konačno stati iza svoje historije i njegovati svoj identitet. Smeđu epizodu je naslijedilo uzorito oplemenjivanje. To zaslužuje priznanje. Bilo bi zato primjereno međunarodno uvažavanje humane njemačke politike. Ono bi pomoglo i nama i drugim nacijama da se međusobno normalno ophodimo.

 

(Preneseno iz časopisa Cicero, prosinac 2007. Preveo Mile Lasić).

 

> Svi tekstovi ovog autora