Noć vještica ili Dan reformacije?

Nešto daleko bitnije za svakog Hrvata od pomodne noći vještica je Dan reformacije, koji se obilježava 31. listopada, kada je, vjeruje se, Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu objavio 95 teza protiv prodavanja oprosta. Pitat ćete: kakve veze taj protestant ima s nama Hrvatima? Osim što je njegova zemlja dugi niz desetljeća omiljena destinacija svakog poštenog hrvatskog gastarbajtera, protestantska reformacija je u 16. i 17. st. izvršila enormno zanemaren utjecaj na hrvatsku kulturu, jezik, identitet, pa i želju za neovisnošću.

Dan reformacije je državni praznik u bliskim nam državama

Naravno, u sjeveroistočnim pokrajinama Njemačke otkuda dolazi Luther je ovo i državni praznik, ali i u još dvije zemlje.

Jedna od njih je, zanimljivo, Čile, gdje živi treća najveća dijaspora Hrvata nakon SAD-a i Njemačke (oko pola milijuna) i gdje je trenutačno i predsjednik države Hrvat Gabriel Borić. Prilikom donošenja zakona 2009., čileanska Vlada, u kojoj je tada bilo i tri Hrvata, izjavila je da uvodi taj praznik zbog velikog doprinosa protestanata čileanskom društvu.

Druga je susjedna nam Slovenija. Još otkad je postala neovisna država 1992. godine, ondje se na Dan reformacije ne radi i, premda je i danas preko 70 % slovenskog stanovništva katoličke vjere, cijela država tog datuma priča o značaju reformacije za njihov jezik i kulturu, a posebno o velikom protestantskom reformatoru Primožu Trubaru, čiji lik imaju i na euru.

No, preko granice, rijetki znaju što je uopće reformacija, a kamoli da se dešavala u Hrvatskoj te ostavila značajan utjecaj na razvoj našeg društva. Ipak, u zadnje vrijeme ima nekih pomaka. Bilo je osvježenje na izlošcima nedavne izložbe u Trakošćanu ”Juraj II. Drašković—500 godina” čitati i slušati ne samo o njegovom gušenju seljačke bune Matije Gupca nego i hrvatske protestantske reformacije.

U akademskim krugovima, vjerojatno najznačajnija su Jembrihova filološka istraživanja o značaju protestantice glagolithice za razvoj hrvatskog jezika, ali potrebno je da se šira javnost upozna s time. Duboko se slažem s njim kad je na predstavljanju svoje knjige Stipan Konzul i njegovo djelo u ožujku ove godine rekao kako je krajnje vrijeme da ovaj zanemareni vid hrvatske povijesti pronađe mjesto i u hrvatskom školskom kurikulumu.

Reformacija—izvorište građanskih sloboda koje (za sada) i dalje uživamo

Danas je sve popularniji stav da srednji vijek nije bio tako nazadan kako se obično misli. I premda je to u nekim aspektima istina, ipak je povijesna činjenica da se u mnogočemu desio regres u odnosu na antiku, uključujući zaustavljanje demokratskih napredaka i vraćanje u različite oblike monarhijsko-teokratskog apsolutizma. Jedna od ključnih osobina srednjeg vijeka bila je dominacija spoja crkve i države, što je uvijek loše za oboje pošto:

(1) Država i njezini stanovnici gube slobodu jer je crkva koristi za prisilno (zakonsko) nametanje vjere.

(2) Crkva i njeni vjernici gube na duhovnosti jer prevladavaju interesi ili strah; najčešće ne znaju zašto vjeruju jer su vjeru prihvatili da bi uspjeli u društvu ili da ne bi nastradali.

Martin Luther se uspio izdići iznad toga. U knjižnici Sveučilišta u Erfurtu, otkrio je Bibliju na latinskom, ne znajući da takva knjiga postoji (laicima tada nije bilo dano posjedovati Bibliju, i naravno, nije se smjela prevoditi na narodne jezike). Stupivši u augustinski red, i dalje se borio sa slikom Boga kao nemilosrdnog suca, pokušavajući se iskupiti strogim asketizmom, ali prior samostana Johann von Staupitz uputio ga je na biblijsko učenje o Bogu ljubavi i spasenju po milosti i Luther je pronašao mir.

Postavši profesor u Wittenbergu, počeo je intenzivno proučavati i propovijedati iz Biblije. To mu je omogućilo da brzo uoči da se prodaja oprosta (indulgencija) suprotstavlja Pismu te je 1517. o tome objavio 95 teza. Stigla je burna reakcija crkveno-političke hijerarhije i morao je doći na Sabor u Wormsu 1521. koji je vodio najmoćniji car tog vremena Karlo V. Habsburški, ali Luther nije popustio pritisku da se odrekne uvjerenja.

Nakon osude, pod zaštitom saskog kneza Friedricha je bio odveden i skriven u dvorcu Wartburgu, gdje je postavio temelj njemačkom standardnom jeziku prevođenjem Biblije. Njegovu borbu podržali su njemački knezovi u Speyeru koji su 1529. godine javno prosvjedovali protiv zabrane njegovog učenja, dajući pokretu ime protestantizam.

Tako su postavljeni temelji vjerske i građanske slobode koju danas uživamo. Kako Chris Berg iz australskog Instituta za javnu upravu, inače ateist, kaže: ”Mnogi suvremeni aktivisti za ljudska prava vjeruju da su se ona pojavila potpuna i djevičanskog rođenja, u ugovorima Ujedinjenih naroda sredinom 20. stoljeća. Ništa ne može biti dalje od istine. Ideja ljudskih prava osnovana je stoljećima prije na kršćanskim postavkama, promicana na temelju biblijskih argumenata, i zastupana od teologa. Suvremeni pobornici ljudskih prava su samo preuzeli već dobro razrađene etičke i moralne argumente.”

Kao što je hrabrost državnih upravitelja poput Friedricha Saskog i knezova u Speyeru bila ključna za širenje reformacije Europom, slično je bilo i u Hrvatskoj sa Zrinskima i Frankopanima. Vozimo se i hodamo po brojnim ulicama i parkovima nazvanima po njima, a rijetki od nas znaju da su bili gorljivi zaštitnici protestantske reformacije. Slično je i s nekim drugim simbolima hrvatskog identiteta.

Popovi glagoljaši kao preteče protestantskih reformatora

Rodni kraj obitelji Frankopan — otok Krk — poznat je i po glagoljici, uključujući Bašćansku ploču. Velikomoravski knez Rastislav je pozvao braću Ćirila i Metoda iz Soluna da im navijeste evanđelje, ali s molbom da to bude razumljivo. U tu svrhu, Ćiril i Metod su razvili glagoljicu, preveli Bibliju na slavenski jezik i zapisali je na tom novom pismu.

No, glagoljica se nije zadržala samo u Moravskoj, već se proširila sve do Hrvatske. Tri desetljeća kasnije, učenici Ćirila i Metoda su u Bugarskoj razvili pojednostavljenu i heleniziranu verziju glagoljice — ćirilicu — koja je zbog lakše uporabe postala glavno pismo među istočnim i jugoistočnim Slavenima. No, u Hrvatskoj se glagoljica zadržala najdulje, zbog čega se pojavila posebna klasa svećenika, pogotovo uz Jadransko more, koje nazivamo (popovima) glagoljašima. Oni su već od 9. stoljeća prosvjećivali narod i zastupali bogoslužje na narodnom jeziku.

1000 godina kraljevstva — i protivljenja kralja Tomislava i Grgura Ninskog papi

Najpoznatiji među njima bio je Grgur Ninski, koji je zbog svog zastupanja glagoljice i glagoljaškog bogoslužja došao u ozbiljan sukob s crkvenom hijerarhijom i samim papom. U određenom smislu, bio je hrvatski proto-Luther.

Grgur je služio kao biskup u hrvatskoj prijestolnici Ninu od 900. do 929. godine te također kancelar hrvatskog kraljevskog dvora za vrijeme prvog hrvatskog kralja Tomislava, pa se u spisima splitskih crkvenih sabora 925. i 928. godine spominje kao episcopus Chroatorum. Na crkvenom saboru koji je održan 925. godine u Splitu borio se s kraljem Tomislavom za bogoslužje na narodnom jeziku i upotrebu glagoljice.

Kada su to javili papi Ivanu X., brzo je uz pomoć drugih dalmatinskih biskupa poduzeo mjere da suzbije ovaj pokret. Na drugom splitskom saboru 928. je ukinuo Ninsku biskupiju, čime je Grguru Ninskom oduzeta vrhovna crkvena vlast u Hrvatskom Kraljevstvu koju je do tada imao. Također je zabranjeno ređenje svećenika koji „rabe slavenski jezik da služe Bogu”, a liturgijski je jezik službeno postao latinski.

Unatoč zabrani, pošto je malo svećenika znalo latinski, nastavila su se bogoslužja na narodnom jeziku uz uporabu glagoljice. Upravo tu možemo tražiti jedan od razloga zašto su glagoljaši bili među najspremnijima da prihvate protestantsku reformaciju, čiji cilj je bio dati Bibliju narodu na razumljivom jeziku.

Najpoznatiji hrvatski reformatori

U svijetu najslavniji hrvatski reformator Matija Vlačić Ilirik iz Labina primio je reformaciju preko svog ujka, glagoljaša Balde Lupetine s Cresa, koji je zbog odbijanja da prodaje oproste ušao u povijest kao prvi o kojem se raspravljalo pred sudom Mletačke inkvizicije. Vlačić je postao profesor na Sveučilištu u Wittenbergu, suradnik Luthera i Melanchtona i pionir moderne hermeneutike i crkvene povijesti koja slijedi znanstvene metode.

Vrlo značajni za razvoj hrvatskog jezika bili su Antun Dalmatin i Stipan Konzul Istranin, koji su 1563. dovršili prvi prijevod Novog zavjeta na hrvatski (kajkavsko-čakavsko-ikavski) i tiskali ga na glagoljici u njemačkom gradu Bad Urachu, pod pokroviteljstvom bana Krste Ungnada.

Vizija tog biblijskog zavoda bila je ogromna. Željeli su dati u ruku Bibliju na glagoljici svim Hrvatima, ali i na ćirilici stanovništvu pod osmanskom okupacijom te obraćenjem Turaka zaustaviti njihov pohod na kršćansku Europu. Premda ima zapisa da su neki primjerci otišli čak i do Rusije, nažalost, mletačko-rimska inkvizicija, a zatim habsburška protureformacija, zaustavila je ovu misiju uništivši i zaplijenivši većinu knjiga iz hrvatske tiskare u Urachu, nakon čega je sredinom 1560-ih prestala s radom.

Mletačka inkvizicija je provela posebno temeljit progon protestanata na hrvatskoj obali, pronalazeći sumnjivce sve do Dubrovnika, o čemu svjedoče inkvizicijski zapisi. To je jedan od razloga zašto se reformacija nije uspjela zadržati na području Dalmacije. Ali ostao je zabilježen također svjetski poznat Markantun de Dominis, prvi Hrvat koji je doktorirao u Engleskoj (na Cambridgeu) i ostavio svijetu često citiranu misao, koja je postala i službeni moto Metodističke crkve: ”U nužnim stvarima jedinstvo, u nejasnim sloboda, u svemu ljubav.”

No, za ono što se događalo u samoj Hrvatskoj, značajnija je obitelj iz koje je potekao, pogotovo kad se udružila s drugom ključnom obitelji.

Zrinski i Frankopani—gorljivi zaštitnici protestantske reformacije

Frankopani, podrijetlom iz Vrbnika, Krkom su počeli vladati već u 12. stoljeću. Pod njihovom upravom cvjetaju glagoljaši i pisci knjiga, jer su i sami Frankopani bili skloni književnosti, pjesništvu i istraživačkom duhu. Za Bernardina Frankopana rečeno je ”da i pod oružjem i mačem uvijek nešto piše i prevodi”. Upravo on oko 1521. povjerava petorici svećenika da cijelu Bibliju prevedu na hrvatski jezik, s namjerom da ju izda na glagoljici. Vjerojatno i jest prevedena, jer je hrvatski protestanti navode kao predložak, ali nije sačuvana.

Gledajući apsolutističko ponašanje Habsburgovaca, postaju sve nezadovoljniji. A kad se susreću s reformatorskim naukom, Frankopani postaju zaštitnici protestanata, suprotno Habsburgovcima, oštrim protivnicima protestanata.

Osim u Istri i Kvarneru, reformacija se ubrzano širi sjeverom Hrvatske (za više podataka i imena preporučujem članak i istoimenu knjigu Stanka Jambreka). U Lepoglavi je zabilježena već 1527. u pavlinskoj gimnaziji, a posebno zanimljivo je da je čak i zagrebački biskup Matija Bruman podržavao reformaciju, zbog čega je smijenjen Jurjem Draškovićem, koji se potom obračunao sa svim reformatorskim svećenicima, uključujući poznatog Mihajla Bučića, zabranivši njegovu knjigu u kojoj je pisao da nema stvarnog Kristovog tijela u hostiji.

Prva kajkavska tiskara bila je protestantska i vodio ju Juraj IV. Zrinski

Zaslužan za tiskanje te knjige bio je sin proslavljenog protuturskog vojskovođe Nikole — Juraj IV. Zrinski — koji je već u ranoj mladosti prihvatio reformaciju, a potom se i javno deklarirao protestantom. Osnovao je protestantsku tiskaru u Nedelišću nedaleko od Čakovca, koja, nakon što je zatvorena hrvatska protestantska tiskara u Urachu, preuzima vodeću ulogu širenja reformatorskih knjiga i traktata na hrvatskom jeziku i glagoljici.

Ta tiskara je poznata po tome što je izdala i prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom jeziku—Trodijelni decretum—pravno djelo poznato kao „zgrada hrvatske kajkavske književnosti“. Osim tiskanja knjiga, njegove upravne odluke su pretvorile Međimurje u gotovo potpuno protestantsku regiju.

I njegov otac—slavni protuturski junak Nikola Šubić Zrinski—bio je protestant

Jurjev otac Nikola IV. Zrinski, poznat i kao Nikola Šubić Zrinski, opjevani junak borbe protiv Turaka, rano je prihvatio reformacijski nauk, a 1546. i javno stao za Lutherovo učenje, kao i njegova obitelj i uski krug prijatelja.

Bio je prijatelj Ivana III. Ungnada, varaždinskog župana—koji je izgradio danas turističku ikonu Stari grad Varaždin—a upravo on je osnovao i protestantsku tiskaru u Urachu. Nikola Šubić Zrinski naručuje od njega i sina Krste (kasnije također varaždinskog župana) stotine protestantskih knjiga na glagoljici. Ivan III. Ungnad je pak bio oženjen Anom, kćeri Jurja Thurna i Helene Frankopan, što je bio još jedan korak u kojem su ove dvije obitelji osnažile zajedničku potporu protestantizmu u Hrvatskoj.

Lice sjeverne Hrvatske iz temelja se mijenjalo. Osim Međimurja i Varaždina, najznačajniji centri protestantizma su bili Koprivnica, Križevci Stenjevec, Samobor, Ozalj i Karlovac. Nicale su mnoge crkvene zajednice protestantskih vjernika. Čitave mjesne katoličke crkve prihvaćale su reformacijski nauk.

Protureformacija guši protestantizam i hrvatsku želju za neovisnošću

Međutim, Carstvo uzvraća udarac. Nasuprot Zrinskima i Frankopanima, Habsburgovci su bili poznati po svom protureformacijskom djelovanju. Glava Habsburške obitelji je obično bio i vladar Svetog Rimskog Carstva, kojeg je krunio papa. Pod vladavinom Karla V. u 16. stoljeću, osuđen je Martin Luther, pokrenuta je protureformacija i pokršten značajan dio Srednje i Južne Amerike. Ovaj isti car je kao Habsburgovac imao vlast i nad Hrvatskom i nije mogao dopustiti njeno odmetanje od katoličke vjere.

Dana 5. srpnja 1604. Sabor donosi vjerski zakon da je u Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije dopuštena jedino katolička vjera i da se moraju protjerati svi krivovjerci ”osobito propovjednici koji borave na imanjima oko Ozlja”, gdje su Frankopani uspostavili ključno središte za širenje hrvatskih prijevoda Biblije i protestantske literature preko Slovenije. Kralj Rudolf II. Habsburški 1608. potvrđuje tu odluku, a iste godine na Saboru o Požunu Toma Erdődy izvlači mač iz korica i izjavljuje: ”Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz naše zemlje”.

Zrinski i Frankopani i dalje ostaju uz reformaciju i kuju plan za neovisnost

Unatoč prijetnji, Zrinski i Frankopani i dalje štite protestante i šire reformatorsku vjeru. Kada je hrvatski sabor 1618. ponovio zabranu uvođenja protestantskih propovjednika u Hrvatsku, knezovi Nikola VI. i Juraj V. Zrinski su prosvjedovali, ali bez rezultata. Protestanti su jedino utočište pronalazili na posjedima i sve tajnijem reformacijskom djelovanju Zrinskih i Frankopana, koje je nešto ojačalo brakom između Petra Zrinskog i Ane Katarine Frankopan.

Svjedočeći habsburškom apsolutizmu koji je, osim reformacije, gušio i razvoj hrvatskog naroda, jezika i kulture, ove dvije obitelji su naposljetku počele kovati urotu s ugarskim knezovima, s ciljem postizanja samostalnosti. Željeli su da stanovništvo Hrvatske bude štićeno, a ne ugnjetavano od države i da hrvatski teritorij bude neovisan od Habsburške Monarhije, kao što je u to vrijeme bila Transilvanija, gdje je protestantizam zbog toga procvao.

Nadali su se da bi za Hrvatsku mogli izboriti bar nešto od onoga što su Nizozemska Republika i Švicarska Konfederacija postigli Westfalskim mirom — suverenitet države bez stranih uplitanja. Potajno su pregovarali s europskim silama kao što su Poljsko-Litavska unija, Švedska i Francuska i Osmansko Carstvo. No, sultan nije htio ponovni sukob sa Svetim Rimskom Carstvom te je izdao Zrinske i Frankopane, obavijestivši habsburškog cara Leopolda I. o uroti.

Ostalo je dobro znana povijest. Ali nije tako dobro znano da su ti junaci ”ki su zginuli pošteno” za hrvatski identitet bili i gorljivi zaštitnici protestantske reformacije.

Protestantizam i hrvatski identitet idu ruku pod ruku

Istrebljenjem obitelji Zrinskih i Frankopana, uklonjeno je i posljednje utočište reformacije u Hrvatskoj, koja je nakon toga postala jednim od najčvršćih katoličkih utvrda Habsburške Monarhije. Od tada smo odgajani pod revizionističkim mitom da je protestantizam suprotan hrvatskom identitetu, premda je baš suprotno.

Protestantski naglasak na širenju Biblije na narodnom jeziku i opismenjavanju naroda kako bi ju mogao sâm čitati, savršeno je u skladu s tisućljetnom tradicijom hrvatskih glagoljaša koji su najspremnije prihvaćali reformaciju, prepoznajući u njoj biblijski nauk koji su ranije mogli upoznati zahvaljujući glagoljici — jednom od najvećih obilježja hrvatskog identiteta.

I upravo su reformatorski književnici, davno prije ilirskog pokreta, pod zaštitom Zrinskih i Frankopana donijeli jedan od najznačajnijih doprinosa razvoju i zaštiti hrvatskoga jezika — u doba kada su Habsburgovci poticali germanizaciju, Mlečani talijanizaciju, a crkva latinizaciju.

Umjesto lova na vještice koji uslijedi kad netko spomene protestante, vrijeme je za nove hrvatske katolike koji su spremni svoju vjeru iznova promotriti u svjetlu povijesti i Svetog Pisma, kako su to napravili reformatori i donijeli Hrvatskoj, neizravno i izravno, mnoge prednosti kojih nismo ni svjesni.

Naši slovenski susjedi se o tome svake godine osvještavaju kroz Dan reformacije još od svoje neovisnosti 1992. Mogli smo tako i mi, ali nije prekasno — ako može Čile, možemo i mi prepoznati kako je reformacija duboko povezana ne samo s našom slobodom i građanskim pravima nego i s hrvatskom kulturom, jezikom i identitetom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kakav je bio Isusov kulturni rat?
    •  Detuđmanizacija Hrvatske: ne na način na koji smo očekivali
    •  Ako ne znaš što je bilo...

> Svi tekstovi ovog autora