Nov govor o Isusu

Ukoliko kao kršćani dopuštamo da nas oblikuje ono najbolje iz kršćanstva (ljubav) te ukoliko kao ljudi svojega vremena dopuštamo da nas oblikuje ono najbolje iz naše kulture (kritička misao), naći ćemo se u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji. Koliko god se učenja i pastoral Crkve tomu opirali, naivna prvotna vjera nekritičkoga povjerenja teško da je još uvijek moguća. Drugotnu vjeru kakva je prošla kritiku, tj. postkritičku vjeru tek nam valja artikulirati. Tek nam je našu naivnu vjeru kroz kritiku preobraziti u registar nade. Maksima takve inteligentne vjere jest: vjerovati da bi se razumjelo, razumjeti da bi se vjerovalo.

 

Već je 1973. John A. T. Robinson u knjizi The Human Face of God naveo neke od temeljnih čvorišta koja daju okvir govora o Kristu, odnosno utemeljuju ga, ali su i sami podložni hermeneutičkim promjenama. Ovdje ćemo ih navesti četiri: mit, povijest, metafizika i jezik.

 

Mit je, čini se, najkritičnija točka govora o Isusu. Ljudi današnjice, naime, uglavnom mit poistovjećuju s nerealnošću, fikcijom te ga ne doživljavaju kao opis kako su se stvari dogodile, kako se događaju i kako će se događati ubuduće. Upravo mit govori o ljudskoj najdubljoj stvarnosti, moćnijoj od samog intelekta, te povezuje pojedince i društva, jednako kao što ih i razdvaja. Mit, naime, opisuje događaje koji mijenjaju stvarnost samu te tumači razloge i posljedice promjena a da ne mora posegnuti za racionalnim objašnjenjima često nedostatnima.

Mit opisuje događaje koji mijenjaju stvarnost samu te tumači razloge i posljedice promjena a da ne mora posegnuti za racionalnim objašnjenjima često nedostatnima. Nema potrebe objašnjavati što znači, primjerice, da je Bog poslao svog Sina da otkupi svijet jer činjenica njegova utjelovljenja zbiljski mijenja stanje ljudske svijesti na način na koji ma koji događaj u fizičkom svijetu mijenja fizičko stanje stvari

 

Nema potrebe objašnjavati što znači, primjerice, da je Bog poslao svog Sina da otkupi svijet jer činjenica njegova utjelovljenja zbiljski mijenja stanje ljudske svijesti na način na koji ma koji događaj u fizičkom svijetu mijenja fizičko stanje stvari.

 

Kršćanska vjerovanja i liturgija govore o nizu događaja spasenjske povijesti opisujući događaje u mitskom, a ne fizičkom vremenu te nije ni potrebno raščlanjivati što je mit, a što povijest. Danas smo izgubili osjećaj za mitsku zbilju i samim time i povjerenje da nas ona može zbiljski mijenjati. Vratiti nam se simboličkom, predteološkom potencijalu biblijskoga teksta da bismo postali kadri izložiti se preobražavalačkom djelovanju mita.

 

Govor o Kristu mijenja se zbog toga jer se mijenja i razumijevanje povijesti kao takve. Jedno od temeljnih kršćanskih vjerovanja jest da se inkarnacija Boga u čovjeku dogodila u povijesnom trenutku. Unatoč elementima mita u evanđeljima, postojala je određena sigurnost u povijesne događaje “pod Poncijom Pilatom”.

 

No, pitanje povijesnosti neizbježno je i ne samo zbog pitanja o povijesnosti Isusove egzistencije, nego i zbog činjenice da nema apsolutne sigurnosti u ono što je Isus govorio ili činio kao povijesno pouzdano.

 

Sve što znamo o njemu izvedeno je iz dokumenata koji ga prikazuju kao Krista vjere, a ne Isusa povijesti. Ovaj problem, o kojemu zavisi kristologija, nije novija pojava. Ali postavlja nova pitanja. Ne više o tome je li Isus ikad doista živio ili je mitološka konstrukcija Rane crkve, jer su se ta pokazala ne samo neutemeljenima nego možda i izlišnima, nego o tome što znači njegova povijesnost. Pitanje je, dakle: Što nam govori činjenica da je Isus bio Židov, da je bio ukorijenjen u svoju tradiciju te da nije imao nakane osnovati novu religiju nego svoju osloboditi religijskih okova?

Što nam govori činjenica da je Isus bio Židov, da je bio ukorijenjen u svoju tradiciju te da nije imao nakane osnovati novu religiju nego svoju osloboditi religijskih okova?

 

Ključna kritična točka koja utječe na govor o Kristu jest metafizika kao misao o krajnjim principima stvarnosti. Kršćanska teologija služila se govorom supernaturalizma razlikujući stvarnost od pojavnosti te tvrdeći da je Kristovo božanstvo dio stvarnosti koja ne pripada fizičkom svijetu pojavnosti iako u nju ulazi privremeno postajući čovjekom. To je bilo nužno eda bi se mogla tumačiti Kristova predegzistencija kao druge osobe Trojstva, njegovo vječno supostojanje s Bogom.

 

Takav govor u naše vrijeme više nije razumljiv. Suvremen čovjek stvarnost prirodno smješta upravo u svijet u kojem se nalazi te mu govor o Bogu postaje tuđim. Nije riječi o tome da nema sluha za transcendentno i nije kadar o njemu govoriti, nego metafizika više ne može biti uteg koji govoru o Bogu i o Kristu može dati težinu i ozbiljnost.

 

Jezik o apsolutnom suvremenom čovjeku više ne znači mnogo. Pojmovi poput Boga, vječnosti, jedinstva, savršenosti toliko su potrošeni i zloupotrebljavani da jedva da još imaju potencijala smisla. Monističkom modelu govora nema mjesta u pluralističkom svijetu u kojem je, ukoliko nam je uopće stalo do mira i dijaloga, nemoguće prihvaćati ma kakvu isključivost u posjedovanju istine.

 

Krist može biti središte u individualnom, ali ne više u apsolutnom smislu. Uostalom, i o prostoru i vremenu iznose se mnogo skromnije tvrdnje. Krist kao nepromjenjivi Apsolut ne može biti Radosna vijest. Kojim govorom onda izraziti otajstvo “jednoga Gospodina, Isusa Krista, po kojemu je sve” a da se ne zapadne u zamku redukcionizma?

Upravo zahtjevi vrijednosti poput poštenja, integriteta, pravde i slobode, solidarnosti s patnjama čovječanstva, mogu biti ono apsolutno, i to u pojedinim, konkretnim situacijama kada čovjek djeluje u tom smjeru, kada pazi na kvalitetu odnosa a da ne mora imati na umu krajnje istine ili zakone

 

Biblija govori o Bogu koji jest “usred zbivanja”, koji se obraća čovjeku ovdje i sada, kreće se i nalazi na fronti društvenih promjena. Nije, dakle, negdje u bezvremenskom apsolutu. Ne kaže li Jakov: “Zaista, Gospod je na ovom mjestu, a ja ne znadoh” (Post 28,16) i nije li to jedan od primjera Božje “mobilnosti” koja omogućava spoznaju istine kakav se ne može fiksirati govorom teologije, metafizike i morala? Napuštanje sigurnoga središta statičkoga modela govora o apsolutnom ne znači redukcionizam, nego upravo premještanje apsolutnog u središte polazeći od prepoznavanja naravi stvari u ma kojem danom trenutku.

 

Drugim riječima: upravo zahtjevi vrijednosti poput poštenja, integriteta, pravde i slobode, solidarnosti s patnjama čovječanstva, mogu biti ono apsolutno, i to u pojedinim, konkretnim situacijama kada čovjek djeluje u tom smjeru, kada pazi na kvalitetu odnosa a da ne mora imati na umu krajnje istine ili zakone. Takav senzibilitet ne veže se uz apsolutnu istinu, ali jest osovina, utjelovljenje transcendentnog.

 

Napuštanje govora o apsolutnom ne mora nužno značiti uništavanje temelja kršćanstva, nego mu može otvoriti nove putove govora. Tek teologija oslobođena pravila i dogmi proizašlih iz monističkog modela može biti razumljiv i poticajan govor. Beskompromisni stavovi nisu vezani uz nepromjenjive standarde, a cjelovitost vjere i osobe pitanje je integriteta.

 

Pojedini post-moderni kršćanski mislioci, poput, primjerice, Giannija Vattime ili Johna Caputa, zaključuju da nam tek smrt metafizičkoga (onto–teološkog) Boga otvara i oslobađa pogled na Isusa i njegovo Evanđelje. Smrt Boga kao Svemoćnika, zajedno s njegovom slikom Stvoritelja iz ništine, otvara prostor oživljavanja Boga kao Ljubavi. Stoga nova kršćanska evangelizacija nije moguća dok se ponajprije ne evangelizira kršćanstvo samo, dok se ne oslobodi metafizičkih predstava o Bogu k te otvori istinskoj, radosnoj Isusovoj vijesti, točnije – životu.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora