novinarstvo s potpisom
Iz Ureda povjerenika za informiranje dostavljeno mi je Rješenje prema kojemu kao novinar nemam pravo zahtijevati od ”tijela javne vlasti” informacije prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, nego da moram postavljati novinarska pitanja sukladno Zakonu o medijima i Zakonu o općem upravnom postupku.
To je Rješenje, umjesto dosadašnje dr. sc. Anamarije Musa, potpisao dr. sc. Zoran Pičuljan, novi povjerenik za informiranje (KLASA: UP/II-008-07/19-01/22 URBROJ: 401-01/11-19-1 od 22. siječnja 2019. godine).
U prilogu ispod teksta objavljujemo pdf Rješenja.
Spomenuto Rješenje dostavljeno mi je samo koji dan prije objavljivanja podatka da su u Hrvatskoj ugrožene medijske slobode i da se trenutno vodi više od tisuću sudskih postupaka protiv novinara i medija. Uslijedila je obmanjujuća izjava premijera Plenkovića da je ”Hrvatska i po Freedom Houseu slobodna zemlja u kojoj su slobodni i mediji”.
Od osnutka Hrvatske, a na temu medijskih sloboda, stalno svjedočimo sličnim obmanama. Osobno, kao početak obmanjivanja, podsjećam na zahtjev predsjednika Tuđmana na sjednici o osnivanju Hrvatske izvještajne novinske agencije, ”da to ne bude agencija medija, nego agencija za širenju istine o borbi hrvatskog naroda za slobodu”. Kao da ne postoji razlika između agitpropa i agencijskog novinskog izvještavanja!
Proklamirane su formalno sve medijske slobode s ”figom u džepu” HDZ/SDP-ovskih vlasti.
I sva ”tijela javnih vlasti”, zajedno s kompromitiranim hrvatskim sudstvom rade sve da ograniče ili onemoguće informiranje javnosti jer tko nema informacije nema ni vlast (uzalud izbori). Umjesto novinarstva prolazi samo režimsko i sponzorsko agitiranje.
Istina jeste da novinari mogu postavljati, naravno i uglavnom uzalud, pitanja i prema Zakonu o medijima, a možda i prema Zakonu o općem upravnom postupku. A i Ustavom se jamči pravo novinara na informacije.
Nije jasno, međutim, a zašto novinari ne bi bili i ”korisnici prava na pristup imformacijama” na osnovu Zakona o pravu na pristup informacijama kao i svi ostali građani!?
Nadalje, u spomenutom se Rješenju dr. sc. Zorana Pičuljana određuje i da, nakon što ”tijelo javne vlasti” ne odgovori na novinarski upit, novinari ne bi trebali podnijeti žalbe Uredu povjerenika za informiranje kao ”drugostupanjskom tijelu”, nego ”čelniku tijela javne vlasti” koji je, zapravo, i uskratio odgovor na novinarski upit.
Pretpostavljamo da jako zauzeti dr. sc. Zoran Pičuljan, e ne bi li se rasteretio zbog prevelikog posla kao povjerenik za informacije, upućuje novinare da žalbe zbog uskraćenih informacija, umjesto njemu, šalju ”čelnicima tijela javnih vlasti”.
I, poslušno sam odmah postupio prema tom naputku dr. sc. Zorana Pičuljana i 4. veljače 2019. godine u 16 sati i 49 minuta ”mejlao” Draženu Bošnjakoviću ”prigovor čelniku tijela javne vlasti” (Ministarstva pravosuđa) da mi, sukladno Zakonu o medijima i Zakonu o općem upravnom postupku odgovori tko je ovlašten i što se može konkretno učiniti da se ukradeni dokumenti iz zbirki isprava u zemljišnim knjigama na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pronađu ili obnove i ponovno uvrste u javne knjige kao što su i upisani?
Ako sam dobro shvatio tekst Rješenja dr. sc. Zorana Pičuljana, na to mi je pitanje Dražen Bošnjaković, oprostite, ”tijelo javne vlasti” čiji je on čelnik, prethodno uskratio informaciju, jer je bilo postavljeno kao zahtjev na osnovu Zakona o pravu na pristup informacijama, a ne kao novinarski upit sukladno Zakonu o medijima i Zakonu o općem upravnom postupku!
A ja sam, onako novinarski površno, pomislio da mi uskraćuju odgovore na pitanje tko i kako može istrgnute dokumente iz zbirki isprava u zemljišnim knjigama pronaći ili obnoviti i ponovno uvrstiti u javne knjige jer žele zataškati aferu da iz zemljišnih knjiga ”nepoznati počinitelji” otuđuju isprave premda ih u sudu čuva pravosudna policija.
I pomislio sam da prolaznici sa ulice ne mogu otuđivati (istrgnuti) isprave iz zemljišnih knjiga, odnosno da to mogu samo suci, sudski službenici i pokvareni odvjetnici radi zametanja tragova svojih koruptivnih odluka koje su u većini zbog toga pravno ništavne.
Eh, to je zlonamjerno novinarsko mišljenje.
I da, dr. sc. Zoran Pičuljan me upozorio i da mi nisu u ”tijelu javne vlasti”, zvanom Ministarstvo pravosuđa, informacije uskraćene samo zbog toga što sam, umjesto prema Zakonu o medijima i Zakonu o općem upravnom postupku novinarsko pitanje postavio pogrešno prema Zakonu o pravu na pristup informacijama.
Strpljivi povjerenik za informacije dr. sc. Zoran Pičuljan ukazao mi je u spomenutom Rješenju, naime, još i na činjenicu da ”tijelo javne vlasti” kojemu sam uputio zahtjev za pristup informaciji nije imalo gotovu unaprijed napisanu postojeću informaciju.
A, prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, ako informacija nije ”gotova” (napisana), ”tijela javne vlasti” nemaju obvezu obavljati ”određene radnje, odnosno izrađivati (napisati) informacije ili mišljenja”.
Podsjećam, u ovom je slučaju ”tijelo javne vlasti”, zvano Ministarstvo pravosuđa trebalo sastaviti informaciju o tome da isprava nema, tko su počinitelji u otuđivanju tih isprava kao i kako se nedostajuće isprave mogu rekonstruirati i vratiti u zbirke isprava u zemljišnim knjigama iz kojih su istrgnute (unatoč tome što ih je trebala čuvati pravosudna policija).
Osobno sam dva puta čitao taj dio teksta Rješenja.
Priznajem, trebalo mi je malo više.
Pitanje sam postavio svjesno i namjerno da potaknem nadležno ”tijelo javne vlasti” da sastavi zapisnik o tome koliko su isprava ”nepoznati počinitelji” istrgnuli iz zemljišnih knjiga na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu te da na osnovu tog zapisnika i poduzmu propisane mjere.
A sjetio sam se, naknadno, ako ”tijelo javne vlasti” nije obvezno, prema Zakonu o pravu pristupa informacijama, sastavljati informaciju o ”mažnjavanju” isprava iz zemljišnih knjiga na zagrebačkom Općinskom sudu, možda bi prema kaznenim propisima ipak bila obveza ”tijela javne vlasti” da sastavi kaznenu prijavu ”protiv nepoznatih počinitelja” i dostavi je policiji i Državnom odvjetništvu na postupanje?
I dosad su iz Ureda za informacije podvaljivali ”korisnicima informacija” na osnovu Zakona o pravu na pristup informacijama.
Primjerice, ako bi ”korisnici” zatražili od suda pristup informaciji iz nekog sudskog spisa, u slučaju da se informaciju želi uskratiti, sud bi zahtjev za pristup informaciji odbio i stranku uputio da traži uvid u cjelokupni spis prema Zakonu o parničnom postupku ili nekom drugom zakonu, a ne prema Zakonu o pravu pristupa informacijama.
Ukazujem na praksu iz Rješenja povjerenika za informacije:
– klasa UP/II-008-07/15-01/466 ur broj 401-01/06-18-04 od 7. 12. 2016.,
i
– klasa: UP/II-008-07/16-01/684 ur broj 401-01/04-17-8 od 6. 11. 2017. godine.
I još jedna podvala: povjerenik za informiranje bi umjesto propisanog Rješenja donio zaključak koji je samo procesna radnja u upravnom postupku.
Primjeri iz prakse:
UsII – 158/15-15 od 18. veljače 2016.
Možda je sve ovo, s navođenjem primjera iz prakse, neprimjereno za čitatelje ”nepravnike”, ali imam utisak da mi ne vjeruju kada govorim da je Ured povjerenika za informiranje zapravo samo jedno ”tijelo javne vlasti” i da mu nije uvijek prvenstveni cilj raditi na korist podnositelja zahtjeva za pristup informacijama, nego ponekad i u interesu kolegica i kolega iz ostalih ”tijela javne vlasti” kao i sudstva spriječiti ili ograničiti informaciju.
Rješenje Zorana Pičuljana, Povjerenika za informiranje:
[googlepdf url=”https://www.autograf.hr/wp-content/uploads/2019/02/Pičuljan.pdf” download=”Download” width=”700″ height=”900″]
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Ukoliko vam je to potrebno, portal Autograf jamči potpunu anonimnost ugroženim građanima.
Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor/istražitelj.