O ”inflaciji” teologa

Nedavno sam naišao na zanimljivi tekst Zvonimira Despota u Večernjem listu koji govori o neobičnoj pojavi ”inflacije teologa”, punoga naziva ”Hrvatska ne samo da ima rekordnu inflaciju cijena, nego i inflaciju teologa!”, i čim sam vidio naslov, nekako sam pretpostavio o čemu bi članak mogao biti.

Odmah da naglasim, ovaj moj tekst nije nekakav pokušaj polemike s gospodinom Despotom (koji diskreditira neke teologe poput Lane Bobić, Branka Sekulića i Drage Pilsela, op. A), već samo poštena referenca na tekst koji me je potaknuo na razmišljanje o nekim važnim temama vezanima uz moj životni poziv, službu i posao.

Kao prvo, nisam uopće znao da je gospodin Despot diplomirani (katolički) teolog, to mi je nekako promaklo, iako sam već godinama upoznat s njegovim imenom i donekle i s novinskim tekstovima, te pojedinim knjigama, tako da mi je to bilo iznenađenje.

U svakom slučaju, ovaj njegov tekst o ”inflaciji teologa” u kojem on problematizira medijska istupanja i komentiranja od strane raznoraznih teologa raznoraznih društvenih događanja potaknuo me je na razmišljanje o tome što bi ustvari mogla ili trebala biti ili pak jest uloga, poziv i služba kršćanskih (katoličkih, pravoslavnih, protestantskih…) teologa.

Ako već nije, da odmah bude jasno, ja sam evanđeoski protestantski teolog, barem po uvjerenjima. Što se pak teološkog obrazovanja tiče, zadnje mi je obrazovanje bilo na katoličkom fakultetu, pa sam onda prema tome valjda i katolički teolog. Ili nisam?

Kako uopće određujemo tko je kakav teolog: prema teološko-vjerskim uvjerenjima ili prema onome gdje se netko teološki obrazovao i formirao?

Problematično je i jedno i drugo, jer netko može po uvjerenjima biti protestant i završiti studij katoličke teologije (kao u mojem slučaju) ili pak biti katolik i završiti protestantsku teologiju (kao u mnogim slučajevima mojih bivših studenata). A što ako se taj određeni teolog ne smatra religioznim ili pripadnikom niti jedne crkve, pa možda čak niti vjernikom, u koju onda on kategoriju spada, može li se on onda uopće i zvati teologom, i ako da, kakvim?

Meni osobno nije problem u tome je li netko kršćanski katolički, pravoslavni ili protestantski teolog, sve dok je istinski kršćanin, kad govorimo o kršćanskim teolozima, u smislu da prakticira ono za što se deklarira, da živi u skladu s biblijskim naukom i kršćanskim svjetonazorom.

Osobno, kao teolog protestantskih uvjerenja, ne smatram se liberalnim (što god to značilo), već poprilično konzervativnim (što god pak to značilo). Hoću reći, ako je netko protestantski teolog, to ne znači automatski da je ta osoba ljevičar. Dapače, rekao bih da je puno više nas konzervativnih protestantskih teologa, nego liberalnih, samo što možda nismo dovoljno uporni ili glasni da bi se naš glas čuo, ili možda ono što mi imamo za reći nije uopće zanimljivo medijima, društvu, narodu ili kome već.

OK, mea culpa, i sam sam nekad bio ljevičar, uvjereni socijaldemokrat, i nisam prestao vjerovati u socijaldemokraciju kao nekakvu teorijsku ideologiju, ali je u Hrvatskoj u tome meni željenom praktičnom obliku već dugo godina ne pronalazim. Ili je liberalno razvodnjena i obojana ili alternativistički-aktivistički radikalizirana.

Uostalom, kao što je, ako mene pitate, u Hrvatskoj nemoguće pronaći i umjerenu demokršćansku političku opciju, a koja se ne bi u konačnici nagnula u desno toliko da se ne prevrne u stranu. No, to sada nije tema ovog promišljanja, pa ostavimo to za neku drugu prigodu i vratimo se pitanju uloge teologa u društvu.

Zanimljivo je primijetiti, odnosno gotovo je nemoguće ne primijetiti, da stvarno imamo popriličan broj teologa koji nešto javno pišu, komentiraju, govore, ukazuju na probleme u društvu, kritiziraju, katkada i nadahnjuju, ponekad čak i propovijedaju, itd. Praktički da nema medija, primarno tiskanog i digitalnog, koji drži do sebe, a da nema barem jednog (a neki i više od jednog) teologa koji nešto promišlja, komentira i piše. Je li moguće da su ljudi stvarno baš toliko željni naših teoloških promišljanja i mudrolija, i da netko stvarno i čita to što pišemo i sluša ono što govorimo? Iskreno, ne znam, ali ako je ponuda tolika kolika jest, valjda je onda i potražnja tolika, zar ne?

I sada kad kažem da smatram da je teologu primarno mjesto u Crkvi, ovoj ili onoj, a sve ostalo je sekundarno, vjerojatno sam time uvrijedio jedan značajan dio cijelog teološkog ”ceha”, što mi nikako nije namjera.

No, ono što hoću reći jest da sam uistinu čvrstog uvjerenja da teolozi prije svega trebaju biti u službi svoje lokalne crkve, i Crkve, pomoći joj u poučavanju vjernika, tumačenju i razumijevanju Biblije koja je temelj svake kršćanske teološke teorije i prakse, zdravom nauku, dušobrižništvu, duhovnom rastu…i tek onda odnosu prema društvu i drugim religijama, društvenom aktivizmu, političkom angažmanu, pisanju kolumni i sl.

Ako čitamo Poslanicu Efežanima, tamo se navode službe apostola, proroka, evanđelista, pastira i učitelja, koje služe za izgradnju Kristovog Tijela, Crkve. Teolozi mogu spadati u bilo koju od ovih pet kategorija, ali je učiteljska služba ona koja nekako najviše korespondira s ulogom teologa, što je logično, jer bi teolozi trebali imati teološko znanje i biti ga u mogućnosti prenijeti drugima. Ako teolozi u Crkvi neće obavljati tu službu, onda je ili neće nitko obavljati ili će je obavljati netko za to možda nije prikladan, opremljen, ili pak netko tko to iz ovog ili onog razloga ne bi trebao raditi.

Netko će možda reći da je ”po defaultu” svaki katolički svećenik školovani teolog, što je istina, ali to ne znači da svaki svećenik ili pastor ima sve moguće darove Duha ili da je opremljen i pozvan obavljati sve moguće službe u Crkvi. To je jednostavno nemoguće…

I primjećujem kako je upravo na katoličkim svećenicima često težak teret očekivanja vjernika da oni trebaju biti odlični propovjednici, izvrsni tumači Riječi i učitelji, u isto vrijeme trebaju biti dušobrižnici s puno vremena i razumijevanja za svoje vjernike, moraju biti odlični u radu s mladima, jednako tako i sa starijima, moraju uvijek biti na raspolaganju vjernicima, moraju biti topli i ljubazni, voditi župu na hodočašća, biti i desničari i ljevičari, liberalni, ali ne baš previše, konzervativni, ali ne baš previše, biti načitani intelektualci, ali biti u stanju govoriti jednostavno da ih razumiju i oni ”najmanji”, itd., itd.

Slično je i s protestantskim pastorima, od kojih se očekuje da moraju biti vrhunski propovjednici i govornici (još bolji od katoličkih), imati pastoralno srce puno razumijevanja i ljubavi, svirati barem jedan instrument i predvoditi crkvu u slavljenju i štovanju, po mogućnosti i dobro pjevati, biti evangelizatori koji će donositi poruku Evanđelja ljudima izvan Crkve, osnivati nove crkve, biti ekumenski otvoreni prema drugim kršćanima, ne biti ekumenski otvoreni prema drugim kršćanima i/ili religijama, dati ženama prostora u crkvenoj službi, nikako ne dati ženama prostora u crkvenoj službi, biti teološki obrazovanima jer je to red za jednoga pastora, ne biti teološki obrazovanima jer (teološko) znanje spada u akademiju, a ne u crkvu, i ne radi ništa osim što nadima, itd., itd.

Obzirom da naši pastori i svećenici trebaju ili već obavljaju sve ovo, nije ni čudno da teolozi koji nemaju pastoralni poziv u svojem životu valjda nemaju što drugo raditi nego pisati kolumne i blogove, i komentirati Thompsonove koncerte, je li naš planet ravan ili okrugao, ustaše i partizane, kao i druge aktualne teme i probleme na koje valjda samo teolozi jedini imaju odgovore.

Naravno, da ne bi bilo zabune, teolozi zbog svojeg širokog obrazovanja, ali (pretpostavljam) i vjerskih uvjerenja, zdravog pogleda na svijet i poželjnog kršćanskog svjetonazora, imaju što reći na društvena zbivanja, i trebaju govoriti kada je potrebno, isto kao i sociolozi, psiholozi, povjesničari, ekonomisti i drugi koji imaju što reći na nekakvu društvenu problematiku, ali mislim da teolozi prvenstveno trebaju biti u službi svojih crkava, za to su se školovali (valjda), tamo im treba biti poslanje, tamo im treba biti služba, jer su tamo primarno potrebni.

Također, društvo u kojemu živimo ima svojih problema, anomalija, poteškoća, bolesti, nepravde i drugih nepoželjnih i negativnih stvari koje treba mijenjati, ali isto tako ima i puno dobrih stvari, kvalitetnih ljudi, herojskih ljudskih priča, altruizma i empatičnosti na koju često zaboravimo, ne pišemo o tome, ne komentiramo, jer valjda dobre vijesti i dobre i lijepe priče nisu toliko zanimljive kao one loše.

Eh, a zašto je to tako, na nama je da se zapitamo, čime se mi to hranimo, kroz kakve to naočale gledamo ovaj svijet. A u međuvremenu, mi ćemo, teolozi, bilo katolički, bilo pravoslavni, bilo protestantski, nastavljati ”iskakati iz pašteta” i skretati vam pozornost čas na ovo, čas na ono, i umjesto da samo nudimo probleme za svako rješenje, probati ponuditi i pokoje rješenje za uočene probleme.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Umrli su kapucini…
    •  Bog nije digao ruke od Europe
    •  Smije li Amerikanac biti Papa?
    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora