O ženama ribama i muškarcima ribarima

Već dugo nisam čula nikakvu riblju metaforiku nakvačenu na ženski rod. Žene se više ne zove “ribama”, ne “peca” ih se, sve je to ostalo u ropotarnicama nekih drugih (možda boljih?) vremena: protagonisti takva govora danas su već bolje ili slabije držeći starčići. Ipak, prijatelj mi je neki dan rekao kako mu je uvijek lako “upecati” neku ženu ako joj dopusti da ga gleda dok lovi ribu. Zapravo, da gleda mirnu površinu mora pod kojom on roni sa svojom podvodnom puškom.

 

“Žena može tako sjediti satima”, rekao mi je, “znajući da ću se ja na mahove pojaviti.” Kad on napokon izroni, žena je, za razliku od ribe, “već kuhana”. Ta mu se situacija nebrojeno puta ponovila, kaže. Kako u životu ništa nije idealno, i u toj morskoj idili dolazi do nekih peripetija. Nakon što ulovi ribu, kaže prijatelj, nastupe dvojbe: hoće li prvo biti sa ženom ili da prvo blaguju ribu koju je ulovio, nakon toga što popiju, a tek onda se, ako siti i zadovoljni ne zaspe, posvete ljubavnim stvarima.

 

Jer nakon što se najede i napije, čovjek više nije na vrhuncu svojih moći, a teško je dobru ribu ne staviti na gradele kad si je već ulovio. Teško mi je o tome previše govoriti jer ne ronim, ne gledam ljude kako rone, niti se zaljubljujem u njih zato što rone, pa čak ni u ribi ne uživam nešto ludo, jer muči me strah od kostiju. Općenito, ne ponašam se onako kako bi se arhetipska žena trebala ponašati. Moram tome dodati kako me nikada nisu privlačili ni moćni muškarci, veliki zaštitnici, niti mi je važno da mi muškarac donosi hranu u kuću i nudi neki osjećaj sigurnosti. Niti bih da me “peca”, “kuha” ili osvaja ronjenjem. Tritoni, ukratko, nisu baš popularni kod mene.

 

Prijatelj mi je neki dan rekao kako mu je uvijek lako “upecati” neku ženu ako joj dopusti da ga gleda dok lovi ribu. Zapravo, da gleda mirnu površinu mora pod kojom on roni sa svojom podvodnom puškom

 

Doduše, riblja su se svojstva u bajkama i mitovima i tako radije pridavala ženama pa je valjda na dvadesetak sirena došao po jedan Triton, i to neki melankolik koji pridržava fontanu ili bljuje mutnu vodu u nekom parku. I dok se, osim na Dürerovoj graviri Der Meerwunder (“Morsko čudovište”), na kojoj Triton strasno grli neku utopljenicu, o zavodničkim Tritonovim pothvatima malo zna, o tome koliko su sirene opasne znamo još od Homerove “Odiseje”, kada se lukavi pomorac s Itake jedva nekako spasio od njihova zavodljiva pjeva.

 

Starogrčke sirene nisu bile dugokose ljepotice s ribljim repovima, već neke ne baš atraktivne ptice s grudima, ali priča o njima je ista: svirajući, plešući ili pjevajući na obali mora ili rijeke, one se dokopaju naivnog muškarca i potom ga u zagrljaju odvuku na dno elementa u kojem se one tako dobro snalaze.

 

Toliko je to moćna slika da se seksepilne žene i danas nazivaju “sirenama” ili su im barem tijela “sirenska”. Svakako, žena riba je ta koja muškarca dođe glave, dok muškarac koji lovi ženu tako što pred njom hvata ribu i nije baš neki arhetip. Sirene su tako uz pleme Amazonki (za kojima su, kao i za njihovim zlatnim gradom, uzaludno tragali konkvistadori) mitu dobro znane predatorice, koje hvataju muškarce kao što bi hvatale ribu.

 

Pišući o “Sireni i Tritonu” kao o paru samoživih, umišljenih i hladnih čudovišta, mađarski mudrac Bela Hamvas sredinom prošloga stoljeća zapravo definira suvremenu (bez)osjećajnost: sirena je, piše Hamvas, lijepa, putena, strasna, nadarena i neodoljiva, no njezino je srce zlobno i hladno. Triton je ambiciozan, uspješan, markantan, prodoran, može biti kakav god želi, s jednim malim nedostatkom: nikada nije osjećao ništa. “Jer kakva je to strast koja nas ne zgromi, već kojom mi vladamo”, pita se Hamvas.

 

Pred sirenom i Tritonom pružaju se prostranstva njihovih ljubavnih osvajanja, njihovih “ribolova”. O njihovu se zajedništvu može fantazirati, ali oni za partnere odabiru obične smrtnike. Jer netko u vezi ipak treba krvariti. Prema nekim okultnim teorijama, Tritoni i sirene doista postoje, samo što više nemaju riblje repove. S obzirom na to da izgledaju baš poput nas, najčešće prekasno otkrijemo da nam se dogodila fatalna zajednica (ljubavna, čak i bračna) s jednim od pripadnika toga morskog plemena. Jer, ezoterici se slažu da su sirene i Tritoni ljudi u kojima umjesto sklada četiriju elemenata preteže jedan, i to onaj vodeni. Te su to lijepe, popularne, omiljene osobe, s istančanim osjećajem za lijepo, pa i smislom za humor, osim što im jedno neutješno nedostaje: ne znaju (ili ne mogu) uzvratiti ljubav.

 

Doduše, riblja su se svojstva u bajkama i mitovima i tako radije pridavala ženama pa je valjda na dvadesetak sirena došao po jedan Triton, i to neki melankolik koji pridržava fontanu ili bljuje mutnu vodu u nekom parku

 

Dogodi li vam se da takvo biće ludo zavolite (a vrlo su šarmantni), vi ste možda čak u životnoj opasnosti. Srećom da osobe naglašenog vodenog elementa ne žive osobito dugo, nego u većini slučajeva umru mlade. Danas kada se većina miri s činjenicom da za ljubav više jednostavno “nema vremena”, pomalo svi postajemo sirene i Tritoni. Trudimo se izgledati skladno, održavamo svoje karijere, pazimo na zdravlje, mnogo toga razumijemo, ali ne možemo baš pretjerano osjećati, pa smo prisiljeni emocije proživljavati pomalo, kratko i na faze.

 

Bez obzira na to kakav nam je ulov, sigurno je da naš interes neće baš dugo potrajati te da ćemo se uskoro povući u ono što nam ide najbolje, a to je umijeće preživljavanja u nemogućim okolnostima. Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan, mora da je uzdahnuo neki pjesnik, samo koji.

 

Sve slabije pamtimo što bismo zapravo htjeli od nekoga tko nam se sviđa pa ako ga dovoljno dugo ne sretnemo, s lakoćom ćemo ga zaboraviti. Nema se vremena, ponavljamo u sebi, nema se vremena ni za stare prijatelje, a kamoli za nove ljubavi. Prijatelj koji lovi ribe žene s početka moje priče jedan je od rijetkih koji svoju ribolovnu idilu ostvaruje. Drugi se ne bi ni sjetili tog elegantnog spajanja dvaju hobija.

 

Jer postojanje više nije nepodnošljivo lako. Postalo je teško, nepodnošljivo teško. I žene uglavnom više nitko ne hvata kao ribe. Tko bi to stigao…

    •  U ime oca i sina i Brechta
    •  Problem dobrih očeva
    •  I Krist bi bio ''protiv'' – zajedno s Marijom Magdalenom
    •  Intimni život Slavka Linića
    •  Kad mu ne perem gaće, barem ću mu prati novac…
    •  Da nam živi, živi brak!
    •  Ljubav kao talionica ega
    •  Erotika u svjetskim muzejima
    •  Kad suvremeni pisci pišu o (staromodnom) seksu

> Svi tekstovi ovog autora