Octopus dei – hobotnička hermeneutika

U dokumentu ”Gaudium et Spes” Drugi Vatikanski koncil nije zamislio ulogu Crkve kao korištenje moći. Htjeti dijeliti radosti i nadanja čovječanstva – činilo se da otkriva optimizam gotovo onkraj stvarnosti, ali to je bilo programatsko nadahnuće.

Papa Ivan Pavao II. ga je brzo preveo u dvostruki sukob s neprijateljskim snagama kršćanskoj poruci: s ateističkim komunizmom, a potom sa zapadnjačkim sekularizmom. A da bi proveo svoj temeljni projekt, doktrinarnu i moralnu restauraciju Crkve, trebala mu je provedbena instanca. I našao ju je među imućnim i utjecajnim pripadnicima pokreta ”Opus Dei“.

Otada pod izravnom pontifikalnom zaštitom ”Opus Dei” brani tradicionalne vrijednosti Crkve protiv marksizma, liberalizma, individualizma i relativizma.

Pod izgovorom ”kolektivne poniznosti” i ”apostolske učinkovitosti” ulazi u sve strukture društva, ponajprije političke. Služi se formama demokracije, no demokraciju smatra herezom.

U Hrvatskoj je pokret ”Opus Dei“ prisutan još od 80-ih godina prošloga stoljeća te unatoč tomu što ga je Služba za zaštitu ustavnog poretka 2000. proglasila opasnim po državu, službeno je registriran 2003. Iza maske svetoga tijelo želje za moći, svjetovne ili duhovne svejedno, širi svoje kadikad dobro prikrivene pipke. Prepoznat ćemo ih već po retorici kakva u jednoumnoj perspektivi inteligentno i netransparentno manipulira stereotipima, negativnim projekcijama i kolektivnim mobilizacijama

Pod izgovorom ”nove evangelizacije“ ili obrane ”kršćanskih vrijednosti“ agresivno širi crkvenu moć s uvjerenjem da tako učvršćuje i sadržaj poslanja Crkve. Drukčije nije ni u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je Pokret prisutan još od 80-ih godina prošloga stoljeća te unatoč tomu što ga je Služba za zaštitu ustavnog poretka 2000. proglasila opasnim po državu, službeno je registriran 2003. Iza maske svetoga tijelo želje za moći, svjetovne ili duhovne svejedno, širi svoje kadikad dobro prikrivene pipke.

Prepoznat ćemo ih već po retorici kakva u jednoumnoj perspektivi inteligentno i netransparentno manipulira stereotipima, negativnim projekcijama i kolektivnim mobilizacijama.

Dana 8. srpnja 2016. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, predvodio je u zagrebačkoj prvostolnici euharistijsko slavlje u čast sv. Josemariji Escrivá de Balaguer, utemeljitelju pokreta, te rekao: ”To Božje djelo, Opus Dei, očitovanje je ljepote Božje prisutnosti za koju zahvaljujemo, moleći zagovor svetoga Josemarije, da bismo radosno živjeli poziv na svetost koji je Bog uputio svakomu od nas“.

Što bi za kršćane, odnosno katolike moglo biti spornoga u zalaganju za življenje svetosti u svakodnevnom životu, što je temelj programa ovoga Pokreta? Nije li to i temeljan poziv kršćana? Nije li i Drugi vatikanski koncil u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi govori ”o općem pozivu na svetost, na koju su pozvani svi kršćani“?

Što bi moglo biti sporno u molitvi zagovora Josemarije? Nije li Josemaría Escrivá de Balaguer kanoniziran? Jest, 2002. I upravo je to sporno. Proglašen je svetim, i to samo 27 godina poslije smrti, unatoč tomu što je bio Hitlerov apologet i Francov suradnik opravdavajući to stavom kako se ne smije prezati pred sredstvima ako je cilj uzvišen i svet.

Sporno, ili bi barem trebalo da bude preispitano, jest štošta. Ponajprije: razumijevanje samoga pojma svetosti. Naime, tumačenje i provođenje svetosti u vjerničku praksu ima svoju društvenu evoluciju i, u svakom slučaju, nema jednoznačno značenje.

Iz pojma svetosti sve više biva izmješten njegov mistički, duhovan i intimno osoban sadržaj odnosa s Bogom te, unutar ideologizacije religije kojoj smo svjedoci, ”sveto“ postaju identitarne pripadnosti, isključivosti i prozivanje neprijatelja

Željko Mardešić se bavio tim pitanjem u svjetlu društvene regiologije u knjizi ”Lice i maske svetoga“ analizirajući hermeneutičku putanju u našem tranzicijskom vremenu sve do u početke dvadeset prvoga stoljeća.

Zaključio je, među ostalim, da iz toga pojma sve više biva izmješten njegov mistički, duhovan i intimno osoban sadržaj odnosa s Bogom te da, unutar ideologizacije religije kojoj smo svjedoci, ”sveto“ postaju identitarne pripadnosti, isključivosti i prozivanje neprijatelja.

Kao građansko društvo nismo u Jugoslaviji prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna državu od područja religijskoga potisnutoga u privatnost. Taj proces sekularizacije uvelike je onemogućio i sam rat.

Umjesto jačanja duhovnosti i same vjere, u religijsko polje vratili su se prastari instinkti: jedan je instinkt za održanjem opstanka nacionalne zajednice, a drugi je instinkt nostalgije za političkom moći.

Čini se da je u nas ta nostalgija ogromna.

A sekularizacija se, zapravo, nastanila u samo srce mnogih ljudi u Crkvi: izbacivši iz simbola sadržaj i prevorivši ih u puke znakove-zastave, dokinuvši razliku između etike i morala, a sebe neizravno proglašujući moralnim arbitrom, zanemarujući osoban, duhovan odnos s Isusom i čineći ga često sredstvom manipulacije.

Glavni cilj istaknuth članova pokreta ”Opus Dei“ usmjeriti je društvo u jednom pravcu prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve tako da ona određuje moralne vrijednosti društva i da se društvo, koje je inače multikonfesionalno i pluralističko, bude primorano ravnati prema usko shvaćenom katoličkom svjetonazoru.

”Opus Dei“ mogli bismo nazvati i ”Octopus“. Octopus vulgaris je mekušac, a njegovih osam krakova mogu doseći i golemu dužinu. Odlično je prilagođen kako životu lovca, tako i žrtve. Prema potrebi, dakako.

Octopus vulgaris vrijeme uglavnom provodi u svom skrovištu i promatra okolinu. Velike oči prilagođene su prigušenom svjetlu pod vodom pa mogu razaznati kretanja i prepoznati strukture. Njegovi napadi su stoga inteligento pripremljeni, a koga dohvati svojim krakovima teško će mu uzmaći

U naborima svojega tijela skriva vrećicu s crnilom koje ispušta kad želi zbuniti svoje neprijatelje. Istodobno ispušta i supstancu koja umrtvljuje osjetilo mirisa protivnika tako da ga on više neće biti u stanju pronaći. Ne valja zaboraviti ni otrovni zub skriven u mekom tijelu. Osim toga, ima sposobnost da se provuče kroz vrlo male otvore kroz koje je neprijatelji ne mogu slijediti pa ostaju zbunjeni ispred njegova skloništa.

Kreće se plivajući ili pužući po dnu na vrhovima krakova, a pri bijegu se kreće unatrag. Po mogućnosti povlači se uvijek u isto sklonište. Svojom sposobnošću da se bojom u potpunosti prilagodi okolini octopus unaprijed sprječava da ga tkogod otkrije.

Vrijeme uglavnom provodi u svom skrovištu i promatra okolinu. Velike oči prilagođene su prigušenom svjetlu pod vodom pa mogu razaznati kretanja i prepoznati strukture. Njegovi napadi su stoga inteligento pripremljeni, a koga dohvati svojim krakovima teško će mu uzmaći.

Mnogi kršćani u Hrvatskoj očito prihvaćaju hobotničku hermeneutiku i ne pitaju se – sve dok octopus maše zastavama očuvanja obitelji, hrvatskoga i katoličkog identiteta, određenoga shvaćanja morala, sve samih ”svetinja“ – što ona, dovedena do svojih krajnosti, zapravo znači.

Glavni cilj istaknuth članova pokreta ”Opus Dei“ usmjeriti je društvo u jednom pravcu prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve tako da ona određuje moralne vrijednosti društva i da se društvo, koje je inače multikonfesionalno i pluralističko, bude primorano ravnati prema usko shvaćenom katoličkom svjetonazoru

Inače ne bi glasali za ljude koji lako i rado barataju pojmom ”kršćanskih vrednota“, ne bi zdušno sudjelovali u ”festivalima demokracije“ što su ih organizirali ljudi bliski pokretu ”Opus Dei“ poput referenduma ”Za obitelj“, povorke ”Hod za život“, takozvane molitve u bolničkim krugovima, ili, pak, braću i sestre koji se ne žele poistovjetiti s tom kolektivnom histerijom te žive i misle na drukčijoj razini osuđivali kao svojevrsne izdajnike ili promatrali kao inferiorne.

A svakako poruke i zalaganja pape Franje, koji Crkvu podiže s doktrinarne i moralizatorske razine na razinu evanđelja i milosrđa, ne bi ignorirali.

Možda je šator sklopljen, a markićevci ispucali glavne svoje adute: govor o braku, abortusu, odgoju, pa i petokraki, ali za uzvišene i svete ciljeve zacijelo imaju spremna nova sredstva. Među kojima su prvo sredstvo – mnogi kršćani.

U svakom slučaju imamo Crkvu, a dakako i državu, kakvu neznanjem i šutnjom podupiremo. A po svemu sudeći, i zaslužujemo.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora