Oda ljubavi jednom otoku

Prije desetak godina, negdje u mrežnim bespućima, ugledala sam prekrasnu fotografiju Vidove gore, dvoje ljudi i pas, kao na vrhu svijeta pred kojim se svijet otvara kao na dlanu.

Zanimalo me tko je autor te fotografije, vidjela sam da je na stranici Zaklade ”Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”, autor je Robert Barilla. Lajkala sam i fotografiju i stranicu, i krenula čitati objave.

Preda mnom se, kroz fotografije i postove, otvarao čarobni svijet skrivenog Brača, špilja, tunela, arheoloških nalazišta… Vidjelo se da je iza svega toga, i iza ekipe entuzijasta koja istražuje otok, osnivač i upravitelj Zaklade i autor fotografija.

Iz svake je rečenice i svake fotografije, prosijavala ljubav prema otoku, entuzijazam ljudi koji su zakoračili u prostor neizvjesnosti, želeći istražiti svaki pedalj, svaki skriveni kutak, dokumentirati i sačuvati baštinu ne žaleći truda, vremena i vlastitih sredstava, s neizvjesnim ishodom, jer kulturna baština i nije prioritet hrvatskih politika.

Pale su te fotografije i ti postovi kao sol na nezacijeljenu ranu, onaj prostor u meni koji je zauvijek ostao rastvoren, zjapeći, kad su me kao dijete odveli s Raba, otoka na kojem sam živjela od prvih mjeseci života, najsretnije godine mog djetinjstva, natrag u rodni Zagreb.

Nisam tada znala ništa o Robertu, no njegova i moja otočnost tada su se dodirnule u internetskim bespućima. Ubrzo mi je u inbox zahvalio što pratim rad Zaklade, i krenuo je dijalog, razmjena čežnji za slanošću, za morem, za kamenom i murtilom, za mladošću i tragovima koje su u pijesku izbrisali valovi života.

Nakon prvih razmijenjenih rečenica, znala sam da moram pomoći tom čovjeku, da svoju ljubav prema otoku pretvori u nešto vidljivo, opipljivo, prenese je generacijama koje dolaze, da ne ostane kao moja, zapretena u duši i prostoru tihih elegija i sjete, koja se budi s jeseni i tek prelijeva iz kista na poneko bijelo platno.

Tako sam upoznala Roberta Barillu, i kroz ovih deset godina poznanstva, na Braču sam otkrila čitav jedan mikrokozmos ljudi koji vole svoj otok, oblikuju ga ostavljajući u njemu žive tragove svog rada i postojanja, a on povratno oblikuje njih, utiskujući im u srca najmirisnije zore, rasap svjetlosti nad maslinicima, ljubavnu igru valova i kamena, oslikanu u tolikim djelima bračkih slikara, skrivenu u note, uklesanu u kamen u dubokoj osami kiparskih radionica.

Uključila sam se aktivno u rad Zaklade, najprije pronalazeći antikvitete koji iz starih bračkih kuća koje su preuzeli nasljednici ili kupili neki drugi ljudi, dolaze na prodaju u zagrebačke antikvarnice, (tu su mi pomogla poznanstva s dvojicom starih zagrebačkih antikvara) nalazeći načine da ih povoljno otkupim i vratim na Brač.

Ulazeći dublje u svijet otoka Brača i njegovih ljudi, spoznala sam koliko je Bračana, poput Vladimira Nazora i Štefe Pulišelića, utkano u kulturu i život Zagreba.

Pratila sam budno Robertova nastojanja da svoja osamnaestogodišnja istraživanja otoka, i sve u njima prikupljeno objedini na jednom mjestu, u jednoj knjizi, koju je započeo u svojim tridesetim godinama, i od koje nije odustajao ni u razdobljima najvećih životnih i egzistencijalnih kušnji. Istražujući, marljivo je dokumentirao, pisao, ulazio u domove i kuće, slagao mozaike obiteljskih priča i portreta.

Priču o monografiji otkrivao mi je dio po dio, isprva plaho i pomalo bojažljivo, jer pisao ju je iz svog osobnog, intimnog rakursa, dotakao je rukama svaki predmet koji je fotografirao, držao u rukama stare obiteljske fotografije, lutao otokom kamo ga je srce vuklo, u njegove već puno puta istraživane, a opet nespoznate dubine, pretraživao arhive, nalazio duboke, osobne tragove toplih ljudskih priča utkanih u povijest otoka kakve nalazi samo istraživač istančanog senzibiliteta.

Pisao je knjigu kao što se piše duboka, osobna ljubavna priča, između, kako sam kaže, malenog ljudskog i velikog kamenog srca, koja su se združila i postala jedno biće.

A ljubavne se priče ne otkrivaju svakome, prije no što se uvjeriš da je sugovornik dostojan ući u taj hram srca, a da ga ne oskvrne, ne banalizira, ne zaključi kako je svaka ljubavna priča slična, pa je sigurno i ova knjiga o Braču, slična mnogima prije nje.

Površan bi sugovornik mogao pomisliti: ”Pa što se više ima reći o Braču, a da već nije rečeno? Tolika izdanja Bračkog zbornika, arheološka i spelološka istraživanja, što se novo tu ima otkriti?”

Ove godine, nakon osamnaest godina rada na njoj, monografija ”Otok Brač – negdje između mora i zvijezda” otišla je u tisak i ugledala svjetlo dana. Monumentalno izdanje na preko 1.360 stranica u dva sveska, donosi nevjerojatne fotografije vrsnih profesionalnih fotografa, dokumente iz raznih arhiva, od državnog, preko samostanskih, brojnih muzeja i instituta, i u Lijepoj Našoj, i van njenih granica.

Najdragocjenije od svega jesu u povijesne, arheološke i umjetničke činjenice, utkane osobne priče žitelja otoka, fotografije iz obiteljskih albuma koje daju jednu duboku, osobnu dimenziju koju nije moguće naći ni u kojoj prijašnjoj publikaciji, istraživanju ili knjizi o Braču.

Što mogu uopće reći o jednom takvom djelu, u kojem su suradnici bili svi otočani, koji su autora primali u svoje domove, otkrivali o osobi koju je tražio i želio uvrstiti u monografiju, one priče tople i intimne koje samo obitelj zna?

Robert je s pravom rekao, kad su ga pitali kakav Brač će nam predstaviti (misleći pritom na naglaske koji će nositi temu – arheološki i spomenici kulture, priroda i podmorje ili, pak, jezična, etnografska i nematerijalna baština), predstavit ću vam MOJ Brač.

Zaista, to jest njegov Brač, njegov intimni svijet, uranjanje u povijest i baštinu i potpuno obojano srcem koje pulsira kroz svaku stranicu.

Knjiga je monumentalna, izdanje vrhunsko kao i tekst i fotografije. Predgovor i pogovor je napisao pokojni akademik Petar Šimunović, a recenzenti su dr. sc. Vanja Kovačić, dr. sc. Lucija Puljak, dr. sc. Kažimir Hraste i don Stanko Jerčić.

Mene je monografija ostavila bez daha svojom ljepotom, slojevitošću, količinom dragocjenih podataka o svakom, baš svakom mjestu na Braču, a nikako, i ni iz kojeg detalja ne može se zaključiti iz kojeg je mjesta porijeklom autor i koje mu je, možda, zericu više priraslo srcu. Robertova ljubav razlila se po čitavom otoku, i svako mjesto obgrlila jednakom pažnjom, nježnošću i posvećenošću.

Kako sam deset godina pratila kako zametak te monografije klija u Robertovom srcu, da bi, kao gorušičino zrno naraslo u zadivljujuće stablo, vjerojatno i nisam osoba koja može objektivno predstaviti knjigu, previše sam osobno involvirana u njen nastanak.

Stoga, izdvajam dio recenzije dr. sc. Vanje Kovačić:

”Knjiga Roberta Barille ‘Otok Brač – negdje između mora i zvijezda’ ubraja se u jednu novu vrstu slikovnih putopisa primjerenu suvremenim šetačima koji traže temeljitu i sveobuhvatnu informaciju.

Nakon kataloga bračkih spomenika znalaca pojedinih razdoblja Dasena Vrsalovića, Davora Domančića i Kruna Prijatelja, vodiča po otoku iz pera uglednog jezikoslovca Petra Šimunovića, i povjesničara umjetnosti Duška Kečkemeta, monografija Ive Eterovića i Aleksandra Kukeca, novu reambulaciju i viđenje otoka Brača ponudio je Robert Barilla.

Autora odlikuje istraživačka smjelost i strpljivost slušača, koji uz pripovijedanje suvremenika osluškuje zvukove prirode, vjetra, bilja i životinja, a iznad svega utrobu zemlje. Autor prati i promjene u životu otočkih naselja, dosege suvremene arhitekture, kreativnost bračkih slikara i kipara kao i odraz u djelima umjetnika trajno zanesenih otokom.

Ovo sentimentalno putovanje zaokruženo je svjedocima vremena i memorije, suvremenim kazivačima koji nas promatraju s crno-bijelih fotografija stojeći na granici svjetova.

Robert Barilla se ovim djelom pokazao kao nadareni istraživač i senzibilan putopisac, s istančanim zapažanjem morfologije i geologije otoka Brača, prirodnih osobitosti, flore i faune, njegovih arheoloških slojeva i pojedinih kulturno-povijesnih sredina. Uključujući brojne teme i saznanja, stvorio je specifičan autorski jezik u oblikovanju fotografskih priloga što knjizi daje posebnu kvalitetu i profilira je kao visoko vrijedno izdanje.”

Zato, štioče, odvaži se na put između mora i zvijezda, korak po korak, uranjajući u dubine koje nisi slutio.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kad dođeš, pričat ćemo o Slavenki
    •  Matoš i žilavi barbarizam u Hrvata
    •  Thompson kao ideološka ''Vegeta''
    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija

> Svi tekstovi ovog autora