autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Odabir kriterija u zdravstvu neka se ugleda na sport

AUTOR: Boris Labar / 20.12.2022.

Boris Labar

Sva je pozornost Hrvatske proteklih dana bila usmjerena na najvažniju sporednu stvar na svijetu – nogomet. Ali, kako smo izgubili od Argentine kao da je naglo splasnuo naš interes za Svjetsko prvenstvo i sve su aktualnije svakodnevne teme. U Rusiji drugo mjesto je bilo čudo. U Katru biti treći, to se gotovo kao podrazumijeva?! A biti prvi ostaje naš nedosanjani san. Kažu neki:

– Čekat ćemo četiri godine i onda krećemo po titulu!

Koje li prepotencije!?

Ovog ljeta moj sport vaterpolo činio se da je miljama daleko od odličja. Smjena generacija. Došli mlađi. Uz njih i nekoliko starijih. Ali i oni s nedovoljno velikih utakmica u bazenu. Polufinale bi bilo čudo. A kad tamo prvaci Europe. Pa to je veličanstveno. I nema ljepših riječi i za nogomet i za vaterpolo od onih Mladena Delića:

– Je li to moguće, ljudi moji!!

Dogodilo se pa je moguće. Složio se trolist. I u nogometu i u vaterpolu pravi igrači nisu samo individualci već djeluju kao tim. Druga je karika stožer. U nogometu sve bivši nogometaši kao i u vaterpolu sve bivši vaterpolisti potkovani zavidnim stručnim znanjem. Treći dio trolista su savezi, pozadinska logistika koja je stvorila ozračje prijeko potrebno za uspjeh.

Ako samo jedna od triju karika nije optimalna uspjeh će izostati. I da se ne zavaravamo, i kad sve štima uspjeh nije zagarantiran jer i drugi sve to imaju i rade. Mogućnosti su im daleko veće nego naše.

Međutim, ako sve dobro ”posložiš” pa ne uspije nekako manje boli, jer odrađeno je sve kako treba. A bez toga, nebrojeno je puta pokazano, uspjeh je praktički nedostižan. I na kraju, ovo što se dogodilo u Katru još je jedno veliko i pozitivno čudo hrvatskog sporta.

Jer u Katru je bilo teže. Naši protivnici doživljavali su nas sasvim drugačije. Bili smo reprezentacija sa statusom, viceprvak svijeta iz Rusije. Za razliku od prethodnog svjetskog prvenstva sada smo favoriti u gotovo svakom susretu, osim protiv Brazila i Argentine. Stoga je ovaj uspjeh ravan onom prije četiri godine.

Zašto ovo pišem? Otkrivam toplu vodu?! Nikako. Želim samo ovu pobuđenu pozitivnu atmosferu, glad i želju za uspjehom pretočiti u našu svakodnevicu. Zašto u drugim područjima ne bismo bili uspješni kao u sportu. Recimo u zdravstvu. Vidi starca potpuno je prolupao. Kakve veze ima sport i zdravstvo?!

Nema na prvi pogled. Ipak pokušajmo! Pođimo od pitanja koji bismo bili na svjetskom prvenstvu zdravstvenih sustava? Ako bismo ušli u skupinu njih 50 najboljih?! E to bi bilo pravo čudo.

No šalu na stranu. Treba reći da se danas zdravstveni sustavi ocjenjuju i procjenjuju kroz bolničke ustanove i medicinske fakultete. Nema natjecanja. Naši su golovi znanstvena i stručna postignuća i prepoznatljivost. Na temelju tih kriterija rangirani smo u tom svjetskom poretku. I daleko smo ispod 50-og mjesta.

Temeljem sporta krenimo od prve karike zdravstvenog trolista. U sportu to su sportaši, u zdravstvu to su ponajprije liječnici. Njihov prijam u zdravstvene institucije provodi se kroz natječaje. Ako je izbor loš nitko nije kriv?!

U sportu izbornik bira, ni po babu ni po stričevima, najbolje. Mora! Ako je izbor loš i ne postigne se željeni rezultat prvi odlazi izbornik. Možda koji od izabranih igrača više neće u A selekciju.

U zdravstvu, ako je izbor loš ne odlazi onaj koji ih je izabrao. Ne odlaze ni oni koji su izabrani. Odlaze oni koji nisu izabrani, a među njima i oni koji da su sportaši sigurno bi igrali za reprezentaciju.

Uvijek sam se pitao zašto nam ti najbolji nisu prepoznati. Pa evo jedne priče koja može bar dijelom objasniti zašto smo u zdravstvu loši izbornici.

Ministarstvo znanosti je u nedavnoj prošlosti kroz sustav znanstvenih novaka omogućilo jednom broju mladih i perspektivnih liječnika zapošljavanje na medicinskim fakultetima i njihovim klinikama. Dio najboljih na taj je način dobio priliku da radi i ostane u Hrvatskoj. Ministarstvo znanosti je kroz projekte osiguralo financijska sredstva.

Na raspisane natječaje temeljem kriterija izabirali su se najbolji studenti. Mladi diplomirani stručnjaci morali su zadovoljiti kriterije izvrsnosti i po preporuci voditelja projekta bili su izabrani da rade na tom projektu. Istodobno bili su obavezni da obrane doktorski rad, sudjelovali su u nastavi kao voditelji vježbi i seminara.

Svrha ovog kadrovskog pristupa je bila vrlo razvidna i djelotvorna: kvalitetnim pojedincima koji su prepoznati tijekom studija omogućen je rad na fakultetu ili fakultetskim kliničkim ustanovama. Značajan broj mladih kvalitetnih liječnika na taj je način dobio priliku da dokaže svoje radne, nastavne i znanstvene sposobnosti i na fakultetu i u fakultetskim kliničkim ustanovama.

Imajući iskustva prijama znanstvenih novaka kroz projekte shvatio sam koliko je važno kvalitetnim studentima pružiti šansu i na taj način još više suziti područje nerazumne kadrovske politike koja se velikim dijelom temeljila na vezama i poznanstvima. Došao sam na ideju da se znanstveni novaci ne biraju samo kroz projekte.

Predložili smo, a zahvaljujući tadašnjem ministru, ministarstvo je prihvatilo da se dvadesetak najboljih studenata našega fakulteta svake godine izabere u zvanje znanstvenih novaka.

Pristup izbora se temeljio na kadrovskim potrebama na fakultetu. Mentor je biran s dotične katedre i to temeljem kriterija prepoznatljivosti u nastavnom i znanstvenom radu. Obveze tako izabranih znanstvenih novaka bile su potpuno iste kao i obveze znanstvenih novaka na projektu.

Da bi stvar što bolje funkcionirala u praksi, dugo smo raspravljali o kriterijima izbora i donijeli Pravilnik o izboru znanstvenih novaka koji se temeljio na nekoliko vrijednosnih pokazatelja: kriterij uspješnosti studiranja, misli se na prosjek ocjena i dužinu studiranja; kriterij ocjene iz predmeta-katedre za koju se bira znanstveni novak, te kriterij publiciranih znanstvenih i stručnih radova, nastupa na znanstvenim i stručnim skupovima; kriterij poznavanja stranih jezika; kriterij poznavanja rada na računalu. Kriterije smo, vjerovali smo, doveli do perfekcije.

Tada sam mislio, kako možemo objektivno kvantitativno odrediti kvalitetu svakog pojedinca i temeljem takvih kriterija izabrati najbolje. Dojam s razgovora, popularni intervju, nosio je tek mali broj bodova i mogao je utjecati na izbor, samo ako se radilo o dvama izjednačenim, vrhunskim pristupnicima.

Znam da je na prethodnim izborima nekoliko pojedinaca izabrano temeljem bodova stečenih ocjenom dojma razgovora. Jedan bi kandidat temeljem dojma dobio maksimalni broj bodova, a drugi minimalni što bi presudilo izboru.

Uvijek sam javno postavljao pitanje kako jedan tako izvrstan pristupnik može ostaviti loš dojam na izborno povjerenstvo koje ga ocijeni minimalnim brojem bodova. Odgovor je uvijek bio uopćen.

Bilo je više slučajeva da pristupnik s minimalnim brojem bodova za dojam ima najbolje ostale kriterije, pa je postojala sumnja ”sukoba interesa” izbornog povjerenstva. Novim pravilnikom željeli smo umanjiti takvu mogućnost izbora. Bio sam zadovoljan. Još samo da vidim kako to funkcionira u praksi.

Dva tjedna nakon što smo prihvatili pravilnik, dok sam prolazio hodnikom, zaustavi me kolega student posljednje godine studija, jedan od onih koji je uvijek imao primjedbe, na sve što smo radili. Nakon pozdrava, upitao je:

– Oprostite što Vas smetam, ali želio bih s Vama razgovarati.

– Dobro, a o čemu? – odgovorio sam.

– O novom Pravilniku za izbor znanstvenih novaka – nastavio je.

Pogledao sam ga uz smiješak.

– Nije li puno kvalitetniji od prethodnog – siguran u sebe postavio sam mu pitanje. No to nije bilo pitanje nego više tvrdnja.

– Ne bih tu u hodniku, možemo li razgovarati u Vašem uredu? – ponovio je pitanje.

– Dobro, dođite k meni za jedan sat.

Krenuo sam u svoj ured razmišljajući što to sada znači. O čemu želi razgovarati, sigurno su kriteriji prezahtjevni, objektivno određeni. On je posljednja godina studija i vjerojatno ne ispunjava kriterije, pa sad traži pomoć kako bi osigurao mjesto znanstvenog novaka.

Da pričalo se da su neki studenti, kao studentski predstavnici dobili mjesto znanstvenog novaka preko projekata, iako su bili osrednji studenti. Zauzvrat na fakultetskom vijeću na njihov se glas u važnim trenucima izbora i kadrovskih pitanja moglo računati. Je li to razlog njegova razgovora? Vidjet ćemo.

Tog dana moj raspored bio je zgusnut pa me kolega čekao gotovo pola sata duže. Kada je ušao u sobu, ispričao sam se što je morao čekati, ali i dodao:

– Da sam ranije znao bio bih se drugačije organizirao.

– Sve je u redu, ja sam kriv – djelovao je pomirljivo.

Sjeli smo.

– Nešto za popiti – upitao sam ga, iako znatiželjan da što prije čujem njegovo mišljenje o pravilniku. Uzeli smo obojica sok od jabuke.

– Onda, da čujem – priupitao sam, a kolega će na to:

– Kao što sam rekao želio bih s Vama razgovarati o Pravilniku za izbor znanstvenih novaka. On je bolji od prethodnog, ali koliko god izgledao dobar njegovi mjerni kriteriji nisu do kraja objektivni.  

– Kako nisu? – prekinuo sam ga malo nestrpljivo – evo pođimo od prosjeka ocjena. Nije li to objektivni pokazatelj uspješnosti studiranja!?

– Možda – odgovorio je – ali evo Vam dva primjera koja jasno ukazuju da prosjek ocjena nije najbolji pokazatelj kvalitete pojedinca tijekom studija. Prvo: danas se uvriježilo pravilo da student ako je nezadovoljan ocjenom ima pravo odbiti ocjenu i doći na ispit sljedeći put. To radi veliki broj studenata, kako bi na taj način imao što bolji prosjek.

– Dobro, to je ipak mali broj studenata – rekao sam.

– Ne bih se složio. Kad tome pridodate kolege studente koji su djeca liječnika ili profesora na ovom fakultetu i poznaju dobro ispitivače dobit će ocjenu više. Upravo temeljem ova dva primjera broj studenata koji mogu na taj način biti privilegirani po svakoj generaciji premašuje daleko brojku od 20 najboljih studenata, koliko ih birate u znanstvene novake na fakultetu.  

Osjećao sam ljutnju, iako bezrazložno, jer to su bile činjenice. Sinu mi:

– Dobro, predložite bolji kriterij, kako mjeriti uspjeh tijekom studija. Znate li ga? – nasmiješio sam se i zadovoljno naslonio u fotelju.

On je ostao miran i staloženo i kratko odgovorio:

– Znam.

– Pa recite – znatiželjno sam iščekivao odgovor.

– Vidite, mi studenti jako dobro znamo, tko je najbolji u našoj generaciji, i mogu Vam reći da se to baš ne poklapa s Vašom rang-listom koja se temelji na prosjeku ocjena. Ti su studenti obično slabije ocijenjeni i nisu među prvima na Vašoj rang-listi. Jest da im je prosjek preko četiri, ali nikad najviši – zaključio je.

– Dobro, znači želite da predložite listu najboljih studenata? – ponovno sam osjetio kako mi je strategija uzdrmana.

– To ne bi bilo dobro – kazao je – po kuloarima se jasno može čuti tko su najbolji studenti, samo javno teško će se to izgovoriti. S druge strane tu je svakako prisutna studentska solidarnost.

– Kakva studentska solidarnost, treba javno reći tko je po vašem mišljenju najbolji! – inzistirao sam.

Kolega student je nastavio:

– Dobro, ako je tako kako Vi kažete; evo mi napravimo našu rang-listu. Sada Vam postavljam pitanje, koja će to službena struktura fakulteta vjerovati studentima kada predloži drugačiju rang-listu? Ta lista sigurno neće proći na fakultetu, a mi ćemo ispasti nevjerodostojni, kao da branimo i zalažemo se za studente koji nisu najkvalitetniji.  

Zamislio sam se; ima u tome nešto. Shvatio sam kako svaki kriterij ima svoju slabu stranu. Čini se da su ipak najvažnije strukture koje donose i provode kriterije, ponajprije ocjena kao kvantitativni pokazatelj.

Je li moguće osigurati da je pristup ocjenjivanju, a time zaključivanje ocjene istovjetan za sve, pa makar u dijelu bio pogrešan, ali pogrešan za sve na isti način. Je li to moguće provesti? Ne, to nije moguće u potpunosti provesti. Osjećao sam se kao da smo u pat poziciji, ili još bolje kao da smo izvojevali Pirovu pobjedu.

– Dobro – rekao sam – ako ne možemo poboljšati ovaj kriterij, moramo ga prihvatiti i nastojati što uspješnije provoditi, svjesni njegovih manjkavosti.

Student se složio:

– Tako je, drago mi je što ste shvatili moju primjedbu na pozitivan način – izgovorio je to kao da me tješi, ali i s olakšanjem da nije dočekan negativno.

Ohrabrio se i nastavio:

– Ima još nešto, vidite kriterij radova je vrlo osjetljiv kriterij i, po našem mišljenju, ne bi ga trebalo uzimati u obzir.

– Zašto? Nije li dobro da naši studenti pišu radove; na taj način uče kako napisati znanstveni rad, prepoznaju kako je važno sve što radiš napisati te već na fakultetu započinju edukaciju znanstvenog promišljanja profesije za koju se pripremaju. Znam da ti radovi ne mogu biti pravi znanstveni radovi, publicirani u izvrsnim znanstvenim časopisima s velikim impakt faktorom. Ali mogu biti publicirani u našem studentskom časopisu Medicinaru ili sličnim časopisima – odgovorio sam i zaključio: – Mislim, da taj dodatan napor treba prepoznati i nagraditi.

Kolega me je promatrao sa smiješkom i činilo mi se da klimanjem glave odobrava moje riječi.

– Sve što ste rekli stoji, i mi studenti nismo nikad i nikad nećemo biti protiv takvog pristupa – rekao je uz smiješak.

– Pa u čemu je onda problem? – pogledao sam ga.

Uozbiljio se i nastavio:

– Pa slično, kao i s ocjenama; gledajte ima studenata koji su publicirali pet i više radova. I onda kad malo bolje pogledate, vidite da u biti oni nisu pravi autori, a da možda nisu ni sudjelovali u izradi rada. Pravi autori su ili njihovi roditelji, rođaci, priznati doktori. Kada malo pogledate radove, vidite da je za iole ozbiljnije rezultate trebalo dulje vremensko razdoblje, često dulje od samog studiranja. Rad je publiciran u prestižnom časopisu. Neki kolege zbog toga dobiju veliki broj bodova, a da to nisu zaslužili.

– Da to je istina – složio sam se – ali ima studenata koji sami bez pomoći napišu rad, pregled. Kako to procijeniti? Ako nema kriterija ti će studenti biti zakinuti.

– Točno – odgovori kolega – međutim bit će daleko manje zakinuti nego kada postoji taj kriterij. Možda bi trebalo ograničiti ukupnu sumu bodova za radove. Time možda neće toliko doći do izražaja nekritično objavljivanje znanstvenih i stručnih radova pojedinih naših kolega. Dopustite mi da to tako nazovem.

Još smo o nečemu razgovarali, ali više se ne sjećam točno o čemu, jer su moje misli bile zaokupljene njegovim primjedbama na pravilnik. Znam da je otišao, a ja sam i dalje sjedio i razmišljao kako razriješiti ovu situaciju. U tom trenutku nisam nalazio pravi izlaz.

Ali treba reći, da je sve ovo posljedica načina i pristupa edukaciji od osnovne škole do fakulteta. Još kao djeca pripremamo se da se što bolje snalazimo, improviziramo. Usto, većina uspješno nauči, ali ako može razriješiti na lakši način bez puno napora, to će i napraviti. Jer po našoj životnoj filozofiji to samo potvrđuje njegovu sposobnost i kvalitetu?!

Na primjer, mala je vjerojatnost da studenti neće prepisivati ako im se pruži takva mogućnost. Odgovornost procjene vlastitog znanja što je možda presudno za dobro i kvalitetno funkcioniranje u struci nije nikakav izazov. To je možda za glupe?! Pa zašto onda ne koristiti vezu za ocjenu; koja je razlika između varanja prepisivanja i dobre ocjene preko veze? Iako nečasno, ali je vrlo ”unosno” dopisati se na rad.

A što s onima koji nisu nečasni, već su dobili ocjenu temeljem učenja ili su stvarno sudjelovali u pripremi rada. Zašto njih zakinuti? Tada sam shvatio da nema idealnih kriterija. No bolje je imati neke kriterije i pokušati ih objektivno provesti.

Desetak godina kasnije nisam razriješio dilemu koju je otvorio kolega i njegov razgovor o kriterijima prijema znanstvenih novaka na fakultet.

Ali imao sam prilike pratiti mnoge kolege koji su primljeni kao fakultetski znanstveni novaci, ponajprije u kliničke institucije. Gotovo svi su uspjeli, postali su prepoznatljivi liječnici u svojoj struci, obranili su doktorski rad i nastavnici su fakulteta. To ipak znači da je onaj naš pravilnik ispunio funkciju.

Vratimo se na početak. Izaberimo svake godine reprezentaciju zdravstva. Izaberimo njih 200 najboljih i dajmo im šansu. Neka fakulteti i njihove kliničke baze budu izbornici, a ministarstva ona treća karika trolista. I sve neka bude javno.

To sigurno neće riješiti sve kadrovske probleme, ali stvorit će potrebno pravo ozračje da se kadrovski problemi rješavaju temeljem kriterija.

Mislite li da je to izvedivo!?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
     Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
     Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
     Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
     Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
     Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
     Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
     Medicina nije ceh
     SOS za zdravstvo
     Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija