Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu

Htjeli ne-htjeli nalazimo se usred radikalnih paradigmatskih promjena. Thomas Kuhn je tako nazvao promjene u povijesti znanosti, obrate od ptolomejskog do kopernikanskog, ili od newtonovskog do einsteinovskog načina mišljenja. ”Normalna paradigma” je način na koji se, prema Kuhnu, misli znanost u danom povijesnom trenutku. No, to jednako vrijedi za kulture (uključujući religije), ekonomije i politike. Vladajući način mišljenja uzima se zdravo za gotovo, kao štogod trajnoga u dugom vremenskom razdoblju.

No, neizbježne anomalije i gomilanje problema unutar statičnog modela stvarnosti uvode u krizu. Kriza je istodobno i opasnost i prigoda za promjene koje će riješiti probleme koji su do krize doveli i iz nje se izlazi postupnim ili kadikad naglim kolabiranjem cijelih sustava te stvaranjem alternativne ili izazivanjem revolucionarne promjene u načinu mišljenja.

U svjetlu trenutne krize pandemije Covid-19 te društvene i ekološke krize širom svijeta, papa Franjo je – za opće audijencije 5. kolovoza biblioteke Apostolske palače – najavio da će otpočeti novi niz javnih razgovora kojima je cilj pomoći u izgradnji ”budućnosti kakva nam je potrebna”. Virus Covid-19 zarazio je gotovo 19 milijuna ljudi, uzrokujući smrt od preko 705.000 u oko 213 zemalja širom svijeta, a ekonomske, političke i ine posljedice već se događaju.

”U sljedećih nekoliko tjedana pozivam vas da zajedno mislimo o gorućim pitanjima koja je pandemija otvorila, prije svega društvene bolesti. I činit ćemo to u svjetlu Evanđelja, teoloških vrlina i načela socijalnog nauka Crkve” – rekao je Papa.

Društvene bolesti plod su naše ranjivosti kojima smo posebice izloženi u kriznim vremenima u kakvima iznova treba podsjećati na nužnost solidarnosti i brige za osobe, posebice najsiromašnije, koje su dodatno pogođene neizvjesnošću zbog socijalno-ekonomskih problema izazvanih pandemijom

Društvene bolesti plod su naše ranjivosti kojima smo posebice izloženi u kriznim vremenima u kakvima iznova treba podsjećati na nužnost solidarnosti i brige za osobe, posebice najsiromašnije, koje su dodatno pogođene neizvjesnošću zbog socijalno-ekonomskih problema izazvanih pandemijom.

Socijalni nauk, nadahnut Svetim pismom, spisima Otaca, naučitelja Crkve i enciklikama papa (počev od Rerum Novarum pape Lava XIII. iz 1891. sve do Centissimus annus pape Ivana Pavla II. iz 1991.) nije zamišljen kao sustavni korpus definirane teorije. Prije je stanovita tradicija tumačenja društvene, političke i ekonomske situacije u svijetu u svjetlu Evanđelja (usp. ”Kompendij socijalnoga nauka Crkve”, u: Socijalni dokumenti Crkve. Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991).

To implicira da je poznavao i oscilacije što se tiče same svoje naravi. Ipak, na dvije razine definira vlastitu metodu i specifičnu epistemološku (”teološko-moralnu”) strukturu: na razini govora o temeljnim motivima, smjernicama i normama za život u društvu te na razini govora o slobodi savjesti ljudske osobe pozvane da opće smjernice i norme konkretizira u pojedinačnim situacijama.

Brojne smjernice i intervencije socijalnoga nauka postupno postaju svojinom ne samo teologije, nego i svojevrsnim ”službenim” naukom Crkve o socijalnim, političkim i ekonomskim pitanjima.

Socijalni nauk Crkve je oblikovao tijekom povijesti određena načela kao smjernice za konkretno djelovanje na raznim područjima života. Ta načela trebala bi biti putokaz kršćaninu, ali i svakom čovjeku dobre volje: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, princip općeg ili zajedničkog dobra, supsidijarnost, solidarnost, sudjelovanje, osobita briga za siromašne.

U tom kontekstu papa Franjo je naglasio da kršćani ”moraju svoj pogled čvrsto usmjeriti na Isusa” i ”s ovom vjerom prigrliti nadu u Kraljevstvo Božje koje nam donosi Isus. Kraljevstvo izlječenja koje je već prisutno u našoj sredini (usp. Lk 10, 11). Kraljevstvo pravde i mira koje se očituje djelima milosrđa, koja zauzvrat povećavaju nadu i jačaju vjeru”.

U kršćanskoj tradiciji, rekao je, ”vjera, nada i dobročinstvo mnogo su više od osjećaja ili stavova. Oni su vrline utkane u nas milošću Duha Svetoga, darovi koji nas iscjeljuju i čini iscjeliteljima, otvaraju nove vidike, čak i dok se krećemo teškim vodama našeg vremena”.

Kršćane diljem svijeta podsjetio je kako ”obnovljen odnos s Evanđeljem vjere, nade i ljubavi pretpostavlja kreativan i obnovljen duh koji omogućuje preobrazbu korijena fizičkih, duhovnih i društvenih slabosti i razaralačke prakse koje nas odvajaju jedne od drugih te prijete ljudskoj obitelji i našem planetu”.

Riječi kakve se očekuju od Pape. Ili od kršćanina. ”Lijepe riječi” – rekli bismo. Ali poznajući papu Franju, znamo da misli ozbiljno te da će ponuditi konkretne smjernice za razmišljanje i djelovanje u mjesnim crkvama. Učinio je to i nakon enciklike Laudato si O brizi za naš zajednički dom (2015.) te su ga brojne mjesne crkve i biskupske konferencije shvatile ozbiljno

Riječi kakve se očekuju od Pape. Ili od kršćanina. ”Lijepe riječi” – rekli bismo. Ali poznajući papu Franju, znamo da misli ozbiljno te da će ponuditi konkretne smjernice za razmišljanje i djelovanje u mjesnim crkvama. Učinio je to i nakon enciklike Laudato si O brizi za naš zajednički dom (2015.) te su ga brojne mjesne crkve i biskupske konferencije shvatile ozbiljno.

Dihotomija teorija-praksa, kada je riječ kako o povijesnom iskustvu tako i o Evanđelju na koje se socijalni nauk Katoličke crkve oslanja, arbitrarna je dihotomija. Ona može opstati tek ukoliko se nauk razumije kao kakav program čije se ostvarenje mjeri njegovim provođenjem u praksi.

Kršćanstvo ne samo da nije religija u uskom značenju te riječi, nego nije čak ni program uspostavljanja Kraljevstva Božjega, nego otvorena svakodnevna ponuda, mogućnost, poziv.

Čitamo li Isusove prispodobe, suočit ćemo se sa zahtjevom radikalne poslušnosti Božjoj volji kakva ne pretpostavlja izvanjski autoritet koji bi propisivao Božju volju, nego čovjekovu sposobnost da sam uvidi što se od njega očekuje – ne u odnosu na kakav ideal, nego na konkretnu, sadašnju, svakodnevnu situaciju – te dar darovan mu po vjeri da svim bićem uza taj zahtjev prione kao uza svoju najvlastitiju bit.

Crkva ima golem potencijal koji može pridonijeti da kriza ne bude prijetnja, nego prigoda za promjene koje će riješiti probleme koji su do krize doveli.

Njoj samoj je dana prigoda da sudjeluje u stvaranju alternativne ili izazivanju revolucionarne promjene u načinu mišljenja ukoliko i sebe samu podvrgne toj promjeni: počne živjeti svoju odgovornost za svijet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora