Oleg Mandić, zašto radi to što radi?

Zašto radim to što radim?

Znali ste me pitati, a ponekada možda samo mislili u sebi: Čemu on to čini? I to još sada u 90. godini života?

Odgovor pročitajte u prilogu. Sročila ga je psihologinja Dubravka Ujčić Lukšić, djelatnica buzetske Srednje škole, nakon mog nedavnog standardnog ”nastupa” u njoj. Skoro je savršen!

Dragi i poštovani g. Mandiću,

Ja sam ona psihologica u Srednjoj školi Buzet, koja se na kraju vašega izlaganja ustala i zagrlila vas, grleći u vama jedanaestogodišnjaka i sve one neznane živote koje je progutao logor.

Pokušat ću vam prenijeti svoje dojmove i doživljaje dok sam pratila film i vaše odgovore na pitanja učenika – kako biste dobili dojam što se otprilike događa u onima koji vas slušaju, što se u njima premješta i na novo smješta, što dobiva zasluženo značenje.

Nisam imala namjeru prisustvovati snimanju. Nisam zapravo ni shvatila što će se to snimati. Pretpostavila sam da kolege zadužene za to dogovoreno snimanje znaju što im je činiti, a ja ću se baviti svojim poslovima. No ravnateljica me zaustavila u školi, na stepeništu, i tražila da krenem ”na snimanje”, da pomognem s pitanjima, ako se učenici blokiraju pred kamerom. Bila sam padobranac u toj učionici, bez jasnih očekivanja i asocijacija.

Nakon pozdravnih uljudnosti krenuo je film, s crno-bijelim dokumentarnim isječcima. Primijetila sam u sebi blagu dinamiku, jer bilo je nešto neobično u kontekstu: crno-bijeli dokumentirani isječci su me inače asocirali na nešto davno, daleko, vezano uz iskustva ljudi koje ne poznajem, a sada ste vi dali uvod svemu, vi ste rekli da je film o vama, i odjednom ste mi vi osuvremenili i približili crno-bijeli sadržaj, i ja više nisam mogla biti nepovezana s filmom. Više nisam mogla držati distanciranost na stari način. Sada sam poznavala čovjeka koji je proživio logorsko iskustvo. Uspravila sam svoj stav. ”Ne mogu sjediti kao da sam na kauču. Nešto se važno odvija preda mnom.”

Započeo je film, gledam i slušam autentično izlaganje muškarca, ispresijecano s povremenim emotivnim zastojima, drhtajima daha. Bila sam začuđena da imam uvid u dokumentarne snimke iz logora. Pitala sam se kako je to moguće da je kamera uopće ušla u logor i snimala baš našega gosta.

Kasnije sam dobila odgovor u samome filmu. Uglavnom, usprkos pitanjima i zbivanjima unutar sebe (ili možda zbog njih, jer su indikator da sam pred nečim važnim), ja sam osjećala čast što sam dio ovog ”neobičnog snimanja” i protegla sam sve svoje antene da upijem što više dobroga za sebe.

Svjesna sam brojnih dojmova. Više ih je i na više slojeva, preslaguju se, a neki će oplemeniti i nadahnuti nešto u meni bez da se izliju u riječi.

Bila sam, kao psihologinja, fascinirana zaštitnim elementima koji su pratili vaš život i u tim najtežim okolnostima do danas. Kažu stručnjaci da prisutnost zaštitnih elemenata stvara otpornost na traumu zla, ublažava udarce života na psihu pojedinca.

Zaštitni elementi u vašem slučaju (prisutnost majke i bake, povezanost s majkom, vaše osobine ličnosti, utjecajni otac, mudrost, inteligencija, prilagodljivost, lukavost, relativno ugodna osobnost onoga doktora, kreativnost u logoru, papiri i škare, domišljatost sa sirovim krumpirom…), kao da su tvorili mekani-nježni-žilavi, a opet mudro-prodorni oblak zaštite i ljubavi koji se nad vama nadvijao, i istodobno iznutra krijepio, nadvladavao i nadmudrivao neshvatljive okolnosti.

Nevjerojatno je promatrati taj fenomen, da je nešto tako mekano i fluidno, poput povezanosti s majkom, koju ste mogli osjećati i kad majka nije bila nazočna, ili poput odupiranja malodušnosti, moglo nadživjeti virtuoznost zla. I, nevjerojatno je da vas zlo, kojemu ni u mašti niste našli većeg, nije uništilo, omelo u formiranju.

Doživjela sam vaš život zapravo lijepim čudom: čudom koje se ne događa tek u nekom neočekivanom izvanrednom trenutku, mada je oslobođenje iz logora svakako bio čudesan trenutak, nego čudom koje traje i ustrajava u nekom više ili manje vidljivom kontinuitetu kroz vaš život. Kao da je vaš život na neki nedvojben način – obilan nečim dobrim; kvalitetama mudrosti i neke estetike u stavu i vrijednostima! Vjerujem da ste toga svjesni.

Slušala sam vas i promatrala i vidjela da nište oštećeni kao ličnost, da niste mrzovoljni, ni ogorčeni – da ste izrasli u osobu koju je lako poštivati, koja se odlikuje šarenim voljivim osobinama: otmjenošću, učenošću, jednostavnošću, inteligencijom, prilagodljivošću, mudrošću, humorom, toplinom, poetičnošću, velikodušnošću, nadahnućem, misijom, poštivanjem obitelji, pa i kapacitetom za suptilno…

Zaista, ne treba vama nikakvo mišljenje psihologa, jer u vama su bili prisutni kapaciteti samoodržanja i samousmjeravanja, tako spretni, da ste uspjeli oduprijeti se mržnji, tom jeftinom i zavodljivom kvazi-lijeku protiv ratne traume.

Odakle vam ta sila koja vas poput ruže penjačice tjera da tražite svjetlost, rast, cvatnju i miris? Odakle to vama, dok se istodobno drugi pozivaju na nesretno djetinjstvo kao alibi za svoju malodušnost, i ne nalaze u sebi resurse da izniknu?

Sad sam se sjetila kako ste rekli, da zapravo stvari i nisu komplicirane, kad se apstrahira sve nebitno, jer imamo, na primjer, mržnju i ljubav, a ljubav je bolja od mržnje ili imamo ljepotu i ružnoću, a ljepota je bolja od ružnoće.

Sjetila sam se i vaše poruke da se nahranimo onim što je dobro u našim okolnostima, pa makar to dobro bilo sitno, dva postotno, i da pokušamo to dobro uvećati. Lijepo je dobiti ovakve sažetke, jer dolaze od osobe čije riječi nisu jeftine. One dolaze iz respektabilne fabule.

Nadalje, vi znate da ne živite samo za sebe, ni samo radi sebe. Dignitet i snagu daje vam činjenica da vi niste u službi samoga sebe. Vi znate da ste glas obezglašenih, i da ste glasnik pobjede nad zlom – ljudima današnjice. Lijepo je vidjeti 90-godišnjaka koji zna da ima što dati, i nema namjeru zaustaviti se. Da, koliko smo mogli učiti od vas! Na koliko nivoa brojne pouke!

Dok pišem ove retke u mislima odajem počast članovima moje obitelji koji su izgubili život u logoru – s mamine i tatine strane. Želim da mi ne budu samo tamo neki ljudi, koje nikad nisam poznavala, koji su tamo negdje, u nekom logoru izgubili život, i čija me se patnja ne tiče. Želim da bar kratko počinu u sjećanju koje ih promatra i cijeni i koje ih dodiruje. Na takav način i ja biram ne živjeti samo za sebe… i zapažam da dok to činim postajem nekako lijepa i radosna iznutra.

Bilo je još toga što ste izrekli tako mudro i lijepo, i nadam se da će sve te lijepe riječi biti montirane u konačni materijal za HRT. Tada će vaša blagotvorna poruka doći do još šire publike, i do onih ranjenih duša u Domovinskome ratu…, i do onih koji su zaboravili rasti zbog puno manjih zala. Već se sada radujem onome trenutku – i zbog njih i zbog sebe. Hvala vam.

Puno vas pozdravljam. Vas, vaše bližnje i vaše suradnike i želim vam puno dobroga.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora