Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima

(Obavijest uredništva: Pozivaju se čitatelji/ce Autografa, oni koji su prepoznali vrhunsku kvalitetu tekstova Đorđa Matića, da dođu na promociju knjige ”Historija i savremenici” našega kolumniste. U četvrtak 28. lipnja u 19 sati u Središnjoj biblioteci Prosvete, Preradovićeva 18/1, Zagreb. Dobro nam došli!).

Sava Vladislavić – grof Raguzinski, unatoč svojem nastavku i tituli nije bio ”pravi” Dubrovčanin. A ni pravi grof, kad smo kod toga. Porijeklom iz okoline Gacka u Hercegovini, kraja gdje se rađaju bistri, lukavi i uporni ljudi, i on je, poput nekih od najvećih pojava kulture i njegovih zemljaka, također dobacio daleko.

Zahvaljujući odličnom obrazovanju koje je ovaj sin pred Turcima izbjeglog kneza stekao u Dubrovniku kao i prirodnoj bistrini brzo je napredovao u karijeri i uspe se sigurno stepenicama društvene hijerarhije.

Rusi u tom trenutku nemaju tamo svojih diplomatskih i trgovačkih misija, pa Sava obavlja poslove za njih – trgovačke, ali i tajne, političke misije. Vladislavić postaje ono što bi se danas anglosaksonskim terminom zvalo intelligence officer – (kontra)obavještajac: priča se da je uspio doći i do tako važnih dokumenata kao što je nagodba Velike Porte s Francuzima, Venecijom, Englezima i Austrijancima, a time olakšao sporazum o miru između Rusa i Turaka

Kao školovani pomorac i Dubrovčanin, makar po ovoj naročitoj nužnosti, zaplovio je rano u međunarodne vode i vodio trgovačke, ali i diplomatske poslove tamo gdje su državljani našega trajno zadivljujućeg Grada dobacivali i kad drugi nisu mogli.

Tako je dospio i u tadašnji grad svih gradova – u Carigrad, u Istanbul – jedan od centara tadašnjeg svijeta, mjesta raskoši, dekadencije i nastranosti, koliko i ogromne, jednako prijeteće moći i sile.

Rusi u tom trenutku nemaju tamo svojih diplomatskih i trgovačkih misija, pa Sava obavlja poslove za njih – trgovačke, ali i tajne, političke misije. Vladislavić postaje ono što bi se danas anglosaksonskim terminom zvalo intelligence officer – (kontra)obavještajac: priča se da je uspio doći i do tako važnih dokumenata kao što je nagodba Velike Porte s Francuzima, Venecijom, Englezima i Austrijancima, a time olakšao sporazum o miru između Rusa i Turaka.

Sava, koji se već tada predstavljao kao ”ilirski grof” i potpisivao kao Conte, dopao je sa svojih sposobnosti i pažnji samoga Petra Velikog, pa odlazi na diplomatski položaj u Moskvu. Uskoro se vraća u Carigrad i nastavlja djelovanje i probitak zajedno s grofom Pjotrom Andrejevičem Tolstojem – da, pretkom Lava Nikolajeviča.

Kao predstavnik Petra Velikog, vladara koji je Rusiju vlastoručno iščupao iz srednjovjekovne tame i pokušao je utjerati u europsku suvremenost, Sava je u Istanbulu za carsku palaču u Petersburgu, a po modi (!) onoga doba, tražio ”nekolicinu pametnih malih afričkih robova”.

Kao predstavnik Petra Velikog, vladara koji je Rusiju vlastoručno iščupao iz srednjovjekovne tame i pokušao je utjerati u europsku suvremenost, Sava je u Istanbulu za carsku palaču u Petersburgu, a po modi (!) onoga doba, tražio ”nekolicinu pametnih malih afričkih robova”

Pronašao je Ibrahima Hanibala, jednu od najnevjerovatnijih ličnosti europske povijesti. Ibrahima ili Abrahama, što su ga još kao dijete ”iz Abisinije” oteli Turci (u suvremenosti će nastati plauzibilne teorije da je od negdje još dublje iz Afrike, po svoj prilici iz Čada), Sava Vladislavić našao je kao roba u službi sultana Ahmeda III. Uspijeva ga otkupiti i dovesti u Rusiju k Petru.

Pokršten i pod imenom Ibragim Petrovič Ganibal on će se razviti u umnog čovjeka superiornog obrazovanja, profesora matematike i geometrije, u ratnog zapovjednika, kapetana francuske armade, a kasnije general-majora ruske carske vojske te političku figuru dvora carice Elizabete.

Na vrhuncu karijere zatražit će od nje čak i plemićku titulu, a grb je već imao spreman – ukrašen stiliziranom figurom slona i tajnovitom rječju: FVMMO. Jedno od tumačenja je da riječ na afričkom dijalektu znači – domovina. Drugačija pak verzija kaže da je to akronim od latinskog Fortuna Vitam Meam Mutavit Omnino  – Fortuna mi je u svemu mijenjala život.

Mnogo godina i milijun peripetija i opasnosti kasnije Carica mu je poklonila veliko imanje i stotine kmetova, njemu bivšem robu. Umro je prije 280 godina, 17. lipnja 1738.

Kako to sve znamo?

Tu, u glavnom gradu najveće zemlje na svijetu, djeluje i građanka Tamara – ne Tatjana, kao Onjeginova – Pletnjova, političarka, zastupnica Donjeg doma Dume i načelnica Komiteta za obitelj, žene i djecu. Članica Komunističke partije, drugarica Pletnjova prošloga je tjedna javno upozorila ruske žene da se ”ne upuštaju u seksualne odnose s obojenim turistima na Svjetskom prvenstvu”

Ibragim Ganibal osnovao je porodicu, a iz nje je nastala loza iz koje se tri generacije poslije rodio praunuk koji će napisati i biografski roman ”Арап Петра Великого” – ”Arapin (!) Petra Velikoga”. Ime toga potomka je Aleksandar Sergejevič Puškin.

Puškin je rodonačelnik suvremene ruske književnosti i neosporeni najveći pjesnik ruskoga jezika, dakako. I tragična pojava također – a kakav bi ruski pjesnik mogao biti? – poeta kojega je stigla vlastita literatura: ranjen je slavno u dvoboju od čijih posljedica je ubrzo i umro, onako kako je Onjegin u tom najljepšem romanu u stihovima nastrijelio Lenskoga.

Razmišljam kako se ovih dana htjelo da mi naleti ponovo ta velika, veličanstvena storija, a uz nešto sasvim suprotno i malo. I baš sad dok se u Moskvi održava svjetsko natjecanje u jednoj tako sporednoj (ne ”najvažnijoj sporednoj”, nego istinski sporednoj) stvari kao što je – kako je pokojni Tenžera govorio – ”trčanje za napuhanom mješinicom”.

Tu, u glavnom gradu najveće zemlje na svijetu, djeluje i građanka Tamara – ne Tatjana, kao Onjeginova – Pletnjova, političarka, zastupnica Donjeg doma Dume i načelnica Komiteta za obitelj, žene i djecu. Članica Komunističke partije, drugarica Pletnjova prošloga je tjedna javno upozorila ruske žene da se ”ne upuštaju u seksualne odnose s obojenim turistima na Svjetskom prvenstvu”.

Pročitavši to, riječi drugarice Pletnjove, člana partije u koju je manifestno upisan proleterski internacionalizam i bratstvo među narodima, misao me je odmah, u trenu odvela na drugu moskovsku adresu – u ulicu Arbat i na broj 51, gdje je Puškinova spomen-kuća. Zamišljam kako je, isto nekako ovih dana, obilaze neobični posjetitelji, neočekivani, kao u Puškinovoj drami o ”Kamenom gostu”.

Zamišljam dakle kako dolaze u posjet Moskvi sad, mjestu svojih časnih, veličanstvenih predaka. Dolaze na Arbat baštinici čudestvenog pjesnika i gledaju spomenik toga svoga askurđela, plavokrvnog – tamnokrvnog – plemića Aleksandra Sergejeviča. Svi oni nose u sebi njegovu, i afričku krv, plemensku, čadsku krv pretka, crnog ropčeta, kao u prijevodu slavne Heineove pjesme – gene praoca Ibragima Petroviča Ganibala koga je, gotovo tri stoljeća unazad, u Rusiju doveo Sava Vladislavić

Iako je pjesnik prerano umro, njegovom smrću slavna se porodična loza srećom nije ugasila. Puškin je imao četvero djece, a unuka njegove kćeri Natalije, kasnije grofice od Merenberga, udala se u britansku kraljevsku familiju. Njezin muž bio je ujak princa Filipa, vojvode od Edinburga, supružnika i sada vladajuće kraljice Elizabete II. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Državama, Češkoj, Njemačkoj i Belgiji i danas žive direktni potomci velikog pjesnika.

Zamišljam dakle kako dolaze u posjet Moskvi sad, mjestu svojih časnih, veličanstvenih predaka. Dolaze na Arbat baštinici čudestvenog pjesnika i gledaju spomenik toga svoga askurđela, plavokrvnog – tamnokrvnog – plemića Aleksandra Sergejeviča. Svi oni nose u sebi njegovu, i afričku krv, plemensku, čadsku krv pretka, crnog ropčeta, kao u prijevodu slavne Heineove pjesme – gene praoca Ibragima Petroviča Ganibala koga je, gotovo tri stoljeća unazad, u Rusiju doveo Sava Vladislavić.

Ne znam je li Sava znao djelo i ime svoga sugrađanina, isto velikog pjesnika i također emigranta iz Grada u koji se neće vratiti.

Volio bih da je tako i volio bih da je znao čuveni prolog u kojem je puno stoljeće ranije svjetski putnik Negromant rekao sve što treba: ”Tihi i dobri uzeti će za dobro što im se za dobro dobrovoljno nudi”, a oni drugi, i tada i sada, od Dubrovnika do Moskve, ”hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit. I ne drugo!”

    •  Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
    •  Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
    •  Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
    •  Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
    •  Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
    •  Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
    •  Izgubljene rock mitologije
    •  Pjesme pomirenja (prozopopeja)
    •  Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

> Svi tekstovi ovog autora