autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

AUTOR: Đorđe Matić / 07.11.2013.

Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu.

 

Ali kad se sve to nečasno i tendenciozno što ga je blatilo razgrne, ostaje taj citat, ipak kakav jest, u svoj svojoj strasnoj, nesretnoj golotinji, kao nešto što ne može ni sto voda oprati, uz najbolju volju i najžešći pokušaj, najveću velikodušnost. Da ne budemo filistri, i moralni čistunci s naknadnom pameću: valja biti fer i uzeti u obzir da je, ako smo pošteni, to što tamo piše većina Jugoslavena mislila tada.

 

Autor je svoju knjigu pisao krajem osamdesetih, na ondašnjem, doimalo se, vrhuncu drame države u kojoj smo živjeli, i na vrhuncu krize koja se činila, naivno, kao najteža i najpersistentnija. Balašević piše o tadašnjoj našoj ”južnoj autonomnoj pokrajini”, kako joj se falš tepalo dugo, samom traumatičnom mjestu Jugoslavije; piše riječima koje su danas, nakon svega što smo proturili preko glave i bez ikakvog lažnog skandaliziranja, apsolutno zapanjujuće:

 

”Zlo je tamo. Nakotili se (sic!) došljaci iz susednog mraka”, pa dodaje, na ovaj užas – ”iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violončelista”.

 

U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najprljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sastavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila takva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kulturni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća

 

Treba zapamtiti ove primjere, jedan po jedan, metafore (jer su to) kojima je, talentiran kakav jest, maštovito ilustrirao svoju glavnu pak metaforu ka kojoj retorički ide, a koja znači da je mjesto što ga opisuje tako mračno da u njemu naprosto nema osnovne civilizacije.

 

1. ”bez ptica…”

 

Beskrajno je ironično, najprvo i najočitije, ovo s pticama. To da je u metafori ono zemlja bez ptica, bez čitave životinjske vrste, znači preneseno, dakako, bez života. Čini mi se da se ovdje nije radilo ni o svjesnoj hiperboli jedino – izgleda da u onom trenu nije više primjećivao ni činjenicu da je topos dobio samo svoje ime po elegantnim i inteligentnim sjajnocrnim pticama. Izgleda da se autor zaista bio zaletio i stilski, ne samo etički, kako to biva kad krv uzvrije do točke od koje se onda pretvori u stravičnu, neljudsku hladnoću, u hladni bijes.

 

Ptice stoje i za pjev naravno, autoru još bliže jer preneseno stoje i za njegovu vlastitu ”sortu”, za poziv, i to je ovdje naročito interesantno. Nakon prve generalizacije, zapanjujuće tvrdnje da bi to bio kraj ”bez istorije” (!), nakon ovoga povezuje pak sve sljedeće vrste koje u svojoj prirodi imaju zajednički ključni sadržatelj – muziku: pjev ptica, slikarska ”muzika boja”, ples balerine, sviranje violončelista.

 

Kad to i tako kaže, autor nije mislio naravno na srpsku kulturu cjelokupne traumatske geografije, nego na njen dio samo, ”onaj drugi”, vječni drugi. Ali treba ovdje već stati: nećemo se više strukturno baviti zabludama, jednom strašnijom od druge, ne samo po njega nego i po nas ponižavajućim. Ovo ionako nije svođenje računa, to nije naš posao, nego samo jedna točka od koje se kreće drugdje: u lov na motive koji nas, ako se za njima pođe, kao tajna karta možda mogu dovesti do neočekivanih mjesta.

 

Umjesto društvene retorike, samo slobodna asocijativnost na kulturnu historiju, kao otpor i lijek na umor od neprestanog podsjećanja na korijene zla i njihov izraz toliko godina kasnije, nakon svega što nam je palo po glavama. Odmah, međutim, čim si čovjek postavi takav zabran da neće u dokaze i dokazivanje, asocijacije se javljaju mahinalno same od sebe, raštrkano i instantno, u inat, bačene odnegdje u svijest kao da je netko bacio zrnje pred ptice, pa se ipak, snagom kao magnetskom, te razbacane ideje povezuju u mozaik, u strukturu, ma kako neočitu.

 

Ne može drugačije, čak ni u šokiranosti i zamoru: jer na njih nemamo pravo, najprije – u tom citatu govori se iz jedne tako nam dobro poznate, svima nama poznate iznutra, iz vlastitih unutrašnosti – implicitne superiornosti. Ne samo tadašnje općejugoslavenske, nego onda šire u historiju, iz pozicije evropske, civilizacijske, te u suprotnom smjeru, centripetalno, uže, iz premisa i nasljedstva i ”prava” kulture, samozadane titule jedne austrougarske sjeverne ravničarske varoši.

 

A u toj kulturi, austrougarskoj, nastala je, da se podsjetimo, fascinacija stvorena na takvoj superiornosti, ali jednako odmah iz nje i iz znatiželje i čak zavisti – fascinacija Istokom, onaj prvi i početni impuls, kasnije zvan i znan kao orijentalistički.

 

Iz srca te kulture, u Beču, došla je u 18. stoljeću moda Istoka, opsesija Osmanskim Carstvom i istočnom, to jest balkanskom egzotikom. U istinskoj, fizičkoj prijetnji nevjerničkih krajeva probudila se čudna opijenost, upravo erotska ponekad, svime iza te granice, granice koju je Istok probijao stalno, i dolazio kao neman, kao ozbiljna prijetnja do pred samo to srce. Mozart, kao najveći i najkompleksniji zvuk i izraz toga carstva, i njegovo doba, u isti čas s modom, na njenoj liniji piše Cosi fan tutte. Opera, po Da Ponteovu libretu, u kojoj u ljubavnoj i igri zamjene identiteta dva mladića testiraju vjernost svojih djevojaka. Odlaze na put i vraćaju se s drugim identitetom, preobučeni u egzotične haljine. Preodjeveni su – u Albance. U nerazumljive, opasne i privlačne brkate lutalice, ptice nebeske u narodnom kostimu.

 

Malo kasnije, Byron, emblematski je romantik i personalizacija, utjelovljenje ranog orijentalizma. Byron u Grčkoj, Missolonghi, rat za nezavisnost, ali i svebalkanski oslobodilački ratovi protiv Turaka. Byron, nerazdvojiv od moderne Grčke, na najpoznatijem portretu pak nosi istu narodnu nošnju kao njegov albanski tjelohranitelj i ljubavnik. Kasnije: Byron i naši bajronisti, Nazor prije svih: prijevod Don Juana, nacionalni i seksualni identitet, naši mitovi, stvaranje nacije, sve prožeto i nerazdvojivo, unaprijed i unazad, u historiju i kulturu, tko zna pročitati.

 

I ovdje će nam, kao i inače u ovim pitanjima, u neuralgijama našim, valjati Rebecca West i njena najpoznatija knjiga. Knjiga koju kod nas u Hrvatskoj inače nitko ne čita – spomenuti nam ju je kontinuiteta radi, čisto da se neraskidiv lanac zabuna i tu, na ovoj razini, ne prekine. U ”Crnom janjetu i sivom sokolu” (Black Lamb and Grey Falcon) – toj maestralnoj i herojski promašenoj knjizi jednako, ona piše nešto što kao da je sam opis, objašnjenje, i uz to još jedna osveta kulturne ironije spram verbalne geste autora s početka.

 

Na početku poglavlja o ”Staroj Srbiji” – Kosovu, dakle, ”Constantine”, njen Virgilije po Jugoslaviji iza kojeg je ustvari tanko prikriveni Vinaver, žali se, on, državni cenzor Kraljevine, kako Zapadnjaci opisuju njegovu zemlju i kakve knjige pišu o njoj. Ljuti se na drskost i oholost (Zapadne) Evrope i Amerike, na pretenziju koja bi da ”našim narodim podari kulturu”, završavajući analogijom bez milosti: ”kao gadan seljak koji je naučio poneki trik što ga izdiže iznad drugih seljaka”, pa onda ”podigne bradu ka njihovoj mizeriji i kaže ‘kakav smrad!”’. Ne, nije ovo invektiva autoru s početka jedino. Grijeh je, tadašnji, svih nas.

 

2. ”bez violončelista…”

 

U mraku nema violončelista, znači, nema klasične muzike. I zaista, tko se tada ne bi zamislio barem nad ovim maštovitim, sugestivnim kontrastom – između plemenitog drveta s njegovim gustim, gustim zvukom u predubokim basovima i slika koje su dopirale do nas u ostatku zemlje.

 

Jedan od procesa bolnih u najgoroj dekadi, za mudre, ili moralne barem, bio je i proces učenja, doučavanja, saznavanja i iz njih ispravljanja, korekcije dotad po sebi jasnih pogleda, projekcija, tipologija i uvjerenja. Imam vlastiti korektiv već godinama, svaki put: sjetim se odmah Baškima Šehua, kompozitora, Prištevca i Puljanina, i uvijek pomislim na jedan njegov intervju gdje s beskrajnim taktom (!), skromnošću i udivljenjem priča o vlastitoj dugogodišnjoj fascinaciji Bachovom formalnom čistoćom i bahovskim kontrapunktom – formom fuge gdje se duboka logika i apstrakcija spajaju, gdje je struktura čelična rešetka i aleatorika u jednom. Baš kao što logika i slučajnost ionako igraju ulogu u samoj prirodi kulture.

 

3. ”bez slikara…”

 

Zamislimo ovo: film, kratkometražni – i jedna jedina definitivna snimka koja daje vizualni identitet čitavom muzičkom pravcu, čitavom osjećaju što je imanentan žanru.

 

Na crnoj pozadini, crno-bijelog kadra, iza titlova koji se spuštaju, u sredini dvije koncentrične kružnice, manja u većoj, kao zamračenje sunca. Krug se lagano pomiče, podiže nagore: vidimo da je obod crnog šešira snimljen u neočekivanoj perspektivi, u radijusu. Šešir plosnat – pork-pie hat kako Amerikanci zovu tip, i najpoznatiji šešir u džezu. Ispod njega je naravno Lester Young koji sjedi u sredini kadra, u crnom odijelu, s tenor-saksofonom pod legendarnim neobičnim kutom od 45 stupnjeva, i cigaretom iz koje se izvija nimbus dima, uglavljenom među prstima desne ruke na metalnim ključevima instrumenta, sve bez ijednog predmeta oko sebe, u bestežinskoj nematerijalnoj tami, sasvim ekspresionističkoj.

 

Kadar parcijalni, u reversu, Lester sleđa, u poluprofilu i u prvom planu desno u rubu kadra, a u plitkom fokusu u lijevom kutu – kontrabasist Red Callender pod okruglim crnim naočalima. Bend, crnih (i samo jednog bijelog) muzičara svira ”Midnight Symphony”, spori, senzualni noćni blues, potpuno laid back kako kažu džezeri, zvuk zračan i nematerijalan kao šare dima cigarete, i gust kao nafta.

 

Film ”Jammin’ the Blues”, iz kojega su izašli svi drugi jazz filmovi, sve snimke i fotografije, i kasnije svaki crno-bijeli videospot – to je ”šinjel jazza”, kako kaže spisateljica Ajla Terzić. 1939. dobio je Oskara za kratki metar. Snimio ga je Gjon Milli, iz Korče u Albaniji, grada 30 kilometara od grčke granice, i grada Cincara, Makedonaca, Grka i pravoslavnih Albanaca. Odatle je Milli otišao kao mlad čovjek – u Ameriku, dakako. Tamo će postati jedan od najvećih fotografa dvadesetog stoljeća, pionir fleš-fotografije i eksperimenata stroboskopije. Uslikat će Picassa na španjolskoj rivijeri i Adolfa Eichmanna u jeruzalemskom zatvoru.

 

I – ponovo ironija, možda najveća i od svih najviše ponižavajuća koja, odslikana, odbljesnuta u riječima užasnog fragmenta s početka, curi poput katrana: Gjon Milli napravit će čuvene mutne, atmosferske portrete Pabla Casalsa, uz Rostropoviča vjerojatno najvećeg čelista stoljeća. Milli ga fotografira – u egzilu, koji ga je dopao kao španjolskog republikanca, koji nije htio da nastupa ni u jednoj zemlji što je priznala Francov režim. Pablo – ili kako je iz svoga katalonskog nacionalizma insistirao – Pau Casals, muzičar je koji nam je otkrio (u doslovnom smislu) dva stoljeća zaboravljene Bachove svite za violončelo. Djela što su od eminentnih dokaza ljudske svjetlosti, počevši od veličanstvenog, duhovitog i strogog Prvog preludija iz Svite Br.1 – danas među najvoljenijim kompozicijama uopće, nešto što predstavlja čitavu ljudskost.

 

Ne, ne, nećemo ni ovo za retoričko oružje protiv citata s početka, nikako; to bi bilo prelako; svrstali bismo se u trenu u kolonu s mnogima što tako rade i tako uzvraćaju. Dok u svijesti odzvanja, kao pričinjeni glas, kao halucinacija, eho – ”bez violončelista, bez violončelista, bez violončelista…”, jedino vrućina u licu, zbog rečenice, jedino naš grijeh, svih nas kakvi smo bili. Jedino to valja: u crnilu riječi koje su omogućile nedjela, zacrveniti se. Makar za drugoga, u ime drugoga, kad neće, nije u stanju sam.

 

Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja poručuju nam sada sve jasnije jedno: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uslovima, kojim god teretom i među ljudima nepoznatima i stranima – samo da se maknu od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek međusobno optuživati

 

Tri gornja imena, tri nepomirljive točke evropske historije, grupiraju se u metaforu koja je ključna jer nas, rukom, pojavom, značenjem figure čarobnjaka svjetla Gjona Millija, vraća (?), dovodi k jednome mjestu, suprotnom od Evrope i ovog nesretnog našeg neposrednog svijeta, i govori o tome mjestu u svakom smislu, fizičkom, kao stvarnoj geografiji, i onom simboličkom. Tamo gdje Milli snima svoj antologijski film, opijen zvukom koji ga uzdiže, umjetnički i dubinski, na ličnoj razini gdje se sastaju silno važne stvari.

 

4. ”bez istorije…”

 

Jazz, zvuk slobodnog Kontinenta i slobodnog svijeta, nastao je u New Orleansu. Rijetko koji grad u historiji imao je takvu mješavinu naroda i rasa, migracije i etniciteta, daleko ispred New Yorka, Pariza ili Istanbula. Prva asocijacija na grad, ona je dinamike između dvije rase, crne i bijele, te, naročito, što je tek tajna historija, “miješane”, meleza, takozvanih gens de couleur, koji dugo vremena nisu pripadali nijednoj.

 

Iza glavnih počinju tek substratumi drugih emigranata, evropskih, iz različitih Evropa, rubova i preko njih, odnosno na misterioznoj točki gdje se dodiruju čudne migracije, neobjašnjivi spojevi svjetova.

Francuzi, dakako prvi, koji su ga osnovali – ”novi Orleans”, u državi Lujzijani (napoleonovski nazvanoj istim imenom i u isto vrijeme kao i cesta u Gorskom kotaru) – sa svojim podjelama, između urbanih i ljudi iz močvara: njihovi cajuns, pa neizbježni Talijani i, naročito, Židovi, istočnoevropski, koji su posebna storija unutar storije. Španjolci i Latinosi, Nijemci, Englezi, Irci, Kinezi, Grci. Ali, u mističnoj (pri)povijesti koju tek treba jednom istražiti – i Slaveni, značajan korpus slavenskog, još uže i tajnovitije – južnoslavenskog življa.

 

Njihova imena – iz beskrajno uzbudljivog naslova već, knjige Milosa Vujnovicha ”Yugoslavs in Louisiana” – zvone kao priča iz neke nedodirljive prošlosti, likovi u isto vrijeme prisni i bliski i vječno izmičući, kao ona anonimna a nekako poznata lica s fotografija prekrivenih sepijom, jedna povjesnica duhova koji kao da nam svojim imenima nešto hoće reći:

 

Anthony and Nikola Cibilich, Joseph Jurisish, Luke Jurishish, Matthew Murina i Anthony Tomasovich iz sela Duba kraj Trpnja na Pelješcu; Nikola and Steven Matulich iz Postira na Braču; Peter Barich, Frank Benushi (!), Chedomir Severovich iz Kotora, i njegova žena, fantastičnog imena Agrippina Unkovich; Anthony Ozma Novich, Nicholas Tanovich… i beskrajni drugi.

 

Stigli su i stizali, već od 1850. na teritorije i topose koje znamo jedino kao nerazdvojive od filmova i historije jazza i popularne muzike: doselili se na ”Bayous” – rukavce – Mississippija; ”Bayou Cook”, ”Bayou la Chute”, ”Triumph”, ”Boothville”, ”Venice” (!). Tu žive naši zemljaci, i bave se, o usuda, uzgojem kamenica. I ribarenjem, sitnom brodogradnjom i šivanjem ribarskih mreža. Prave sami vlastito, lokalnima dotad nepoznato, vino od naranči.

 

Ništa ne podcrtava razlike između svjetova i doba kao Novi svijet kad ih sažme u sebe. Naši ljudi, potomci starovjeraca, puntara i bogumila, u Lujzijani stvaraju prva društva, svoje – ima li divnijeg i strašnijeg jezičkog, semantičkog kontrasta? – ”bratovštine”. 1874. osnivaju organizaciju, čudesno nazvanu ”United Slovenian (!) Benevolent Association”, društvo poznato među doseljenicima sa svoje ”plodne bratske i dobročiniteljske” uloge. Povijest se i tu nasmijala, dobrohotno ili zlobno, na svakome je od nas da odluči po vlastitoj duši: stotinu i trideset pet godina kasnije društvo još postoji, samo preimenovano. Danas se zove ”The United Croatian Benevolent Association”.

 

Njihovi susjedi tada, sveprisutni su američki Talijani s kojima se miješaju po svim linijama. Ali smršenost veza još je veća. Mnogi od Talijana koji su došli u SAD početkom dvadesetog stoljeća, kao što znamo iz popularne mitologije i filmova, bili su sicilijanski emigranti. Šire područje New Orleansa imalo je veliku takvu zajednicu: u njoj su znatan dio činili – potomci pak albanskih izbjeglica, pristiglih u davnom 15. stoljeću na jug Italije. I tamo i u Novom svijetu očuvali su dijelom jezik kojim su govorili, arhaični toski albanski.

 

Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja, njihova imena, djela i priče poručuju nam sada sve jasnije jedno, čini mi se: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uslovima, kojim kod teretom i među ljudima nepoznatim i stranim – samo da se maknu od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek međusobno optuživati. Zbog nedostataka, zbog viška, svejedno, stvari što im svima, manje ili više, nedostaju ili pretiču. U svojoj sirotinji i sljepilu spram bogatstva koje imaju u isto vrijeme, udarat će se oni što su ostali tada i radit će to do dana današnjeg, vidimo.

 

Golemost Kontinenta, golemost drugih identiteta i onog glavnog koji miješa kao u velikom kotlu sve razlike, koji će ih usisati – kao da je ipak to bilo bolje. Kao da poručuju, odavno nestali, ili vidljivi samo u fragmentima fragmenata, da su tamo napokon u miru, napokon zaštićeni. Kad već nije moglo ovdje, onda su tamo barem živjeli i žive blizu, namjereni jedni na druge. Možda na kraju, ako ništa, tonom jezika, stvarnog i prenesenog, koje razumije planeta, spojeni u jedno ritmom i harmonijom na koje nijedno mjesto na Kugli nije moglo ne reagirati.

 

Preci pak naši, i jednih i drugih, i sada potomci njihovi, srećom, odavno su na toj drugoj obali. Javljaju se, evo, kao iz sna, u kompoziciji, kroz kolaž zvukova i slika, sve smiješano, a opet nikad kao kakofonija: fleševi aparata, fotografije monokromne i one najmoćnijih boja, svirka, ritam, istinski razumljiv rijetkima, ali koji pomiče sve zemlje i sve kulture na svijetu. Uz njih malo dalje, ozbiljnost čelista koji pred očima raste skupa u veće, u kontrabasista. Pjev stotina ptica kao u divljini ili u velegradu u proljeće. Na svu tu muziku, neprestanu, koja nikad ne završava i ne ostaje ista – ples, školski, profinjen kao u balerina, i narodski, neukrotiv, tjelesan i najritmičniji od svih, ples napravljen od sto plesova sa sto strana svijeta, od svih rasa i geografija.

 

Mašu nam kao brodolomcima, da dođemo, da se spasimo, da još ima vremena. Ali mi ne znamo vidjeti. Pružamo prst, i tonemo, guta nas magla naših istorija. Nema nam pomoći.

 

Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu

 

5. ”Blues-bratovštine”, epilog

 

Prošlo je ravno 30 godina od smrti Johna Belushija, tragičnog, merkurijalnog komičara, glumca i muzičara, glavnoga (iako rastom nižega) i poznatijeg od dvojice Blues Brothersa, lika u crnom odijelu, bijeloj košulji, s crnom kravatom, tamnim naočalama i pod fedora-šeširom. Blues Brother Jake Elwood nezaboravna je kreacija iz jednoga od valjda najvoljenijih filmova tih istih prošlih trideset godina, filma po kojem su se ovdje dugo, kao lozinkom u svojoj čistoj i dobroj naivnosti prepoznavali svi što ”kuže” (ili ”kapiraju”, ili ”kontaju”, ovisno gdje su bili), u odnosu na ostatak običnih.

 

A koliko nam je samo trebalo, šta se sve trebalo dogoditi, da tu dragu, duhovitu i iza komedije tragičnu figuru otkrijemo i s druge strane, ne kao sliku i projekciju – kao nešto nematerijalno, apstraktno i veliko, kao sve iz ”Amerike” uostalom, nego kao čovjeka, individuu – s kompliciranim, američkim, identitetom, svime što to podrazumijeva, lokalnu pripadnost, korijene i pozadinu. I da fizionomija, dotad u značenju nečega tako prisnog i poznatog, odjednom, kao u geštaltu, počne stajati za nešto drugo, da krenemo prepoznavati crte nečega što ranije nikada nismo.

 

Valjda su devedesete za to i služile uostalom, kako bi, naivni kakvi smo bili, vidjeli kompleksnost pojava koje smo uzimali kao jedno, kao integralno, čisto i od jednog komada.

 

U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najprljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sastavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila takva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kulturni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća. Da se – i to jedino kad se uzmu u obzir, kad se uključe u cijelu sliku, nikako pored njih, nikako zaobilazeći ih – ti takozvani korijeni jednom eventualno mogu nadvladati. Za to je pak potrebna specifična okolina, kultura i ideja u njenoj samoj suštini koja će omogućiti tu slobodu. Slobodu od okova korijena.

 

Kao kod mnogih u trenutku emigracije u SAD prezime obitelji Belushi drugačije je upisano od originalnog – svi pamtimo iz klasičnog filma kako i u što je preimenovan Vito Andolini iz Corleonea – obiteljsko ime moglo je biti Berisha ili pak Bellios, što zajedno s faktom da je im očevo puno ime bilo ”Adam Anastos”, još dodatno malo miješa stvari. Obitelj je stigla iz Kiteza, mjesta, kako bi drugačije, nedaleko od Millijeve Korče.

 

Dalje znamo: Chicago (”slatki dom”), talent koji se prelijeva, gluma, muzikalnost, eksplozija emisije Saturday Night Live, Blues Brothers s Danom Ackroydom, slava, uništavanje i smrt od heroina (trideset šest uboda u jednoj dramatičnoj noći) u trideset i trećoj godini.

 

I natpis na nadgrobnoj ploči: ”I may be gone, but Rock and Roll lives on”. Nije patetično, da odbijemo odmah endemske cinike, jasno je svakomu tko išta pamti o Belushiju: da, natpis je (očito s ledenim predskazanjem) izabrao svjestan velike geste, ali uvijek namigujući istovremeno spram nje, njenog uzvišenog tona. Svejedno – da, rokenrol, iznad svega.

 

Rokenrol, stvarni ili kao metafora, bilo puna značenja ili ispražnjena od njega danas, kao istinska vjera i zabluda. Jer on je – kao nasljednik jazza – jedini u stanju bio da učini nevažnim jedno i da podcrta: da je Belushijeva usna harmonika u bluz-tonalitetu važnija od porijekla, da ona oslobađa od porijekla. I spram umjetnikove najbliže okoline kao nositelja toga, obitelji, etničke manjinske zajednice – to naime da je od svih bratovština važnija bratovština bluesa – i nama naročito važno, oslobađa od onih koji bi da ga preradsudama, izvana, smanje do mračnog klišeja o nedostatku civilizacije. Ponovo: rokenrol – a ne (ionako uvijek prikriveno ideologizirana) papazjanija jednoga ”identiteta”, što se mjeri po krvi i lancima jedne jedine pripadnosti.

 

Zvuk, obećanje, radost, to da čovjek živi slobodno, da živi brzo, da bude ljudski torpedo ili kamikaza, igrač na žici i kao muzičar, i da u tom slobodnom letu, makar ovaj bio zapravo slobodan pad i izgori. Neka u tome nezaustavljivom trku slobode, viška slobode, bude i samodestrukcija – ali neka bude svojom rukom, svojom voljom, a ne nametnutim pripadnostima, uskostima nepromišljenih riječi koje ubijaju, koje će jednom sigurno ubiti.

 

Još tekstova ovog autora:

     Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
     Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
     Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
     Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
     Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
     Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
     Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
     Izgubljene rock mitologije
     Pjesme pomirenja (prozopopeja)

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1