Opet zajebancija sa smjenjivanjima ministara

Radi odgode ili izbjegavanja (političkog) suočavanja s bankrotom Agrokora i Republike Hrvatske upriličena je zajebancija sa smjenjivanjem Mostovih ministara i predlaganjem opoziva HDZ-ovih ministara.

Zamisao je da ograničena kriza Vlade preusmjeri pozornost javnosti (osobito obveznika poreza) s analize uzroka (i odgovornosti) za bankrot hrvatskog gospodarstva i Republike Hrvatske u cjelini.

Nije jasno od kakvog bi značaja za prevladavanje 37-godišnje stagnacije ekonomskog razvoja Republike Hrvatske bilo, primjerice, hoće li Šukerov i Todorićev aparatčik Zdravko Marić biti smijenjen ili će i dalje ostati ministar financija?

No, na osnovi rezultata analize uzroka 37-godišnje stagnacije u ekonomskom razvoju (1980. BDP je iznosio 26,8 milijardi USD prema 27,5 milijardi USD 2013. godine) možda bi se moglo doći i do prijedloga promjena.

Nije jasno od kakvog bi značaja za prevladavanje 37-godišnje stagnacije ekonomskog razvoja Republike Hrvatske bilo hoće li Zdravko Marić biti smijenjen ili će ostati ministar financija?

Promjene, međutim, hrvatskim vlastodršcima nikako ne odgovaraju.

Sve, sve, samo promjene ne!

Nije problem, međutim, samo u bankrotu Ine, Agrokora i ostalih najvećih kompanija u Hrvatskoj. Sve vidljivije su i posljedice preusmjeravanja prihoda od gospodarskog iskorištavanja prirodnog bogatstva i javnih dobra u Hrvatskoj iz državnog proračuna u dividende globalnih korporacija.

I najvećim dijelom zbog toga najveći dužnik, nesposoban za podmirivanje dospjelih neplaćenih obveza u roku, je Republika Hrvatska (nema više dostatnog novca za otplaćivanje međunarodnih kreditnih dugova, za lijekove i sustave javne zdravstvene i mirovinske zaštite, za znanost i obrazovanje, za kulturu, za pravosuđe, pa čak ni za policiju i vojsku).

Jednostavno, Republika Hrvatska nema novca.

I zbog toga gotovo nikakvog utjecaja na prevladavanje stagnacije ekonomskog razvoja (stvaranja viška ekonomskih vrijednosti) nema hoće li biti smijenjen spomenuti Zdravko Marić, ministar financija.

Zdravko Marić je kao pomoćnik ministra Šukera poslušno zamijenio svojeg šefa na mjestu predsjednika Nadzornog odbora Hrvatske poštanske banke nakon izbijanja afere u kojoj je kazneno gonjen Josip Protega, dotadašnji direktor te banke (poslije sedam godina ”tužiteljske trakavice” USKOK je odustao od progona Protege!?).

Nakon očito dobro obavljenog zataškavanja afere s Hrvatskom poštanskom bankom i prestanka zaposlenja na mjestu Šukerova pomoćnika (i predsjedanja Nadzornim odborom Hrvatske poštanske banke) Zdravka Marića zapošljavaju kao korporacijskog menadžera u Agrokoru.

Iz Agrokora uoči Todorićeva bankrota Zdravko Marić je poslan da bude ministar financija u ”Pampers vladi” mandatara Tihomira Oreškovića, (sjećate se, ”uspješnog kemijskog menadžera iz Kanade”), a potom i u (od Oreškovićeve još neuspješnijoj) Plenkovićevoj Vladi.

A što se pak tiče tzv. lexa Agrokor, ma što isprazno pričali političari, sanirati se Agrokor može jedino novcem dostatnim za podmirivanje svih dospjelih neplaćenih obveza, a tek nakon toga eventualno pokušati preustrojiti tu kompaniju za profitno poslovanje.

Ako sanacijskog novca nema, a nema ga ni Republika Hrvatska, Agrokor treba likvidirati u stečaju. Konzumove prodavaonice ni jedan vjerovnik ne može nikamo odnijeti

Ako novca nema, a nema ga ni Republika Hrvatska, Agrokor treba likvidirati u stečaju. Ponovit ću, Konzumove prodavaonice ni jedan vjerovnik ne može nikamo odnijeti. Želi li barem djelomično nadoknaditi u Agrokoru izgubljeni novac, svaki vjerovnik će morati naći nekoga tko će ponovo organizirati prodaju u Konzumovim prodavaonicama.

A tobožnja ”sanacija” Agrokora na osnovi lexa Agrokor (bez nužnog sanacijskog novca) zapravo je eksproprijacija imovine Agrokorovih vjerovnika.

Stečaj i pravodobno isključivanje iz financijskog i pravnog prometa gospodarskih subjekata nesposobnih za podmirivanje dospjelih neplaćenih obaveza je uvjet tržišta.

A Plenkovićeva Vlada tzv. lexom Agrokor djeluje suprotno tržišnim načelima,kao da djeluje mjerama vlada iz vremena planske privrede.

Pravno imovina dužnika koji ne može platiti dospjele obveze više nije njegova, nego zakonski automatski pripada vjerovnicima.

Agrokor, prema tome, više nema nikakve imovine, a lex Agrokor vrijedi u praksi isključivo onoliko koliko novca Plenkovićeva Vlada može odvojiti za sanaciju bankrotiranog Agrokora.

I sve to bi hrvatska javnost trebala zaboraviti zbog igrokaza s opozivima ministara.

Kaj god!

Ako javnost ipak još jednom nasjedne na tako proziran politikantski trik, na grubu će stvarnost ipak svakodnevno upozoravati nedostatak novca, ne samo za sanaciju Agrokora, reotkup dionica Ine, itd., nego i za lijekove i sustav zdravstva u cijelosti, za mirovine, za znanost i obrazovanje, za kulturu, za pravosuđe, za policiju i vojsku i ostale javne potrebe.

Licemjerno je prozivanje ministra financija Zdravka Marića, kao jednog od direktora koji je vodio Agrokor u bankrot, da, premda na toj funkciji, nije na vrijeme upozorio na tu neminovnost. Ne zbog toga što nije trebao na to upozoriti kao ministar lojalan Vladi, nego zbog toga što Marić nije jedini odgovoran.

Plenkovićeva Vlada tzv. lexom Agrokor djeluje suprotno tržišnim načelima, kao u planskoj privredi. Pravno imovina dužnika koji ne može platiti dospjele obveze više nije njegova, nego zakonski pripada vjerovnicima

Za to što se pripisuje (isključivo) Zdravku Mariću odgovorni s, uz Marića, šefovi Porezne uprave, Središnje banke, HANFA-e (koja treba nadzirati hrvatsko tržište kapitala, burzu, ovlaštena društva, investicijske fondove, mirovinske fondove, osiguravajuća društva, itd.).

Nitko iz financijskog sustava Republike Hrvatske, zajedno s Vladom i Saborom, ”nije bez grijeha i ne može se prvi baciti kamenom”.

Pa Agrokor je cijelo vrijeme bio vođen uz punu podršku svih hrvatskih ekonomski marionetskih vlada i saziva Sabora kao porezno povlaštena i učestalo od države subvencionirana kompanija s prividnim ekonomskim rastom.

Agrokoru su pripajana (bivša društvena) poduzeća i olako se prelazilo preko bilančnih muljaža, povlađivalo hipotekarno kreditno zaduživanje (pretežito u inozemstvu) do razine financijske neizdrživosti i bankrota.

Agrokor je tipičan primjer kompanije bez stvarnog ekonomskog rasta s fiktivnim razvojem.

Još je Kenneth Galbraith (američki postkeynesijanski ekonomist) sredinom prošlog stoljeća pisao o spajanju kompanija čija su poslovodstva, u nemogućnosti stvaranja novih vrijednosti i razvoja, fuzioniranjem stvarala privid ekonomskog rasta.

Agrokor je bio hrvatska inačica tog Galbraithovog opisa.

Prisjetimo se više afera zbog Agrokoru od vlasti povjeravanih samo ”papirnatih” uvozno – izvoznih poslova iz državnih robnih rezervi.

Ista roba bi se fiktivno izvozila i nakon proteka vremena opet fiktivno uvozila (tobože, nije se imalo dovoljno skladišnih kapaciteta). Pritom se roba u stvarnosti ne bi micala iz skladišta, osim što se najčešće postupno plasirala na domaćem tržištu posredstvom Agrokorovih prodajnih mreža.

Muljalo se novcem od fiktivnih uvozno – izvoznih poslova, izbjegavali porezi i prali novci, odnosno ”šibicarilo” se papirima.

Treba biti objektivan i reći da nije samo Agrokor muljao s porezima. Radile su to sve vlade i sazivi Sabora i za sve ostale povlaštene obveznike poreza, a ne samo za Agrokor. Primjerice, za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, za HRT i razne ostale tvrtke i povlaštene obveznike poreza.

Za to što se pripisuje (isključivo) Zdravku Mariću odgovorni su, uz Marića, šefovi Porezne uprave, Središnje banke, HANFA-e (koja treba nadzirati hrvatsko tržište kapitala, burzu, ovlaštena društva, itd.). Nitko iz financijskog sustava Republike Hrvatske zajedno s Vladom i Saborom ”nije bez grijeha i ne može se prvi baciti kamenom”

Nema ministra financija koji nije odgovoran za slične porezne prevare u Hrvatskoj.

Usporedno je od (nepovlaštenih) obveznika poreza ista Porezna uprava utjerivala 39 lipa glavnice poreznog duga i 1 lipu kamata pod prijetnjom ovrhe (Autograf: 24. studenoga 2015., tekst pod naslovom ”Komika ovršnog odjela Porezne uprave”).

Na kraju treba priznati da bi isto tako bilo besmisleno opet upriličiti prijevremene izbore i, kao što je napisao kolega Boris Dežulović, ”na tim izborima birati iste opcije, a očekivati druge rezultate”.

Ponovimo na kraju još jednom Russellovu izreku: ”Demokratski izbori su stupica za glupane”.

Gospodarski razvoj Hrvatske nije moguć bez vlastite slobodne ekonomske misli.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora