Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja

I ja sam pozorno pratila razvitak ”sukoba” neposlušnih austrijskih redovnica, što ga je autor Aurelie Nimarin, (7. travnja 2026.) koristio kao obranu osobne odluke, naspram poslušnosti. Njegov je tekst pledoaje za uvažavanje slobodne volje svake osobe, bez obzira na njezin status, i kad je riječ o kršenju jednog od redovničkih (evanđeoskih) zavjeta (siromaštva, čistoće i poslušnosti).

Iz prve sam se mogla složiti s autorovim stavom, koji pokazuje razumijevanje za upornost vremešnih austrijskih redovnica, koje inzistiraju na svojem pravu da ostanu u dosadašnjem samostanu i ne odu u civilni dom za starije i nemoćne.

Konačno se netko usudio ukazati na to da posluh nije samo krepost poniznosti, ne može biti ni pogubno potkopavanje osobne slobode savjesti i zato nije bezuvjetna vrlina i vrijednost. Zaista, znak poniznosti nije uvijek na mjestu, ni u Crkvi.

Aurelije Nimarin ukazuje na to da ”(posluh)… može biti put svetosti, ali i sredstvo manipulacije; može biti izraz povjerenja u Boga, ali i alibi za ljudsku samovolju”.

Slažem se s autorom, ali Audiatur et altera pars.

Altera pars, to su u ovom slučaju osobe koje (kao i ova autorica) imaju iskustva sa svakojakim hirovima i čudnim ponašanjem starijih osoba, koje znaju zadati najmanje onoliko glavobolje njihovim ”skrbnicima”, ”njegovateljima” i onima kojima je stalo do njihove dobrobiti, kao što pate zbog (možda pravog, a može biti i umišljenog) nerazumijevanja i uskrate im pravo na samoodlučivanje. Starije osobe jesu uvijek dostojanstvene, no nisu uvijek skroz razborite, odbijaju ono što im se u najboljoj namjeri pruži ili savjetuje.

Tri redovnice u poodmaklim godinama, više od osamdeset godina života: djeluju svježe, vesele su, bistre, nisu ni malo senilne, već su samosvjesne i znaju što rade. Dakle, svjesno krše svoj zavjet, pobunile su se protiv svojih pretpostavljenih, uvjerene da se moraju pobuniti protiv nelegitimnog prisvajanja moći nad njihovim savjestima.

”…poslušnost postane nasilje” – to je jedan kut gledanja. Prema medijskim vijestima, njihov se samostan trebao zatvoriti, zatim sanirati i preurediti za druge namjene. U komercijalne svrhe, navodno, i na to su se nadovezali neki komentari: ”Naravno, i u Crkvi razmišljaju o novcima, a ne o ljudima”.

A tri redovnice trebale su biti smještene u civilni dom za starije i nemoćne osobe. ”Tipično – stare su, trebaju već stanovitu njegu, pa maknimo ih”. One same su to očito shvatile na isti način, pa nisu pristale. Staro drvo ne smije se presaditi, kaže pučka mudrost: pa i one ne žele napustiti svoj dugogodišnji dom i svoju ”domovinu”.

Poglavari su inzistirali na svojoj odluci – redovnice se drže svog postulata: nećemo izaći dok smo žive. Odluka da ih se preseli iz tog prostora donesena je bez njihova pristanka, u ime ”njihova dobra” – istina, ova formula nerijetko služi kao opravdanje za ”paternalizam moći” ili za ”upravljanje” ljudskim sudbinama.

Pitanje je na mjestu: Gdje prestaje briga za čovjeka, a gdje počinje upravljanje njime? Nepravda unutar Crkve? Ja mogu samo odvratiti protupitanjem: Tko snosi odgovornost ako im nedostaju psihofizičke snage za život bez redovite skrbi uz pomoć drugih osoba, tko će brinuti o njima kad ranije ili kasnije ne budu mogle više same brinuti o sebe, pa bi bilo opasno, čak neodgovorno prepustiti ih sebi samima?

Na argument da su one javnosti dokazale kako posluh, zavjet poslušnosti ima svoje granice, željela bih ukazati na to da i ta tvrdnja ima svoj ”da, ali”. Situacija s tim redovnicama ima svoju drugu i mnogo ”prizemniju” stranu.

I na ovo se javljam kao osoba koja ne samo da je u svojem djetinjstvu i mladosti, u velikoj roditeljskoj kući živjela i sa starijim osobama, sa zdravima i čilima, kao i s bolesnima i s onima s posebnim potrebama. I do sada sam bila i s osobom, čije je psihofizičko stanje iziskivalo mnogo brige, strpljivosti i razumijevanja, čak i onda kada unatoč teškog stanja nipošto nije željela premještaj u bolnicu.

A da je netko pomišljao na to da je smjesti u dom – ni govora. Smještaj u dom je za mnoge starije osobe pravi ”bauk”, bez obzira na to mogu li im članovi obitelji pružiti potrebnu njegu ili ne mogu. Svojstvena je starijim osobama stanovita tvrdoglavost i nesposobnost prepoznati i priznati vlastitu slabost i potrebitost.

Često ne razmišljaju o tome, kako i njegovatelji/njegovateljice imaju svoje granice fizičke i psihičke izdržljivosti. Osobe koje brinu o takvim osobama, doživljaju pravu dramu i borbu sa svojom savješću. Trebaju li uvažavati njihovu volju ili postupati protiv nje, kad to stanje iziskuje. Prepustiti nekoga ”svojoj sudbini” ili ipak intervenirati. A s takvim dilemama se njegovatelj i skrbnici nose svaki dan, svaki trenutak. Dušobrižnici to uglavnom znaju. Prisjetila sam se kako je meni jedan svećenik rekao: ”Oni su teški sebi, a nekmoli njihovim najbližima”.

Zbog toga treba jasno reći da stvarno nije svaka odluka crkvenog poglavara Božja volja, ali i da nije svaka tvrdoglavost stvarne osobe znak mudrosti. Nije svaka odluka što se starijoj osobi ne sviđa, iako je donesena u najboljoj namjeri radi njezine dobrobiti, poniženje i napad na čovjekovo dostojanstvo.

Nije ni svaki neposluh hrabar, ali mudar otpor – neposluh može biti i nesposobnost shvaćanja i priznavanja vlastite potrebitosti kao i (pre)opterećenost njegovatelja/njegovateljice ili rodbine. Priznati vlastitu potrebitost veoma teško pada svačijoj samosvijesti, i pravi je izazov i za svaku stariju osobu. Rijetko će koja osoba treće dobi imati toliko razboritosti da prizna kako je psihofizičko propadanje conditio humana i da će taj proces svako morati proći.

”Kritičko mišljenje nije prijetnja Crkvi” – uvjetno točno. Valja sagledavati ne samo jedan aspekt kritičnog mišljenja, nego i više strana, a svaka strana nosi u sebi barem maleno zrno ispravnosti.

Sve zdravstvene ustanove i domovi za starije osobe žale se zbog nedostatka medicinskih sestara, njegovatelja i njegovateljica i ostalog stručnog osoblja. Briga za stare ”u smiraj njihovih dana” nešto je najteže što netko može preuzeti na sebe. Nema tu više motivacije da će se vidjeti kako će pacijent ozdraviti i oporavljati se iz dana u dan. U starosti proces neminovno ide nizbrdo.

Vjerujem da i tri tvrdoglave redovnice zadaju mnogo glavobolje i onima koji njima žele najbolje. Sve što je Aurelije Nimarin iznio u obranu njihova neposluha, može se potpisati, ali, kad se razmišlja o realnom kontekstu, onda bi trebalo ipak malo relativizirati i uvažavati argumente – nazovimo to tako – ”neprijateljske strane”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator
    •  Katolička stranka je najavljena kao objava rata demokratima
    •  Zavijati s vukovima 
    •  Nadbiskup Kutleša ne razumije nakane ''klečavaca''
    •  Više nego opravdana peticija Sanje Sarnavke
    •  Crkveno učiteljstvo protiv marijanske narodne pobožnosti
    •  Moramo se pobuniti protiv struktura nepravednosti
    •  Deustašizacija – dosljedno ili sa zadrškom?
    •  Mnoštvo teologa u društvu ipak nisu ''inflacija''

> Svi tekstovi ovog autora