Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika

Ne mogu a da ne dam svoj ”obol” pomalo bizarnim ukorima hrvatskih branitelja – osjetljivih vjernika zbog ”ruganja” kršćanskim vrijednostima (bizarno zato, što bih barem bivšeg riječkog teologa uvrstila u ”alternativce”, koji imaju smisla za ”alternativne” poglede na kršćansku baštinu) prilikom nedavnog spektakularnog otvaranja Olimpijskih igara u Parizu.

Reakcije na insceniranje dijela ceremonije otvaranja OI u režiji francuskog  redatelja Thomasa Jollyja stizale su, naravno, od biskupa diljem Europe i Svete Stolice, kao i od članova krajnje desničarskih stranaka, ali ne i od vjernika, katolika, nego samo od nekolicine njih, s posebno izraženim vjerskim osjećajima. U međuvremenu su i crkveni kritičari ublažili uzrujanost i negodovanje. No ipak moram se osvrnuti na izložene kritike.

Kritičari su insceniranje s asocijacijama na jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela ”Posljednju večeru” Leonarda da Vincija doživljavali nepotrebnim. Sva su ostvarenja ljudske kreativnosti nepotrebna. Nepotrebna je i filozofska misao, ali iz nje je proizašla znanost, i kako bismo živjeli bez znanstvenih dostignuća?!

Lik Dionizija, pred aranžmanom koji budi asocijacija na Da Vincijevu ”Posljednju večeru”, sa stolom s queer osobama, uprizorenje uz sudjelovanje LGBTIQ+ zajednice, djelovali su kao kamen spoticanja.

Francuska performance-umjetnica i feministkinja Barbara Butch, koja je u plavoj haljini s dijademom u kosi, koja sliči na svetačku aureolu, u najkontroverznijoj sceni otvorenja OI nalazila se na mjestu gdje na Da Vincijevoj fresci sjedi Isus Krist, najavila je sudsku tužbu i osuđuje ovu podlu mržnju usmjerenu prema njoj, onome što ona predstavlja i za što se zalaže svima onima koji su je osporili zbog antisemitskih, homofobnih, seksističkih napada na debele žene, u stilu da kao ”lezbijka, židovka i debela žena nema pravo zastupati Francusku”.

U Francuskoj su se pobunili predstavnici krajnje desnice. Predsjednik vlade Mađarske Viktor Orbán već vidi na pomolu moralnu propast Zapada. I drugi biskupi sa sjetom prizivaju ”sjećanje na nekad najkatoličkiju Francusku” (u 15./16. stoljeću!).

Kreativni direktor i redatelj cjelokupne ceremonije Olimpijskih igara Jolly istaknuo je da i ”queer te LGBTIQ+ osobe pripadaju našem gradu, našoj zemlji, našoj zajednici. Otvoreno smo društvo”.

Kad se scena već povezuje s Da Vincijevom ”Posljednjom večerom”, treba se podsjetiti da je Isus objedovao s marginaliziranim ”tipovima” svoje sredine, s ozloglašenim carinicima (”izrabljivačima” naroda), s ”lakim ženama” i ženama ne baš neokaljene prošlosti (Evanđelje po Marku 9, 11).

Kritičari se uzrujavaju kao da je generalno svako insceniranje proizvodnja stvarnosti – kao da svaka Isusova slika zrcali pravoga, živoga Isusa.

U teologiji pravoslavnih ikona, ikona doista ”utjelovljuje” prikazanog lika, pod uvjetom pak, da ikona nosi i ime prikazanog. Ime i obrisi lica zrcale osobu od krvi i mesa.

Ova teologija, čiji se elementi pripisuju evanđelistu Luki, sačuvala je umjetnost ikona od sekularizacije: ona pod datim uvjetima uvijek ostaje sveto djelo, molitva, štovanje – no to nije (više) zapadna umjetnost, koja se emancipirala od teologije još u 13. stoljeću. Od tada slika, prikaz, insceniranje čovjekova bića predstavlja svojevrstan original, koji ne mora više nužno sličiti i činiti prepoznatljivo prikazanu osobu. Sloboda umjetnika i umjetnost stvara originale, a ne preslike. Slika je original, i nema ništa originalnije od umjetničkog djela.

Kršćanska simbolika, antika i suvremeno francusko savoir vivre: ”Slavimo raznolikost ukusa i aromi, uživanje i guštanje!” Cijelu ”skandaloznu” scenu može se iščitati i na taj način – asketima vjerojatno na užas. Mnogi su se biskupi izjasnili da im takvo redateljevo tumačenje nije vjerodostojno.

I dekapitirana Marie Antoinette na svečanosti otvaranja, nije po svačijem ukusu, ali i to je Francuska, koja se predstavljala sa svojim identitetom i svojom bogatom nacionalnom baštinom, u koju spada i giljotina i Francuska revolucija – prosvjetiteljska i krvava. Revolucija je požderala svoju djecu.

Shvaćamo li ovaj otvoreni, ”opušteni” odnos suvremene Francuske sa svojom prošlošću, s velikim zaslugama i mračnim likovima i događajima, kao uzor i podsticaj drugim narodima koji se (još) grče sa svojim tamnim stranama!

Isusovački teolog o. Peter Klaus Mertes DI (Koeln) smatra da je redatelj Jolly morao uzeti u obzir spontane asocijacije s kršćanskim simbolima i računati na šokantno reagiranje vjernika.

To pak budi asocijacije na ubijanje novinara zbog objavljene slike u izdanjima redakcije Charlie Hebdoa, jer slike ”vrijeđaju Proroka”. Zahtijevati da se mora preventivno paziti na sve moguće reakcije publike, početak je kraja umjetnosti.

Charlie Hebdo će zauvijek zorno predočiti gdje fanatizirane pojedince mogu odvesti ”uvredljivi religiozni osjećaji”. Eto, onamo stižemo kad počinjemo spekulirati osjećajima o umjetnosti, književnosti, o proizvodima duha… Osjećaji ne mogu biti jedini i isključivi arbiter, valja se uzdići iznad njih i promišljati ih da bismo ih pravovaljano vrednovali i zatim odlučivali o daljnjim postupcima.

Dakle, Bože sačuvaj da ”uvreda vjerskih osjećaja” postane krivičnim djelom – onda smo prepušteni na milost i nemilost samovolji ljudskih osjećaja, a to vodi do linča.

S druge strane, valjalo bi odvagati nije li u konkretnim slučajevima mudrije i ljudskije uvažavati tuđe osjećaja. Ta, od njih se može nešto naučiti, predlaže njemački isusovac o. Peter Klaus Mertes DI.

Poučak iz ”afere”: Sloboda misli, govora i izražavanja, sloboda okupljanja (i na javnim mjestima – ”klečavci”), prema Deklaraciji o ljudskim i građanskim pravima proglašenom od francuske Nacionalne skupštine dana 26. kolovoza 1789. godine, neotuđiva su temeljna prava.

Možemo, naravno, razmišljati o tome, gdje su im granice, no njih valja dogovorno utvrditi.

U našem zapadnom shvaćanju za temeljna prava, domete i granice postoje tijela što ih građani biraju, i ona reguliraju za zajednički život potrebna pitanja. U demokratskim sustavima pojedincu prava dosežu do granice gdje počinju prava drugih. Demokratski izabranim organima odstupili smo – dogovorno – pravo odlučivanja, tako da nema samovolje pojedinca i nametanja stavova.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici

> Svi tekstovi ovog autora