novinarstvo s potpisom
Iza nas je još jedna kninska proslava ”Oluje”, u mnogome drukčija od svih dosadašnjih. Ponajmanje radi korone, puno više zbog političkog sadržaja i onoga što bi ona mogla, ali i ne mora donijeti.
Uz neviđenu mainstream medijsku podršku u Kninu se državni vrh prvi puta pojavio pojačan i s vodećim političkim predstavnicima hrvatskih Srba, na čelu s potpredsjednikom Vlade i donedavnim predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Borisom Miloševićem.
Zapravo, nedostajao je samo Milorad Pupovac, vodeći politički predstavnik naših Srba, no o tome nešto kasnije.
Istina, još davne 2012. u Kninu je bila delegacija tada znatno manje politički utjecajnog Srpskog demokratskog foruma na čelu s Veljkom Džakulom. Zamjetno je, osim izbjegličkih udruga i pojedinih političara i medija, na Džakulin dolazak u Knin nije bilo toliko negativnih reakcija službenog Beograda na čelu s predsjednikom Nikolićem kao danas.
Je li zato što Džakulu i društvo nisu smatrali ”opasnima” po tamošnje interese, ili kako se nagađalo u našim medijima, zato što je bio blizak predsjedniku Nikoliću koji je određenim približavanjem želio uspostaviti odnose s tadašnjim hrvatskim državnim vrhom i pokrenuti s mrtve točke približavanje Srbije Europi?
Isto tako, nazočnost Džakule u Kninu među zaista brojnim braniteljima nije izazvao ni jednu lošu reakciju, još manje provokaciju. Bio je to znak dobre volje, i naše vlasti, ali i dijela srpske zajednice u Hrvatskoj, znak koji treba poštovati.
Ovogodišnji dolazak potpredsjednika Miloševića mediji su najavili kao prekretnicu u hrvatsko-srpskim odnosima, pojačanu i najavama odlaska predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića na mjesta stradanja nevinih žrtava srpskih civila i odlaska Milorada Pupovca u Škabrnju.
Posebno, ove najave, naši su mediji okarakterizirali kao prvo službeno priznanje zločina hrvatskih postrojbi nad srpskim civilima, zaboravljajući da sam još 2012. s jakom vojnom delegacijom posjetio Varivode, a i neka druga mjesta stradanja srpskih civila. Možda zaborav i ne čudi.
U međuvremenu, osim kadrovskih promjena u hrvatskom političkom vrhu, dogodilo se mnogo toga lošega u odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj, bez obzira na privrženost SDSS-a HDZ-u: od nasilja, verbalne agresije do sasvim jasnog bujanja nacionalizma, ali i ustašofilije.
Uz to, odnosi Hrvatske i Srbije vratili su se na razinu s početka stoljeća, uz konstantnu verbalnu agresiju, istina, više sa strane nekih političara i medija iz Srbije.
Ni naša strana nije povremeno zaboravila doliti ulje na vatru. Sjetimo se samo svih onih ”srpskih čokoladica” i ”starog hrvatskog pozdrava” iz nastupa predsjednice Grabar-Kitarović ili besmislenih vladinih optužbi Srbije zbog njihova tzv. Zakona o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine, zakona koji u biti nije nimalo drukčiji od našega.
Upravo zato, nakon što je Plenković smirio svoje radikale, a izborna noć donijela savez HDZ-a i SDSS-a neopterećen hrvatskim desnim radikalima, na ono što se planiralo u Kninu, bogme i na ono što se dogodilo, može se gledati s optimizmom.
Da, govori generala Gotovine, Jandrokovića, posebno Plenkovića i Milanovića, bili su iznimno dobri, kako je netko istaknuo, pravi govori za 21. stoljeće: pomirbeni, uz pijetet svim nevinim žrtvama, ali i govori ponosa države koja je pobjedom u ratu očuvala slobodu i neovisnost.
Priznanje vlastitih zločina i poziv na velikodušnost i veličinu u pobjedi, pomirenje i suživot izrazili su svatko svojim retoričkim stilom, ali jasno i nedvojbeno.
Ipak, ovo je samo dobar i vrlo obećavajući početak. U odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj mora se još puno toga promijeniti, po prirodi stvari, ponajprije na strani većine. Ali, nije da se i na strani manjine nema što promijeniti.
Osobno, iznimno podržavam novi početak procesa pomirenja i izgradnje Hrvatske kao moderne demokratske zemlje u kojoj su slobode i prava manjina, pa i onih nacionalnih, neupitne. Naravno, to podrazumijeva i da biti Hrvat ili Srbin nije nikome profesija, već bogatstvo, osobno i sviju nas.
Ima i onih koji su manje optimistični, koji ovaj novi početak ne smatraju dovoljnim. Podsjećaju, poput Drage Pilsela, tko je sve od ljudi iz današnjeg vrha, pa i sam predsjednik države ili predsjednika i članova dosadašnjih i sadašnje vlade nešto izrekao ili učinio ili barem prešutio proteklih godina odmažući ideji pomirenja. Ili, koji sve veliki problemi u odnosu prema srpskoj zajednici i danas postoje.
Ističu i nepriličnost dodjele odličja povodom ”Oluje” koje je preuzela osoba optužena za ratne zločine. Tim se prigovorima nema što zamjeriti, utemeljeni su.
Ali, plediram, dajmo pomirenju novu priliku i pokažimo dobru volju i strpljenje prema državnom vrhu i predstavnicima srpske zajednice.
Povijest nas je naučila da za velike političke i društvene promjene, a pomirba i promjena odnosa Hrvata i Srba to jest, nisu dovoljno dobre i obećavajuće inicijative. To smo, uostalom, već vidjeli.
Ozbiljno uznapredovali odnosi Hrvata i Srba, pa Hrvatske i Srbije početkom prošlog desetljeća relativno su se brzo urušili jer promjena političkih garnitura u obje države dovela je na vlast, uz časne iznimke, političare i politike nesklone procesu pomirenja.
Zato i sadašnji inicijatori nove pomirbe moraju znati: nema te dobre politike i dobrih društvenih i političkih odnosa koji su vječni i koji se ne mogu urušiti ako nemaju političare spremne konstantno, pa i desetljećima uporno raditi na pomirenju.
Zanimljivo je bilo pratiti reakcije na proslavu u Kninu. Domaći su mainstream mediji događaj i govore popratili s velikim odobravanjem. Negativne reakcije tvrde desnice i njihovih medija izvrgli su kritici, čak i poruzi. Kao da je Hrvatska sada ipak dominantno na putu pomirenja.
Ali, u Srbiji, osim iznimno, reakcije su vrlo negativne, uz već uobičajenu paljbu po Hrvatskoj za to zaduženih političara vladajuće nomenklature i gotovo svih medija. Ovaj put, i uz paljbu po potpredsjedniku Miloševiću, ali i drugim predstavnicima srpske zajednice u Hrvatskoj, praćenu optužbama za nacionalnu izdaju.
Ovdje dolazimo do uloge Milorada Pupovca i njegova neodlaska u Knin. Navikli na moju kritičnost prema Pupovčevoj politici posljednjih desetak godina, mnogi su moju tezu kako pravog rezultata procesa pomirbe neće biti dok Pupovac ne dođe u Knin, naravno uz recipročne geste s hrvatske strane, razumjeli kao još jednu moju kritiku.
Međutim, oni malo tankoćutnijeg uha, mogli su i morali razumjeti da mislim upravo suprotno. Pupovac će doći u Knin kad bude siguran da je proces pomirenja uspio. On je kao vrlo iskusni političar razumio kako je ovo tek početak ozbiljnog novog vala pomirbe, s ipak još uvijek neizvjesnim rezultatom.
Zato je ispravno zaključio kako on, kao nesumnjivi politički vođa srpske zajednice, ne treba srljati i da, kao što nije želio preuzeti funkciju u Vladi, ne treba ni u Kninu biti eksponiran. Svima je jasno da bez njegova ”blagoslova” Milošević ne bi bio u Kninu.
Pupovac je očito smatrao da se ne treba izlagati mogućem neuspjehu, još manje očekivanom gnjevu Beograda i da je, i u njegovu, i u interesu srpske zajednice da pretjerano ne ugrožava svoju vodeću poziciju koju priznaju i Zagreb i Beograd.
Da je procjena bila ispravna, pokazuje i njegov televizijski duel s Dačićem (Posebno izdanje emisije ”Oko” RTS-a, 5.8.2020., op. Autografa) gdje je, možda prvi put, istaknuo kako je srpska zajednica, bez obzira na povezanost s maticom, ipak samostalna u vođenju svoje politike i da se smatra dijelom hrvatske političke scene, ne prirepkom one u Srbiji. I tu se njegova procjena pokazala ispravna.
Bilo mu je, ne ugodno, ali lakše, braniti Miloševićev odlazak u Knin, nego da su gnjev i optužbe za izdaju bile sasvim usmjerene na njega samoga. Istina, manje mi se dopala njegova teza kako nema pomirbe Hrvata i Srba u Hrvatskoj bez pomirbe Hrvatske i Srbije.
Pomirba i uspostavljanje u cijelosti dobrih odnosa Hrvatske i Srbije iznimno su važni za obje države, naravno i za odnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ali, ako Vučić i ekipa nastave politiku kakvu sada vode, zašto ih čekati.
A teško je očekivati promjenu jer dobar dio tamošnje političke scene ovdašnje Srbe vide kao sredstvo njihove unutarnje i vanjske politike. Smatram, ako Srbija ne bude željela pomoći proces pomirenja, barem u Hrvatskoj, treba ga ostvariti bez nje.
Ipak, izgleda da je Pupovca ponešto zabrinula oštra retorika Beograda, pa je potpuno nepotrebno i neosnovano napao vrlo korektnu i umjerenu izjavu ministra vanjskih i europskih poslova Radmana Grlića.
Ministar je izrekao vrlo umjerenu kontru nasrtajima iz Beograda, kontru koja se nikako ne može shvatiti kao ulazak u zabran autonomije i samostalnosti srpske zajednice u Hrvatskoj.
Zapravo, mutatis mutandis ponovio je Pupovčevu tezu o tome da hrvatski Srbi ne trebaju patrona u Beogradu. Naravno i izričući implicite i tezu kako je paternalizam i pokušaj dirigiranja Beograda hrvatskim Srbima, zapravo, miješanje u unutarnje poslove naše zemlje.
Istina, šire gledajući, i Hrvatska s tog aspekta treba razmisliti o svom odnosu prema Hrvatima u susjednim zemljama, posebno u BiH.
U jednom od svojih kninskih govora naglasio sam kako je Hrvatska pobijedila u ratu, ali da još nije pobijedila u miru. Pobjeda u miru znači poštovanje žrtve i sa srpske strane, znači punu društvenu integraciju manjinskih zajednica i njihovu punu građansku i kolektivnu ravnopravnost.
Posljednjih smo godina bili vrlo daleko od te pobjede u miru. Povratak netrpeljivosti i agresije prema našim sugrađanima Srbima, proustaški ispadi, teškoće u rješavanju egzistencijalnih pitanja veće nego kod drugih hrvatskih građana, javni prostor zagađen mržnjom tek su neki od znakova da je pobjeda u miru još daleko.
Za nama je sve ovo zbog čega pišem važan događaj, događaj koji nosi optimizam, nadu, obavezu, ali i oprez da ne budemo svjedoci još jedne propuštene prilike.
Pomirba ante portas! Otvorimo joj širom vrata!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.