Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)

RT GLOUCESTER

Novo odredište gdje će se Robert Leckie susresti s neprijateljem bio je Rt Gloucester na otoku Nova Britanija – dijelu Bismarckovog otočja nadomak Nove Gvineje. Misija te kampanje, koja je započela desantnim iskrcavanjem 26. prosinca 1943. godine, bila je slična kao ona na Guadalcanalu; zauzimanje zrakoplovnih baza na otoku i izolacija japanskog uporišta u Rabaulu na sjeveru otoka. Leckie ovako opisuje transportni brod klase Liberty koji ga je prevozio tamo: ”Mračan, neugodan, neugledan brod čija je jedina svrha bila da nas prebaci od jednog do drugog mjesta poput trajekta – bez karaktera, zanimljivosti ili uzbuđenja… Teklič[i] je izrazio svoj prijezir: ‘Znaš’, rekao je s gađenjem promatrajući natrpanu palubu, …’ove brodove sklepaju za jedan vikend[ii]. Na jedno mjesto sakupe hrpu besposličara koju opiju i do nedjelje navečer imaju još jednu od ovih kanti’.”[iii]

Razlika u odnosu na Guadalcanal bila je u tome što ishod bitke ni u jednom trenutku nije bio upitan. Kako je odnos snaga na ratištu bivao sve neravnopravniji, Leckie je počeo razvijati novi osjećaj spram neprijatelja: ”…mi iz Prve divizije marinaca krenuli smo u napad, sasjekli smo Japance na komade… i žalili smo ih. Žaljenje neprijatelja znak je ludosti ili snage. Mislim da je kod Prve divizije na Novoj Britaniji to bio znak snage. Naposljetku smo žalili tog neorganiziranog, demoraliziranog, neprijatelja koji se dao u bijeg puzajući po blatu jer smo na kraju mi – ”dekadentni”, ”mekani” Amerikanci[iv], bili ti koji su bolje naučili kako se nositi s džunglom i koji su lakše podnosili iskušenje monsuna i u tome je ležala naša snaga.”[v]

To nikako ne znači da je rat na Pacifiku izgubio išta od svoje brutalnosti. Tako Leckie opisuje otkriće jedne patrole u džungli: ”Patrola je otkrila tijelo izvidnika iz satnije E koji je bio prijavljen kao nestao. Teren je otkrivao znakove borbe prsa o prsa. Njegovo tijelo bilo je ispunjeno desetcima ubodnih rana. Iskoristili su ga za vježbanje bajunteom. U usta su mu nagurali meso koje su odrezali s njegove ruke. Njegovi suborci kažu da je na tome mjestu imao tetovažu – amblem marinaca sa sidrom i globusom”.[vi]

Mučenje i sakaćenje zarobljenika – zajedno sa zloglasnom nevoljkošću Japanaca da se predaju čak i kada je pružanje svakog otpora već odavno izgubilo svaki vojni smisao, dovelo je do toga da marinci najčešće nisu uzimali zarobljenike. Zasigurno, obostrana bezobzirnost tijekom rata na Dalekom istoku bila je dodatno motivirana rasnom i kulturološkom razlikom. 

Leckie otvoreno piše o posljedicama koje je dugotrajna izloženost stresu borbe u negostoljubivoj klimi ostavila na njega: ”Prepustio sam se turobnoj mogućnosti da ću biti mokar za sve vrijeme boravka na Novoj Britaniji. Neću biti mokar samo zbog kiše – jer ponekad nije kišilo, …nego i zbog nevolje koja me pratila od trenutka kada sam napustio Australiju. Započela je tijekom neugodnog boravka na Guadalcanalu, nestala je civiliziranim životom u Melbourneu da bi se opet javila …na Novoj Britaniji. Od doktora sam kasnije saznao da je naziv za tu nevolju enureza. Kada zaspite, mjehur se isprazni – i to je sve.”[vii]

Za neke su iskušenja bila takva da su jedini izlaz vidjeli u samoubojstvu: ”Saznali smo da se prvi narednik[viii] ubio. Jedne noći počeo je očajavati…, u usta si je ugurao cijev thompsona i povukao obarač.”[ix]

Još jedna opasnost koja se ne smije podcijeniti bila je džungla. Leckie piše o događajima nakon što su marinci krenuli zauzeti japanske položaje koji su prethodno bili izloženi žestokom topničkom udaru: ”Naše granate razorile su tu šumu divovskih stabala. Bila su izvučena iz korijena ili su stajala izlomljena i rascijepljena s granama koje su se njihale poput slomljenih udova ili su pak bila… nagnuta, oslabljena topničkom vatrom i natopljena kišom. Tijekom dana i noći ta groteskna šuma odjekivala je treskom padajućih stabala. Ništa manje nego 25 ljudi bilo je tako ubijeno – nasmrt zgnječeni. Jednaki broj bio je ozlijeđen. Kada smo počeli čistiti teren dinamitom, ubili smo još jednoga čovjeka dokazavši kako loš lijek može biti jednako smrtonosan kao i bolest. Velika gromada pala je na njega dok je sjedio pored svoje viseće mreže.”[x]

Kampanja na Rtu Gloucester za Prvu diviziju marinaca bila je pobjedonosno završena u veljači 1944. godine. Leckie iznosi opažanje na temelju kojega se moglo zaključiti da je pobjeda bila blizu: ”Časnička menza jedan je od najsigurnijih barometara vojnog uspjeha. Sve dok se časnici gužvaju s vojnicima postoji opasnost poraza. Kada se, međutim, pojavi časnička menza… odijeljena štapovima, komadom platna ili možda zamišljenom crtom koja služi kao tabu… i kada kastinski sustav ponovno bude uspostavljen, znamo da je pobjeda naša.”[xi]

PAVUVU

Pavuvu u Solomonskom otočju bilo je mjesto gdje su se marinci trebali oporaviti nakon napora prethodne kampanje, međutim, pokazat će se da je taj otok bio neprikladan za tu svrhu: ”Dijelili smo Pavuvu s mnoštvom štakora koje smo krenuli pokoravati na naš poduzetni američki način, ali uskoro su nam ponestale zalihe otrova, a hrpe lešina postale su još odvratnije u svojem stanju smrdljivog raspadanja od živih štakora koji su jurili preko naših šatora. …I hrana je bila loša, a šatori su bili truli i puni rupa. Nije bilo vode osim onoga što smo uspijevali sakupiti u našim šljemovima tijekom noći. Prali smo se tako što smo goli jurili na kišu i mahnito se sapunjali u utrci protiv vjerojatnosti da će kiša naglo prestati i da ćemo ostati prekriveni ljepljivim sapunom”.[xii]

Prema Leckiju, sve ove nedaće mogle su se podnijeti – uostalom, on i njegovi suborci već su ih prošli, ali nešto drugo crpilo je volju da se nastavi: ”Smrt nade bilo je ono što nas je sputavalo. Nada je uvijek postojala; nada da će nas povući s linije, nada za suncem, nada za pobjedom, nada za preživljavanjem. Kada su nam, međutim, rekli da nitko od nas neće biti rotiran doma, ugušili smo nadu i pretvorili smo se u drvene vojnike. Budućnost je bila usmjerena prema nebrojenim otocima koje je zaposjeo neprijatelj i nebrojenim desantima; već smo primijetili koliko su se sa svakom akcijom prorijedili redovi onih s kojima smo prošli obuku. Bilo je čak i nekoliko samoubojstava koja su ukazivala na to koliko su neki očajavali…”[xiii]

U takvim uvjetima Leckijeva enureza se – pored drugih zdravstvenih tegoba, toliko bila pogoršala da je po naredbi liječnika bio prebačen na Baniku – još jedan otok u Solomonskom arhipelagu, koji se nalazio samo koji kilometar udaljen od otoka Pavuvu, ali – kao što će to Leckie otkriti, ta dva mjesta nisu mogla biti različitija.

BANIKA

Leckie opisuje ono što je zatekao na Baniki: ”Banika je bila veliki grad. Banika je bila Broadway. Na Baniki je bilo žena, bilo je zgrada od čelika i drva, tamo je bilo tisuće mornara, postojala su kina, bilo je električnog svjetla, postojale su kantine koje su bile preplavljene slatkišima i užitcima. Na Baniki je bilo piva. Hodajući od plaže do mornaričke bolnice osjećao sam se kao seljačina koja je po prvi put posjetila New York.”[xiv] Na temelju ovih opažanja, Leckie donosi zaključak: ”Dok sam prolazio pored svega toga, imao sam nelagodan osjećaj da će Banika, a ne Pavuvu biti ono što će se Americi predstaviti kao slika rata na Pacifiku.”[xv]

Nakon što je bio primljen u bolnicu, Leckie je saznao da je smješten u odjel koji je službeno bio namijenjen pacijentima s duševnim smetnjama. Pojašnjenje koje je dobio od osoblja glasilo je da su u preostalim odjelima kapaciteti već bili popunjeni pa je zato bio prebačen u taj odjel (unatoč tome, žileti i remen bili su mu oduzeti).

Pacijenti koji su bili smješteni tamo nadjenuli su vlastiti naziv odjelu: P-38. P-38 (munja) bio je tip američkog lovca kojim je jedan od pacijenata svaku noć, barem u svojoj mašti, vodio zračne bitke protiv Japanaca: ”Među najčudnijima bio je Kapetan Ponoć[xvi]…Tijekom dana bio je strastveni čitatelj stripova – naročito onih o avanturistu imena Kapetan Ponoć. Tijekom noći on bi postajao Kapetan Ponoć. Ustao bi iz svoga kreveta, raširio ruke kao da su krila, slegnuo ramenima i na prstima jurio odjelom usput podižući i spuštajući ”krilima”… te bi pri tome ispuštao zvuk zujanja motora. ”Kapetan Ponoć zove aerodrom”, javio bi. … ”Hej kapetane, pazite! Imate ‘zera’[xvii] na leđima! Bravo kapetane, poslali ste ga ravno u pakao!´, odjel bi odmah odgovarao.”[xviii]

Leckie otkriva kako je ludilo bilo njegova najveća bojazan još od iskrcavanja na Guadalcanal. Pri tome pojašnjava kako je smrt pa čak i zarobljavanje od strane osvetoljubivog i okrutnog neprijatelja bilo poželjnije od mogućnosti da skrene s uma. Ono što će u međuvremenu otkriti jest da ta mogućnost nije toliko prijetila izvana koliko iznutra: ”Mislio sam kako je mogućnost ludila potjecala ne toliko iznutra – od unutarnjih pritisaka na um, koliko izvana – od metka, šrapnela, ili udara granata. Ludilo sam zamišljao prije kao fizičku, a ne psihološku boljku. Ovdje – u odjelu za lude, shvatio sam da sam bio u krivu. Svjedočio sam onome što čovjekov vlastiti um u očaju može samome sebi učiniti.”[xix]

Leckiev slučaj, međutim, bio je ”samo” posljedica zamora i zato je nakon četiri tjedna bio otpušten i vraćen u svoju jedinicu na otoku Pavuvu uz sljedeće objašnjenje: ”Nema mnogo toga što možemo poduzeti u vezi Vaše nevolje”, rekao mi je zapovjednik bolnice… ”Ono što Vama treba jest promjena klime i manje stresan zadatak.” ”Gospodine, želite reći da me vraćate u Ameriku?”, upitao sam. Slabo se osmjehnuo. ”U uobičajenim okolnostima, da. Nažalost, vi marinci ne možete ići doma osim ako vas se tamo ne odnese. Zato Vas vraćamo u službu.”[xx]

_________________________________________

[i] U originalu: Runner.

[ii] Tijekom Drugog svjetskog rata Amerika je proizvela preko 2.700 transportnih brodova klase Liberty. Brodogradilišta su se međusobno nadmetala u izazovu da proizvedu taj brod u rekordnom roku. Tim naslovom može se podičiti brodogradilište u Richmondu (Kalifornija) koje je sastavilo i porinulo brod klase Liberty za 4 dana, 15 sati i 26 minuta 12. studenog 1942. godine.

[iii] Leckie, R., Helmet for My Pillow, Ebury Press, 2011., str. 196.

[iv] Njemačka i japanska propaganda tumačile su kako su njihovi vojnici superiorni u odnosu na one koji dolaze iz demokratskih zemalja zato što su ta totalitarna društva demokraciju doživljavala kao inheretnu slabost koja nagriza temelje svakog poretka. Naročito se takva slabost pripisivala Sjedinjenim Državama koje su, po tumačenju nacističkih i imperijalističkih ideologa, uslijed svojeg potrošačkog načina života stvorile dekadentne generacije nevoljke za borbu i nesposobne za iznošenje ratnih napora. 

[v] Op. cit. u bilj. 3, str. 216.

[vi] Ibid., str. 217 – 218.

[vii] Ibid., str. 242 – 243.

[viii] Na engleskom: first sergeant.

[ix] Op. cit. u bilj. 3, str. 244.

[x] Ibid., str. 245.

[xi] Ibid., str. 239.

[xii] Ibid., str. 256 – 257.

[xiii] Ibid., str. 257.

[xiv] Ibid., str 260.

[xv] Ibid.

[xvi] U originalu: Captain Midnight.

[xvii] Tip japanskog lovca.

[xviii] Op. cit. u bilj. 3, str. 265.

[xix] Ibid., str. 267.

[xx] Ibid., str. 269.

(Nastavlja se).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja

> Svi tekstovi ovog autora