autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Pao zakon sile teže

AUTOR: Ante Tomić / 14.02.2015.

Neobičan san usnuo sam prije nekoliko dana. Izašao sam na ulicu, a jedan automobil parkiran preko puta, jedan modri Renault Clio na moje se oči lagano odlijepio od tla. Kratko zatim zacvilio je jedan bijeli maltazer, što ga je crvenokosa starija žena vodila u šetnju. I on se odignuo od tla i bespomoćno kevćući zamlatarao šapicama u zraku.

“Lili! Di ćeš, Lili!” povikala je gospođa panično, ali tren kasnije i ona je poletjela i zanjihala se na buri i dalje čvrsto držeći uzicu svoje kujice.

I mene je obuzela nekakva zapanjujuća, bestjelesna lakoća. Gledao sam svoje cipele kako lebde i koliko god se trudio da ih spustim natrag i grčevito ih gurao dolje, razlomljeni i pohabani asfalt moje ulice bivao mi je sve dalji

Napokon, i mene je obuzela nekakva zapanjujuća, bestjelesna lakoća. Gledao sam svoje cipele kako lebde i koliko god se trudio da ih spustim natrag i grčevito ih gurao dolje, razlomljeni i pohabani asfalt moje ulice bivao mi je sve dalji.

Poletjeli smo tako i Renault, i maltezer, i crvenokosa žena i ja, a za nama su se digli drugi ljudi, automobili, autobusi, motocikli, štandovi s voćem na Pazaru, velike goveđe polutke i svjetložuti očerupani pilići, stolovi, stolice, pepeljare i šalice ispred kafića, digli su se limeni kontejneri za smeće i suho lišće s pločnika, prazne pivske gajbe ispred dućana, cipli i skuše s ribarnice, veliki bijeli trajekti iz luke silovito su sunuli uvis dok im se more cijedilo niz oplatu, propeler i krupno sidro na dugačkom, debelom lancu.

Čitav se svijet, da ne duljim, najednom našao u zraku.

Nastala je, očekivano, kuknjava i zapomaganje. Narod je plakao i molio. Majke su očajno dozivale djecu što su se torbama na ramenima podigla u zrak u školskim dvorištima skroz na drugom kraju grada. U tome metežu stvari i bića što su slobodno lebdjela uokolo, napokon je došlo objašnjenje pojave.

“Zakon gravitacije više ne vrijedi”, rekao je netko upućeno.

“Kako ne vrijedi?”

“Pao je na Ustavnom sudu.”

“Zakon gravitacije pao na Ustavnom sudu”, ponovio je građanin ogorčeno. “Pa ne možeš vjerovati što nam rade.”

I zaista, uskoro nam je došla potvrda ove vijesti. Svih trinaest sudaca Ustavnog suda pojavilo se negdje iz pravca Čiova s krupnim crnim mašnama oko vrata. Njihove dugačke svečane crne pelerine lepršale su oko njih.

“Gospodine Glavaš, i vi ste ovdje?” upitao sam ja uljudno. “Naravno da sam i ja ovdje”, odgovorio je on. “Tamo gdje nema težine, nema ni teških zločina.”

“Ne-ma gra-vi-tacije! Ne-ma gra-vi-tacije!” pjevala je zvonkim glasom, bacakajući se nogama u bijelim najlonkama predsjednica Jasna Omejec.

“Nema više, moj dragoviću, da se dva tijela uzajamno privlače silom koja je razmjerna umnošku njihovih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu njihove međusobne udaljenosti”, zagrmio je baritonom Mato Arlović.

“Poslali smo Zakon gravitacije natrag na dotjerivanje Isaacu Newtonu”, dobacio je Miroslav Šeparović.

“A onda mora proći drugo čitanje u Saboru”, dodala je poslovno Duška Šarin.

“Ali, kako ne vidite!?”, doviknuo sam ja. “Ako nema gravitacije da nas vuče središtu našeg planeta, stvari nemaju težine. I perje i olovo, i lako i teško, i gore i dolje, sve je jednako.”

“Pa to je divno! Divno, ha ha ha!” zakikotala se razdragano gospođa Omejec, te se vrckavo prekovrnula u zraku i raširenih ruku vinula put sivih oblaka.

Zurio sam preneraženo za njom i u svome snu divlje se batrgao nogama pokušavajući se vratiti na tlo, ali sve je bilo uzaludno. Okrenuo sam se napokon izgubljeno gledajući ulice i kuće pod sobom, a otamo mi je, polako veslajući, prilazio Branimir Glavaš.

“Gospodine Glavaš, i vi ste ovdje?” upitao sam ja uljudno.

“Naravno da sam i ja ovdje”, odgovorio je on. “Tamo gdje nema težine, nema ni teških zločina.”

“Sve je jednako.”

“Tako je”, složio se on zlobno se kezeći, prolazeći mimo mene. “I perje i olovo, i lako i teško, i gore i dolje, i ološ i ugledan svijet, i žrtve i ubojice, nema razlike, baš sve je jednako.”

“Tako je”, složio se on zlobno se kezeći, prolazeći mimo mene. “I perje i olovo, i lako i teško, i gore i dolje, i ološ i ugledan svijet, i žrtve i ubojice, nema razlike, baš sve je jednako”

I on je onda nestao u visini, uskoro sasvim sićušan na pozadini tmurnog neba, a ja kao da sam znao tko će mi za njim doći i nisam se ništa iznenadio kad sam okrenuo glavu.

Tamo je lebdjela jedna od Glavaševih žrtava, jedan sredovječni Srbin vezanih ruku, kose i odjeće još mokrih od Drave u koju su ga bacili, s ogromnom, zjapećom, krvavom rupom od metka na čelu. Mumljao mi je nešto nerazumljivo, a ja sam prišao i strgnuo selotejp kojim su mu bila začepljena usta.

“Vratite nam gravitaciju”, zavapio je taj nesretnik šapatom. “Vratite nam barem gravitaciju, ako Boga znate, da nas više ne dižu. Da možemo spokojno ležati u svojim grobovima.”

I onda sam se probudio.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: