Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu

Papa Franjo nesumnjivo je drugačiji papa, ne po nauku, njega nije mogao, sve da je i htio, mijenjati a da se ne nađe izvan Crkve, nego prvenstveno po ljudskom licu. On se, za razliku od prethodnika, obraćao katoličkim vjernicima, ali i čitavom pluralnom svijetu, vodeći računa da sekularnom društvu pošalje drugačiju, nenametljivu poruku, a to je poruka uvažavanja sekularnosti i različitosti i nije se obraćao sekularnom društvu s docirajućom namjerom da ono odbaci sekularnost i da, pod pritiskom samodopadnog papinskog moralnog terora, lažno povjeruje.

Takvih, samodopadnih autoriteta i lažnih vjernika u Katoličkoj crkvi ionako ima previše. Oni su problem jer Crkvu uništavaju iznutra, mijenjaju joj narav i pretvaraju je u prijetvorni instrument dolaska do političke moći, a politički moćna Crkva, kao što je to bezbroj puta pokazala povijest, nikome ne treba, ponajmanje bogu.

Takva praksa je monstruozna, lažna, suvišna i toksična. Upravo tu, lažnu i tvrdokorno toksičnu Crkvu razotkrivao je papa Franjo. Zbog ovoga nije bio omiljen u društvu lažnih katolika kojih ne manjka ni u Hrvatskoj.

Papa Franjo puno je napravio samim time što je jasno razgraničio istinito, oduševljeno katoličanstvo od onoga lažnog. Prvo ima prihvatljivo lice, ono poziva na razgovor, dok drugo, lažno i toksično katoličanstvo, poziva na sukob, obračun, neprijateljstvo i pokoravanje. Franju zanima iskrenost života, a iskreni život ne traži da bude definiran vjerom, ali vjera traži da bude prisutna u iskrenom životu.

Nema vjere bez iskrenog, otvorenog života, ali takvog života ima bez vjere. Vjera je samo jedna mogućnost koja čovjeka vodi do sretnog, ispunjenog, smislenog, ostvarenog i moralnog života. Sve navedeno čovjek, razumije se, može ostvariti i bez vjere.

Vjera je vremenita kategorija, bogu nebitna, ali istinskom vjerniku iznimno bitna jer ga vodi do dobra. Vjera vjerniku pomaže da u sebi i u drugim ljudima vidi čovjeka te da u taj pogled unese vrijednosni element. Lažni vjernici ne mogu živjeti smislenim, moralnim, sretnim i ispunjenim životom iz očitog razloga – temelj njihovoga života laž.

Papa Franjo je sustavno razotkrivao tu laž, a podupirao istinu. Znao je da svjetonazor ne može biti kriterij objektivne istine. Istina svjetonazora je duboko egzistencijalna, ona govori o smislu i vrijednosti života. Papu je zanimala upravo ta egzistencijalna istina, a ona nije jednoobrazna.

Jednoobraznost rađa krutost, a krutost života, da parafraziram papu Franju, pokazatelj je neiskrenosti odnosno laži. Neiskreni, kruti ljudi su ogorčeni, oni život provode u obračunavanju s neprijateljima, ne shvaćajući da im je jedini neprijatelj laž. Neprijateljstvo laži ih progoni. Evanđelje je, zna to svatko tko je makar jednom prošao pokraj vjeronaučne dvorane, radosna vijest. Tko ne širi radost, ne shvaća smisao evanđelja – evanđelje nije obična vijest, evanđelje je radost.

Papa Franjo je pozivao sve ljude da žive iskrenim životom u skladu s moralnim idealima, a kršćane je neumorno pozivao da budu radosni, da moral ne doživljavaju kao teret i oružje. Izvori morala mogu biti razni. Crkva zastupa teonomno utemeljenje morala, ali to ne znači da su ostali heteronomni ili pak autonomni izvori morala pogrešni. Svi moralni sustavi su istiniti za one koji pristaju uz neki moralni sustav.

Posve je razumljivo da svaki konzument morala smatra kako je jedino njegov moralni sustav ispravan, dok svi ostali sadrže neke greške. Čovjek je moralno biće, bitno je da se realizira kao moralni subjekt, dok je manje važno samo utemeljenje toga morala.

Moralne subjekte lako je prepoznati – oni neće napraviti štetu drugima, a ni sebi. Biti moralni subjekt znači sebe realizirati u relaciji odgovornosti prema drugima, a ne podčinjavati druge sebi. Tko ima potrebu podčinjavanja drugih, zasigurno nije moralni subjekt, moralni subjekti ne nasrću na druge živote, oni prema tim životima razvijaju i demonstriraju poseban vid odgovornosti.

Moral nas obvezuje da svakom čovjeku priđemo pod vidom tzv. univerzalne norme poštovanja. Drugog čovjeka ne smijemo instrumentalizirati, to ne čini ni bog.

Papa Franjo je, za razliku od svoga prethodnika Benedikta XVI., Katoličku crkvu otvarao svijetu i ljudima, želeći da se ona nađe pred sudom povijesti, da se pokaje i preuzme odgovornost za sva zla koja je ili izravno počinila ili, pak, nije reagirala dok su to zlo drugi činili.

Benedikt XVI. je vodio računa o institucionalnoj reputaciji i pravovjernosti nauka. Shvatio je da Crkva ne može biti masovna, zato je govorio o tome da će Crkva u budućnosti biti zajednica sastavljena od mnogo malih zajednica. Razlika između Franje i Benedikta XVI. nije u nauku, nego u tome čemu crkveni nauk služi. Franjo je smatrao da taj nauk služi, kako se na razini fraze kaže, konkretnom čovjeku, dok je Benedikt XVI. smatrao da on služi instituciji.

O papi Franji pišem u perfektu zbog toga što je, kao čovjek, bio prisutan u vlastitoj prošlosti, tu prošlost nije izdao. Istina je da, zbog godina i zdravstvenog stanja, nema budućnost, ali, kao što sam naznačio, ima prošlost, a tko ima prošlost, nije izgubljen u vremenu.

Svaka generacija, zbog nekritičkog stava, nepoznavanja povijesti i čovjeka, smatra da je njezino vrijeme prijelomno. To smatramo i mi. Vrijeme u kojem mi živimo je prijelomno, ali ne za čovječanstvo, nego za našu generaciju. Nakon nas će doći nove generacije i one će, također, smatrati da je njihovo vrijeme najznačajnije i najkompleksnije.

Istina je da smo svi u pravu, ali je također istina da naša generacijska drama ima rok trajanja – ona počinje i završava s početkom i završetkom naše generacije. Malo generacijske drame uvijek dobro dođe, ona nas osnažuje, pretvara nas u nekritičke pobjednike nad poviješću, jer svaka sljedeća generacija, srećom, uživa veće slobode od prethodne generacije.

Ista stvar je i s papinstvom – svaki sljedeći papa je slobodniji od svoga prethodnika. Papa Franjo je, do sada, najslobodniji papa. Njega je oslobodila komunikacija sa svijetom, ta komunikacija je počivala na univerzalnoj normi poštovanja. Papa Franjo je poštovao sugovornike, sugovornici su poštovali papu Franju. Prihvaćanjem norme poštovanja ne izdaje se sebe, a ni druge.

Sve što je naučavao Benedikt XVI., naučavao je i Franjo. Razlika je u tome što je Franjo poštovao ljude, a Benedikt XVI. institucije.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam
    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana
    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?

> Svi tekstovi ovog autora