Papa Ivan Pavao II. u Sarajevu (18)

(Opaska uredništva: Nastavno na feljton o papi Franji u Sarajevu donosimo sve planirane govore pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu 1994., koji su izgovoreni 8. rujna 1994. u Castelgandolfu, a onda i govore s realiziranog pohoda glavnom gradu Bosne i Hercegovine 12. i 13. travnja 1997. Činimo to u spomen na brojne žrtve rata tijekom opsade Sarajeva, kao podsjetnik na recentnu povijest i kao znak poštovanja prema učenju ovoga velikoga pastira).

Govor Predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine papi Ivanu Pavlu II.

U prigodi susreta pape Ivana Pavla II. s biskupima Bosne i Hercegovine nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uputio je, kao predsjednik BK BiH, sljedeće riječi poštovanja i pozdrava:

”Sveti Oče!

Od srca Vas pozdravljam u ime nas biskupa Bosne i Hercegovine. Dobro došli, namjesniče Kristov, ovoj izranjenoj ali vjernoj Crkvi. Hvala Vam za svu očinsku i pastirsku skrb u svim proteklim godinama posebno u nedavnom veoma dramatičnom ratnom vremenu.

Crkva u našim biskupijama prolazi teške kušnje. Razdirana je i uništavana ratnim vihorom, ali nije pošteđena ni od dodatnih unutarnjih teškoća.

Unatoč mnogovrsne političke rastrganosti u zemlji kao i praktičkih, često nesavladivih poteškoća mi smo biskupi nastojali sastajati se i zajednički zauzimati jasne crkvene stavove nadahnjivani pritom Kristovim naukom i slijedeći Vaše pastirske upute.

Osim onih problema političke naravi nismo na žalost pošteđeni ni od drugih, onih unutar crkvenih. Među njima je svakako posebno bolan problem – još uvijek neriješen odnos između redovne hijerarhije i redovnika franjevaca, posebno u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a dijelom i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Pri rješavanju ovog bolnog problema svaki od nas biskupa snalazi se kako zna i umije kako bi izbjegao sablazan ali to na žalost uvijek ne uspijeva

Nastojali smo i nastojimo zajednički biti na načelima naše vjere i morala boreći se protiv svake nepravde i bezakonja, protiv gaženja temeljnih ljudskih prava i sloboda. Na žalost, ostali smo, kao predstavnici Katoličke crkve, takoreći sami u dosljednoj borbi za pobjedu pravde i prava na prostorima cijele BiH, to jest na području cijele naše metropolije.

Osim onih problema političke naravi nismo na žalost pošteđeni ni od drugih, onih unutar crkvenih. Među njima je svakako posebno bolan problem – još uvijek neriješen odnos između redovne hijerarhije i redovnika franjevaca, posebno u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a dijelom i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Pri rješavanju ovog bolnog problema svaki od nas biskupa snalazi se kako zna i umije kako bi izbjegao sablazan ali to na žalost uvijek ne uspijeva.

Osim problema imamo, Bogu hvala, i utješnih konstatacija. Ponosni smo na naše kršćanske obitelji koje su bile i još uvijek su brojne djecom i imaju uglavnom čvrst tradicionalan vjerski odgoj u svojim domovima i u svojim župnim zajednicama.

Zato smo imali i još uvijek imamo i brojna duhovna zvanja. Iako su u prošlosti pa i u posljednje vrijeme nerijetke naše obitelji morale odlaziti sa svojih ovdašnjih ognjišta, tamo gdje su se naseljavali biološki su podmlađivali, a vjerski preporađale nova mjesta svoga boravka.

Uslijed gaženja osnovnih ljudskih prava u ovom nametnutom nam ratu, posebno prava na vlastiti dom i zavičaj, našim župnim pa čak i biskupijskim zajednicama prijeti realna opasnost da budu potpuno uništene. To se posebno odnosi na veći dio Banjalučke biskupije i na skoro cijelu veliku Vrhbosansku nadbiskupiju.

Mi se ne možemo i ne smijemo s time pomiriti. Smatramo svojim pravom i dužnošću Kristovo evanđelje i njegov zakon utjelovljivati i u trećem milenijumu na ovim našim mnogostoljetnim prostorima.

Pred nama stoje vrlo teški ali nezaobilazni pastoralni zahvati: liječenje ratnih rana napose liječenje od zatrovanosti mržnjom i netrpeljivošću, zatim zaustavljanje daljnjeg iseljavanja ne samo vjernika nego i jednog broja svećenika koji su izmanipulirani od kratkovidne politike koja tvrdi da je nemoguće odnosno da je nedopustivo ostati dalje na vlastitim vjekovnim ognjištima.

Valja nam se pozabaviti ažuriranjem povratka prognanih i izbjeglih koji se žele vratiti u svoje župe kao i njihovim socijalnim a često i zdravstvenim zbrinjavanjem preko naših biskupijskih caritasa.

Pred nama stoje vrlo teški ali nezaobilazni pastoralni zahvati: liječenje ratnih rana napose liječenje od zatrovanosti mržnjom i netrpeljivošću, zatim zaustavljanje daljnjeg iseljavanja ne samo vjernika nego i jednog broja svećenika koji su izmanipulirani od kratkovidne politike koja tvrdi da je nemoguće odnosno da je nedopustivo ostati dalje na vlastitim vjekovnim ognjištima

Kao dodatni izazov postavlja se pred nas nužno stvaranje šire pastoralne djelatnosti na raznim razinama nakon donedavnog pogubnog komunističkog režima i ratnog stradanja, kao što su medijska, odgojna, školska, socijalna dimenzija itd.

U novonastalim društveno-političkim prilikama pokazuje se kao novi zahtjev nama biskupima ustrojstvo vojnog vikarijata za područje naše metropolije.

Sveti Oče, dok Vam iznosim ovu našu sadašnju stvarnost, želim Vam zahvaliti što ste nam bili i jeste blizu što s nama dijelite naše tjeskobe i naše nade. Hvala Vam za ovu veličanstvenu euharistiju s ovim napaćenim ali vjernim Božjim narodom. Hvala Vam za upućene očinske riječi i molitvu kao i za ohrabrenje u vjeri i nadi.

Sveti Oče, obećajemo sinovskom odanošću nastaviti živjeti, raditi i izgarati za Božju stvar na ovim prostorima. Zato vas još jednom molim da nam ostanete blizu i dalje svojim očinskim riječima potporom i blagoslovom.

Blagoslovite nas i naše mjesne Crkve kojima predsjedamo!

(Nastavlja se).

    •  In memoriam - Napustio nas je veliki Željko Senečić
    •  Promicati kulturu milosrđa
    •  Državni novac udruzi Željke Markić koja negira ljudska prava
    •  Hanuka
    •  Opravdano postojanje Nove ljevice
    •  Predlažemo Vladi RH da obešteti žrtve logora HVO-a
    •  Valja opet pročitati Tuđmanove izjave o BIH i HVO
    •  Kolinda Grabar-Kitarović prezire Haški sud i hvali ratnog zločinca
    •  Silovanu se ženu viktimizira i u miru
    •  Svjetski dan siromaha u Vatikanu

> Svi tekstovi ovog autora