Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?

Bijeli dim iz Sikstinske kapele 8. svibnja 2025. i ovoga je puta označio povijesni trenutak. Prvi put u dvijetisućljetnoj povijesti Katoličke Crkve papa dolazi iz sjevernog djela američkog kontinenta. Robert Francis Prevost, sada Lav XIV., preuzeo je Petrovu stolicu i time izazvao valove komentara, analiza te brzopletih i površnih zaključaka. Ipak, ispod medijske euforije i globalne fascinacije ostaje ključno pitanje: je li ovo doista povijesni iskorak ili tek nova iluzija promjene u Crkvi?

Robert Francis Prevost nije samo prvi papa iz SAD-a, već i simbol dubokih promjena koje već desetljećima tiho mijenjaju lice svjetskoga katoličanstva. Njegova biografija je zanimljiva i slojevita, redovnik augustinac s bogatim iskustvom misionarskog rada u Peruu, visoko obrazovan, s iskustvom u crkvenoj upravi, s kreolskom obiteljskom baštinom i američkim podrijetlom. Lav XIV. Nije, dakle, samo simbol globalne raznolikosti Crkve, već i potencijal za drugačiji pristup pastoralnom radu i upravljanju.

Ova konklava bila je više od ceremonijalnog izbora. Bila je ogledalo Crkve u prijelomnom trenutku. Europa, nekada neupitno središte crkvene moći, sada je periferija koju je sama stvorila. Iako europski kardinali još uvijek čine najbrojniji blok u izbornom tijelu (gotovo 40 %), njihov realni utjecaj značajno je oslabio. Rastući sekularizam, gubitak moralnog autoriteta i sve manji broj vjernika pretvorili su Stari kontinent u ono što je jedan afrički kardinal ovih dana bez oklijevanja nazvao ”zemljom misija”.

Istodobno, crkveni resursi i dalje su koncentrirani upravo u Europi. Taj nesrazmjer između novca i vjere, između strukture i duhovne stvarnosti, stvara napetosti s globalnim jugom, gdje Crkva danas bilježi najbrži rast u brojevima, ali i u nadi.

Izbor Lava XIV. nije samo simboličan odgovor na ove procese. On je rezultat dugogodišnjeg pomnog rada na internacionalizaciji Crkve, započetog još za pontifikata Ivana Pavla II., a nastavljenog pod Franjom. No, je li papa iz Chicaga najava novog smjera ili tek kompromis između različitih struja i interesa? Sjedinjene Američke Države, s gotovo 80 milijuna katolika, već su desetljećima ključni ”novi” igrač u crkvenoj geopolitici. Ali američki katolicizam duboko je podijeljen između progresivnih i konzervativnih snaga, a novi papa mora pažljivo balansirati između tih suprotstavljenih struja i očekivanja. Njegov izbor nije donio radikalni zaokret, kako su neki priželjkivali, nego prije svega kontinuitet s Franjinim nasljeđem, uz diskretan povratak tradicionalnijem stilu i simbolici.

Ime koje je izabrao, Lav, nosi jasnu povijesnu i simboličku težinu. Biti Lav XIV. znači nositi naslijeđe Lava I., koji je zaustavio Hune pred vratima Rima, ali i Lava X., čije je rasipništvo pripremilo teren za Luterovu pobunu.

Posebno vrijedi spomenuti Lava XIII., papu intelektualca, autora enciklike ”Rerum Novarum” i začetnika katoličkog socijalnog nauka. Njegov pontifikat (1878. – 1903.) označio je otvaranje Crkve prema modernim društvenim pitanjima, radničkom pitanju, pravima radnika, ali i prema znanosti i filozofiji.

Lav XIII. nije se bojao modernog svijeta, odgovarao mu je ne povlačenjem, nego angažiranim dijalogom. Ako je Lav XIV. svjestan te baštine, njegovo ime nije tek simbol snage, nego i poziv na hrabru, socijalno osjetljivu i intelektualno odgovornu Crkvu. Crkvu koja ne bježi od suvremenosti, nego joj ide ususret.

Papinsko ime, dakle, nikada nije samo formalnost, već poruka, poruka Crkvi, svijetu i samome Vatikanu. Hoće li Lav XIV. biti lavovski glas siromašnih i marginaliziranih, ili samo novi vođa stare kurije, vidjet ćemo ubrzo, nakon prvih imenovanja u toj istoj kuriji.

Važno je primijetiti da njegov izbor izaziva različite emocije diljem svijeta. Kardinali i vjernici iz Afrike, Azije i Latinske Amerike vide u njemu pomak prema većem uvažavanju onih koji su godinama bili promatrani kao egzotična rubnost. No bez stvarnih reformi u vatikanskim strukturama, koje su još uvijek duboko ukorijenjene u srednjovjekovnim pravilima i obrascima moći, prava promjena ostat će puki privid.

Rim može birati papu s drugog kontinenta, može slati poruke o otvorenosti i sinodalnosti, ali ako i dalje odlučuju iste kurijalne skupine, prema istim pravilima, tada promjena ostaje ograničena na simboliku.

Izbor američkog pape jest povijesni trenutak, no nije nužno i povijesni iskorak. Prava metanoja, dubinsko obraćenje struktura i mentaliteta, gotovo da još nije ni započela, unatoč nastojanjima pape Franje. Crkva koja želi biti doista univerzalna, relevantna i otvorena za suvremeni svijet mora se odvažiti na više od geografskih pomaka. Mora raskinuti s europskom monopolizacijom odlučivanja, ali i sa starim obrascima šutnje, prikrivanja, straha i inercije.

Ako Lav XIV. želi ući u povijest, morat će učiniti više od predstavljanja globalnog lica Crkve. Morat će pokazati da Petrova stolica nije puka scenografija za globalnu publiku. Jer dim se raziđe brzo, a Crkva, kao i svijet, više nemaju vremena za kulise. Hoće li Lav XIV. uspjeti, vrlo brzo će pokazati vrijeme.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatski ''Spotlight'' počinje: slučaj svećenika Vizira
    •  Konklava - zaključana soba, otvorena očekivanja
    •  Krist nije franšiza
    •  Uskrs u zemlji šutnje
    •  Tko ima pravo govoriti o ljubavi i ljudskim pravima?
    •  Sveti rat protiv lektire: Hrvatska između vjere i fikcije
    •  Hoće li se Crkva u RH napokon distancirati od Ordo Iurisa?
    •  Bolesni papa i (ne)autentične poruke iz Vatikana
    •  Milosrđe želim, a ne žrtvu
    •  Služe li politika i Crkva u Hrvatskoj samo sebi?

> Svi tekstovi ovog autora