Papa moli oprost i nada se milosti suza

Tko imalo poznaje život Crkve u društvu, zna koliko je zala znala činiti kroza svoju povijest. Ta činjenica, s jedne strane, mnogima dobro dođe kada hoće napadati Crkvu kao takvu, dok, s druge strane, pripadnici njezine hijerarhije to još uvijek nevoljko priznaju jer im je ugled Crkve važniji od istine.

Ipak, od Drugoga vatikanskog koncila – koji je Crkvi nanovo posvijestio da je odgovorna kako za svijet tako i za vlastite grijehe prema njemu – pape mole oprost u ime Crkve.

Luigi Accatoli u knjizi Quando il Papa chiede perdono (Kad Papa traži oproštenje: svi “mea culpa” Ivana Pavla II.) govori o djelovanju 263. Petrova nasljednika koji se, u svojim opetovanim traženjima oprosta, otkriva kao pravi nasljednik velikih svećenika Jeruzalema i Isusa.

Život ovoga pape, zbog njegove želje da sažme te okaje sve grijehe svijeta, nalikuje na beskrajnu obdanicu hebrejskoga Kipura. Ivan Pavao II. ga je živio u brojnim svojim pohodima i govorima, što je kulminiralo u liturgiji obreda Mea culpa. Dana 12. ožujka 2000. predvodio ga je  u crkvi Sv. Petra u Rimu, okružen kardinalima odjevenima u ljubičasta, pokornička misna odijela. Tom prilikom molio je ponovno i ponovno oprost za sva zla što ih je Crkva počinila u svojoj povijesti.

Od Drugoga vatikanskog koncila – koji je Crkvi nanovo posvijestio da je odgovorna kako za svijet tako i za vlastite grijehe prema njemu – pape mole oprost u ime Crkve

Ivan Pavao II. započinje priznanjem grijeha Crkve u nadi da ih ona nikad više, nijednoga, neće počiniti. Nasljedujući Drugi vatikanski koncil, priznaje dogovornost papa za raskol među Crkvama, ispravlja tekstove molitava, počev od onih koje su bile uvredljive za Židove, protestante, pravoslavne, muslimane.

Pobjeđuje protivljenje nekih kardinala, pa svaki put kada to uzmogne, odlazi na stvarna ili simbolička mjesta na kojima su počinjeni zločini koje on obznanjuje, kako bi u povrijeđenih to usrdnije izmolio oprost. Osuđuje križarske pohode, Inkviziciju, diktature i fundamentalizme svih vrsta, masakre u Ruandi, bivšoj Jugoslaviji, Timoru i drugdje, neravnopravan položaj žena, Židova, američkih Indijanaca…

Zauzima se za povrat ugleda i časti reformatora kao što su Hus, Calvin, Zwingli, Luther ili znanstvenika kao što je Galilei. Bio je jedan od rijetkih državnih poglavara koji energično optužuje ratove, osobito vjerske ratove, mafiju, ropstvo, rasizam. Slagali se ili ne slagali s drugim aspektima njegova pontifikata, moramo priznati da su svaki njegov govor, svaka njegova deklaracija u smjeru globalne etike bili obilježeni hrabrošću i ustrajnim htijenjem za pomirenjem sa svijetom.

Koliko god gesta pape Ivana Pavla II. bila ozbiljna, iskrena i od goleme važnosti, nevoljko je, čini se, kao i papa Benedikt XVI., molio oprost za grijehe koje Crkva čini i u naše dane.

Doduše: obojica su, kada je već izbio skandal zbog svećeničkih pedofilskih zločina diljem svijeta, u niz navrata izrazili svoje iskreno i duboko žaljenje te zatražili utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ”zajamčili da se te pogreške neće ponoviti“. Jedan od tih kriterija bila bi ”nulta tolerancija“ prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.

No, jesu li doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Ni od papa niti od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog njihova zataškavanja.

Od samoga početka svojega pontifikata 2013. papa Franjo je u niz navrata za svojih javnih nastupa i susreta molio oprost u ime Crkve: bivše žrtve seksualnih zloporaba i zlostavljanja u Crkvi, protestantske Crkve, domorodačke narode, pripadnike LBGT zajednice… sve one koje je Crkva vrijeđala i vrijeđa braneći svoj nauk. Dakako, to ne znači da Papa taj nauk i najmanje dovodi u pitanje, nego da dovodi u pitanje ponašanje crkvenih službenika i mnogih vjernika prema onima koji po tom nauku ne žive. I to ne s pijedestala moralne veličine ili posjednika Istine, nego kao čovjek koji ozbiljno uvažava svakoga čovjeka. Riječju: kao kršćanin

Po otkrivanju niza seksualnih zločina svećenika u Irskoj široj javnosti, papa Benedikt XVI. je u ”Pismu katolicima Irske“ od 19. ožujka 2010. dijagnosticirao problem: među razlozima koji su ”prouzročili sadašnju krizu“ navodi i ”težnju u društvu da se povlašćuje kler i druge osobe od autoriteta te neumjesnu (misplaced) zabrinutost za dobar glas Crkve kako bi se izbjegli skandali“.

Papa Franjo, založen da Crkvu vrati njezinom temeljnom poslanju, ne bavi se, za razliku od svojih prethodnika, toliko njezinom prošlošću, koliko sadašnjošću. Nije sklon velikim deklaracijama i gestama, nego susretu s ljudima. Ne piše pisma, nego radije – telefonira. Moli za oprost kada god mu se za to pokaže prigoda. A prigode, instinktom iskrena vjernika i jednostavna čovjeka koji ljubi svoju Crkvu, spontano prepoznaje smjesta, pripravan da im se odazove.

Od samoga početka svojega pontifikata 2013. papa Franjo je u niz navrata za svojih javnih nastupa i susreta molio oprost u ime Crkve: bivše žrtve seksualnih zloporaba i zlostavljanja u Crkvi, protestantske Crkve, domorodačke narode, pripadnike LBGT zajednice… sve one koje je Crkva vrijeđala i vrijeđa braneći svoj nauk. Dakako, to ne znači da Papa taj nauk i najmanje dovodi u pitanje, nego da dovodi u pitanje ponašanje crkvenih službenika i mnogih vjernika prema onima koji po tom nauku ne žive. I to ne s pijedestala moralne veličine ili posjednika Istine, nego kao čovjek koji ozbiljno uvažava svakoga čovjeka. Riječju: kao kršćanin.

S bivšim žrtvama svećenika pedofila papa Franjo se susretao u niz navrata i molio ih ponizno oprost ne samo zbog zlostavljanja, nego i zbog ”grijeha propusta crkvenih vođa koji nisu adekvatno reagirali“. Obećao im je ne samo isključenje svećenika počinitelja zločina iz njihove službe, nego i stroge kazne za one koji su znali što se događa, a šutjeli su.

Znajući koliko su vjernici osjetljivi na skandale u Crkvi, Papa je molio ljude na Trgu sv. Petra u Rimu, okupljene na redovitom susretu srijedom, oprost zbog seksualnoga skandala među svećenicima što je u Vatikanu izbio za održavanja biskupske sinode o pastoralu obitelji.

Iako Papin stav o pobačaju jasno prianja uz moralni nauk Crkve koji ga tretira poput ubojstva, ili kako sam kaže, kao ”apsolutno zlo“, u godini milosrđa zauzeo se za milosrdniji odnos prema ženama koje su pobacile prethodno prošavši kroz ”agoniju i bol“ te za mogućnost da im se omogući pristup oprostu i sakramentima.

Očekivati je da će, kad mu se pokaže prigoda, moliti oprost za diskriminaciju žena u Crkvi, što ne mora značiti da će za njegova pontifikata biti otvoreno pitanje mogućnosti da i žene budu svećenice. Za sada bi dostatno bilo prepoznati nepravde i zloporabe činjene ženama iz otvorene ili prikrivene mizoginije muške Crkve. Budući osjetljiv za ljutnju patnju, nadajmo se da hoće.

Papa Franjo, založen da Crkvu vrati njezinom temeljnom poslanju, ne bavi se, za razliku od svojih prethodnika, toliko njezinom prošlošću, koliko sadašnjošću. Nije sklon velikim deklaracijama i gestama, nego susretu s ljudima. Ne piše pisma, nego radije – telefonira. Moli za oprost kada god mu se za to pokaže prigoda. A prigode, instinktom iskrena vjernika i jednostavna čovjeka koji ljubi svoju Crkvu, spontano prepoznaje smjesta, pripravan da im se odazove

Usred migrantske krize u Europi zbog ljudi koji bježe iz svojih ratom opustošenih zemalja, papa Franjo ih je molio da oproste ”našu ravnodušnost i uskoću srca“. Dakle, ne samo u ime Crkve, nego, zapravo, u ime svih ljudi.

Pripremajući se za obilježavanje 500 godina reformacije početkom 2017. godine, Papa je molio protestante i druge kršćanske Crkve oprost zbog progona kroz povijest, kao i zbog nepoštivanja osobe Martina Luthera. Štoviše, i zbog ne uvažavanja sestrinstva s nekatoličkim Crkvama, kao ni prijateljstva s drugim religijama i u naše dane.

Drugom jednom prigodom boraveći među Valdenzima, pripadnicima francuske kršćanske sljedbe, molio ih je za oprost zbog stoljetnih brutalnih progona i umorstava, što ih je još u XII. stoljeću inicirao papa Inocent III.

U Boliviji je molio oprost zbog zločina počinjenih za kolonijalnoga vremena Crkve, a posjetivši dugo marginaliziran domorodački narod u Meksiku, molio ih je da oproste jer ih je Crkva isključivala zbog njihove vjere. ”Neki su smatrali vaše vrijednosti, kulturu i tradiciju inferiornima, a drugi su, zatrovani moći i novcem, ukrali vašu zemlju. Kako je to tužno! A tako mnogo možemo naučiti od vas!“

Vraćajući se nedavno (u lipnju ove, 2016, godine) iz Armenije u Rim, papa Franjo je novinarima rekao da bi se mi katolici i drugi kršćani trebali ne samo ispričati osobama LGBT zajednica, nego Boga moliti za oprost zbog načina na koji ih diskriminiramo i marginaliziramo te pokazujemo prema njima neprijateljstvo. Tu nije riječi o samoj homoseksualnosti, nego o uvažavanju tuđih misli i osjećaja.

Štoviše, ne samo da bi nama kršćanima trebalo biti žao kada se homoseksualce i lezbijke, razvedene muškarce i žene, obespravljene, posebice žene, siromahe, one koji misle drukčije i uopće marginalizirane ljude vrijeđa, nego i kada mi kršćani ne stanemo u njihovu obranu, nismo aktivno protiv napada na njih.

Moliti nam je za oprost sve i svakoga ne samo da bismo čistili kolektivno pamćenje Crkve, nego i da bismo bili učenici svojega Učitelja.

Ne samo da bi nama kršćanima trebalo biti žao kada se homoseksualce i lezbijke, razvedene muškarce i žene, obespravljene, posebice žene, siromahe, one koji misle drukčije i uopće marginalizirane ljude vrijeđa,  nego i kada mi kršćani ne stanemo u njihovu obranu, nismo aktivno protiv napada na njih

”Crkva bi uvijek trebala biti otvorena da prihvaća ljude bez obzira na njihov spol, rasu, seksualnu orijentaciju, zanimanje. U tome je kroz povijest griješila, i griješi. Način na koji se odnosi prema ljudima otkriva način na koji se odnosi prema Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Svi kršćani bi trebali moliti oprost jer, inače, što je njihov poziv?“ – rekao je Papa jednom prigodom.

Ovih se dana sprema otići u Poljsku, kada, dakako, neće mimoići Auschwitz. Rekao je da u logor smrti želi ići sam i ništa ne govoriti: ”Želim ući sam, šutjeti i moliti. I neka mi Bog da milost suza.“

Papi Franji mnogi u Crkvi zamjeraju preveliku iskrenost i ne dopada im se njegova smjelost, a drugi očekuju da će kakvom autoritativnom odlukom jednim korakom prenijeti Crkvu iz neprijateljice svijeta, u Crkvu koja služi svijetu. On to i čini, ali ne na način da proturječi unutarnjem sporom sazrijevanju Crkve, nego da mu milosrdno, strpljivo i ustrajno pridonosi otvarajući njezina vrata i prozore.

Samo: odveć bi biskupa i svećenika, čini se, radije ostali u ustajalom zraku, nego dopustili da ih dotakne, prožme i ponese vihor Duha koji puše gdje hoće.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora