novinarstvo s potpisom
U tekstu objavljenom pred desetak dana, na ovom portalu, sociolog Ivan Markešić, profesor na Fakultetu hrvatskih studija, predložio je on-line raspravu u organizaciji portala Autograf o značaju enciklike Fratelli tutti za suvremeni svijet, ali, kako kaže on u tom svojem prijedlogu, i o njezinu značenju za ozdravljenje hrvatskog društva od nacionalne pandemije nacionalizma, klerikalizma i fundamentalizma.
Htio sam pričekati hrvatski prijevod ove Papine enciklike koja je objelodanjena urbi et orbi 3. listopada, ali ga još nema – ni u tiskanom obliku, a niti na portalima. Čekao sam tu hrvatsku verziju koja će se prije ili kasnije svakako pojaviti, s posebnim zanimanjem i radoznalošću, da vidim kako će izgledati neke formulacije na hrvatskom.
Naime, hrvatski politički vokabular je u nekim aspektima vrlo neprecizan, i stoga može odvesti u zablude onoga koji čita jedan te isti tekst na jednom od svjetskih jezika i, paralelno, tekst na hrvatskom.
O samoj ideji, odnosno prijedlogu profesora Markešića mislim da je itekako dobrodošla, jer iako nisam vjernik, smatram da je ova enciklika važan dokument ne samo Katoličke crkve, već šire, jedne orijentacije u političkoj misli koja zaslužuje svaku pažnju i promišljanje.
Odmah da kažem, smatram da papa Franjo svojim djelom i svojim radovima spada u jednu ”školu” političkog mišljenja koja vuče svoje korijene u političkoj misli na prijelazu srednjeg vijeka u renesansu, a kojoj pripadaju i laici, i teolozi, i klasični filozofi, a čiji su najviši dometi Thomas More, koji je inače proglašen svecem zaštitnikom političara, i Erazmo Roterdamski, koji su humanističke principe kao što su univerzalno ljudsko dostojanstvo, individualnu slobodu i sreću čovjeka tumačili kao bitne komponente učenja Isusa Krista.
To su upravo teme koje obrađuje i papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti (Braća svi), ili, pak, Svi smo braća – ostaje na službenoj verziji prijevoda utvrditi koji je naslov na hrvatskom točniji.
Pošto se ne razumijem mnogo u vjerska pitanja, pokušat ću u Papinom tekstu pronaći one elemente koji mogu zanimati moju struku – politologiju i, pobliže, međunarodne odnose čemu je posvećen značajni dio Papine enciklike.
Prvo, o samoj politici: cijelo peto poglavlje Papa je posvetio potrazi za ”boljom politikom”, što već samo po sebi govori o tome koliko papa Franjo smatra politiku značajnom djelatnošću koja zaslužuje njegovu pažnju i pažnju onih vjernika, teologa, vjeroučitelja i inih, koji žele vratiti dostojanstvo čovjeku kroz njegovu eminentnu djelatnost – život u zajednici, što jest politika.
Da bi taj život u zajednici doista omogućio čovjekovo dostojanstvo, slobodu i sreću, potrebno je da se politika shvati kao ljudska djelatnost koja mora težiti općem dobru, i mora biti istovremeno i u službi potrage i proizvodnje općeg dobra.
Već i tu se suočavamo s jednom nepreciznošću u hrvatskom jeziku: na latinskom taj pojam, vjekovima uvriježen, glasi bonum commune, koji u doslovnom prijevodu znači ”zajedničko dobro”, ali se ponekad prevodi i kao ”opće dobro”.
Kao opće dobro, taj pojam označava ono dobro koje vrijedi za cijelu ljudsku zajednicu, dakle kao univerzalno dobro, što ono i jest. Opet, ako se taj pojam prevede kao ”zajedničko dobro”, onda se rađa dilema: odnosi li se to ”zajedničko” na sve ljude općenito, ili na konkretnu ljudsku zajednicu – a to su, danas, države u raznim varijacijama, od subdržavnih entiteta do naddržavnih entiteta, kao što je to, na primjer, Europska unija.
Tako shvaćeno ”opće dobro”, karakteristično za cijeli ljudski rod, moglo bi biti u suprotnosti sa ”zajedničkim dobrom” jedne određene zajednice. A na tu konkretnu zajednicu papa Franjo doista i misli – na nacionalnu državu.
Samo što tu dolazimo i do druge dileme: u većini europskih jezika pojam se navodi kao ”nacija – država” (nation state, stato nazione, etat-nation, itd.), što znači identificiranje države s jednom nacijom, koju vezuju kulturni i socijalni amalgam. Naprotiv, u hrvatskom najčešćem prijevodu taj pojam glasi ”nacionalna država”, pod čime se podrazumijeva država jedne nacije, koja se pak misli kao etnički, a ne politički narod.
Tako u političkom diskursu na stranim jezicima ovaj element etniciteta nije naglašen kao u hrvatskoj inačici. To nas onda dovodi i do shvaćanja pojma ”narod”. Politolozi govore o dva shvaćanja naroda: narod-etnos i narod-demos.
Drugim riječima, narod shvaćen kao kolektivitet kojeg veže krv i tlo, ili narod shvaćen kao politički subjekt i konstituens polisa – političke zajednice.
Tako Papa u ovom poglavlju govori o suprotstavljanju ”popularnog” ”populističkom”, a pod popularnim misli upravo narod, ali u značenju demosa.
Vladavina naroda tako ne podrazumijeva, po njegovom mišljenu, vladavinu jednog etniciteta, već vladavinu naroda-demosa, što onda implicira da narod nije amorfni kolektivitet kojeg amalgamira krv i tlo, već se sastoji od individualiteta koji onda, s pravom, pretendiraju da aktivno sudjeluju u potrazi za ”općim dobrom”.
Zato Papa kritizira populizam kao pojavu koja spada u ”lošiju politiku”, a njegov je cilj da označi što bi to trebala biti bolja politika. Bolja politika je ta, proizlazi iz Papinog diskursa, koja isključuje populizam i demagogiju, kao i druge oblike političke patologije, kao što su nacionalizam, rasizam, autoritarizam političkih vođa i samovolja koja općim interesima pretpostavlja partikularne i osobne, sebične interese moćnih pojedinaca i skupina. Dakle, onih na vlasti.
Populizam je onaj oblik patologije, kada politički vođe podilaze populusu koristeći instrumentarij predrasuda, uvriježenih neistina, niskih instinkata i izvitoperenih emocija, potičući u narodu, shvaćenom kao masa, trenutačne emotivne reakcije kojima manipuliraju i odvode cijelu političku zajednicu na stranputicu.
A ta stranputica je, po Papinom viđenju, korupcija koja je zahvatila mnoga društva i ljudsku zajednicu uopće, i koju ”bolja politika” mora suzbiti i vratiti politici – a i političarima – dostojanstvo profesije i osobno dostojanstvo koje može biti samo refleks osobnog integriteta političara.
Stoga Papa kritizira liberalizam, kao što kritizira neefikasnost međunarodnih organizacija koje treba reformirati da bi i one mogle biti upregnute, na najefikasniji način, u potragu i realizaciju ”općeg dobra”.
Papa se zalaže za konkretnu reformu Ujedinjenih nacija – opet jedna nepreciznost u hrvatskom političkom vokabularu – gdje su United nations ušli u uvriježenu uporabu kao ”Ujedinjeni narodi”, što je neprecizno, jer je izvorno značenje pojma nation nacija – a nacija je narod organiziran u državu, osim kad se upotrebljava kao sinonim za ”narod”, ali u ovom kontekstu bilo bi preciznije prevesti taj pojam s ”država”, jer su članice Ujedinjenih nacija države, a ne narodi.
Inače bi na pravo članstva mogli pretendirati i oni narodi koji nisu organizirani u državu, od Kurda pa do Roma.
Kao što vidimo, morat ćemo pričekati hrvatski prijevod, da bismo mogli krenuti u meritornu raspravu o Papinoj enciklici, kako to predlaže sociolog Ivan Markešić.
U očekivanju Godota – hrvatskog prijevoda enciklike, Papina poruka je već obišla svijet i naišla je na pozitivne reakcije, napose u Trećem svijetu, odakle dolaze migranti, i prema kojima bogati dio čovječanstva iskazuje svoj rasizam, na kojemu demagozi i populisti prosperiraju svojim političkim manipulacijama da bi na pandemiji korupcije i dalje prosperirali, nasuprot siromaštvu i pravoj pandemiji koja se širi svijetom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.