Partija ubila strica i uzela mami kuću, ipak slavim partizane

O novoizabranom rimskom biskupu i poglavaru Katoličke crkve, Lavu XIV. već sam objavio dosta veliki članak koji možete pročitati u našoj rubrici Ekklesia. Budući da se ova kolumna objavljuje nedjeljom predvečer/navečer, a susret Pape s novinarima je predviđen u ponedjeljak prije podne u auli Pavla VI. u Vatikanu, te budući da se drugi naši autori spremaju ovih dana razmatrati o izboru pape, ja ću se, po svemu sudeći, još jednom oglasiti o papi Prevostu u idućoj kolumni i nakon što poslušamo nastupnu propovijed na dan ustoličenja za rimskog biskupa, u nedjelju 18. svibnja.

Ipak ću danas citirati dio njegova obraćanja povodom Anđeoskog pozdravljenja, ali u kontekstu još jedne ružne epizode člana hrvatskog episkopata.

Naime, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško je predvodio misu ”u povodu obljetnice ulaska partizanskih postrojbi u Zagreb, u četvrtak 8. svibnja u crkvi sv. Jeronima u Maksimiru”, dakle, ”misu zadušnicu za sve civilne i vojne žrtve koje su, prema svjedočanstvima i povijesnim istraživanjima, ubijene u Zagrebu tijekom i nakon svibnja 1945. godine”.

To se pitanje tiče i moje obitelji jer je u lipnju 1945. u Zagrebu od OZNE uhićen, a onda i ubijen, mamin stric po kojem sam dobio ime, mlađi brat djeda Eriha Pavlineca, Karl Pavlinec, po zanimanju konobar.

Iako sam svjestan groznih zločina partizana u i oko Zagreba nakon oslobođenja Zagreba, iako cijeli život slušam o sudbini strica Karla, iako su komunističke vlasti razvlastile moju obitelj i potjerali na ulicu moju baku i majku, uzevši im našu obiteljsku kuću koja se i danas nalazi na Svetom Duhu, u ulici Šestinski dol 13, ja neću nikada, kao biskup Šaško, ali nikada, relativizirati grozotu zvanom NDH niti još strašnije zločine ustaša. O tome svjedočim godinama, u izjavama, člancima i knjigama i to je stvar dobro poznata o meni. Stvar koja me dovela da budem izopćen iz zajednice kojoj sam pripadao u Buenos Airesu, stvar koja je novoustaše i kriptoustaše u Hrvatskoj (i BiH) navela da pokažu prema meni ne samo neslaganje već i mržnju. Gadnu mržnju.

Govoreći o prigodi okupljanja povodom misnoga slavlja propovjednik je rekao da smo ”u mislima s ljudima prema kojima je očitovana neljudskost. Razmjeri toga stradanja, razmjeri toga partizanskog jugoslavenskog zločina, kao i nakane, metode i ciljevi počinitelja, takvi su da nikoga tko se s njima susretne, upozna ih – makar samo rubno – ne bi smjeli ostaviti ravnodušnima, a ponajmanje uputiti na njihovo prešućivanje, nijekanje, zataškavanje ili neistinito predstavljanje”.

”A mi ni ove godine u Zagrebu nemamo spomen na žrtve tih zločina nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranom u slavlje oslobođenja i slobode”, primijetio je Šaško.

”I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina! U tim je godinama važno vidjeti četrdeset i pet godina sustavnoga promicanja laži u totalitarnome komunističkom sustavu, ali je bolno, zapravo gotovo nepojmljivo, u tih osamdeset godina vidjeti sada već trideset i pet godina čuvanja i njegovanja laži u neovisnoj Hrvatskoj, u društvenome sustavu koji zovemo ‘zapadnom demokracijom’, u kojoj bi u nizu temeljnih vrjednota trebalo sjajiti ljudsko dostojanstvo, neprihvatljivost totalitarizama, a posebice neprihvatljivost duhovne i materijalne pustoši koju je za sobom ostavio komunizam, a u Hrvatskoj to pustošenje nije prestalo”, primijetio je propovjednik.

”Bilo bi vrijedno pozvati dužnosnike, parlamentarce Europske unije i provesti ih Zagrebom i okolicom pokazujući im više od stotinu neobilježenih mjesta, udolina, padina, jaraka, vododerina, u kojima još leže kosti pobijenih bez suda i dokaza, samo na temelju toga što je netko procijenio – a to smo čuli i ovih dana iz usta samozvanih antifašista – da je netko ‘simpatizer’ nekoga neprijatelja”, ustvrdio je biskup Šaško.

”Kao nadopuna toga, svakako bi ih bilo dobro upoznati s provođenjem europskih rezolucija o totalitarnim režimima u Hrvatskoj, kao i o povlasticama koje su uživali i koje ‘sljedništvom’, ‘nasljeđivanjem’ u više oblika uživaju članovi Komunističke partije i njihova rodbina.

Dok iznova ističem svoje divljenje, svoju zahvalnost, malenost i nedostojnost pred svakom žrtvom hrvatskih dragovoljaca i ostalih branitelja, posebno me pogađa kada vidim da hrvatski branitelji pristaju biti dio promidžbe komunističkih laži. I molim se za njih da ne podlegnu novim ‘partijskim direktivama’ i ne zaborave što ih je nosilo, što im je davalo snagu i o čemu su sanjali”, poručio je mons. Šaško.

Šaško govori kao pripadnici ekstremne desnice u Hrvatskoj. Šaško govori, skoro pa rječnikom proustaškog Hrvatskog lista. Ima istine u tomu što govori. Moja obitelj zna da je dio toga što on govori istina. Moja majka, Erika Pavlinec, to dobro zna. Bila je premala kada su joj komunisti ubili strica, ali više nije bila balava kada je, vračajući iz škole, našla svoje, mamine i bakine stvari na trotoaru!

Reklo bi se da sam imao pravo, moji bivši prijatelji u Argentini, dodali bi i dužnost, ostati ili pretvoriti se u rigidni antikomunistički agitator i pripadnik proustaške hrvatske desnice, ali nisam. Odabrao sam, ovo je najvažnije u ovoj kolumni, put milosrđa i dijaloga, put praštanja i međusobnog razumijevanja, put Evanđelja, a ne mržnje.

Približio sam se Savezu antifašističkih boraca i antifašista, čak pristao biti kooptiran u predsjedništvo, ali sam izletio sa Slavkom Goldsteinom i Predragom Matvejevićem jer smo se zalagali da SABH pokaže ozbiljne znakove kajanja i samokritike zbog tih zločina iz 1945. To se drugu Fumiću, sivoj eminenciji, nije dopalo. Pokojni prijatelj Juraj Hrženjak mi je rekao da ne odustanem i da me u potpunosti razumije, dapače, bio je izuzetan jer je kao partizan, baš kao i Slavko Goldstein, znao prepoznati tamnu stranu pobjednika.

Slično je bilo i s mojim pristupom Antifašističkoj ligi u RH. Dobro se sjećam Slavkovih riječi izrečenih na osnivačkoj skupštini: da se AFL ne smije poistovjetiti s Titom i komunističkom represijom 1945. – 1948. Trudio sam se koliko sam mogao. Povukao sam se pred crvenim i jugoslavenskim zastavama na jednom skupu na Titovom trgu u Zagrebu, jer sam stajao ispod jedine hrvatske zastave na tom skupu, onu koju smo donijeli Ivo Josipović i mi drugi iz tadašnje stranke Naprijed, Hrvatska!

Za razliku od biskupa Šaška ja, bez obzira na partizanske zločine, smatram da je Zagreb 8. maja 1945. – oslobođen! Ja se prepoznajem u riječima novog pape Lava XIV. (nedjelja 11. svibnja, Trg svetoga Petra), ne u onima biskupa Šaška – o teroru antifašista. Citiram papu: ”Braćo i sestre, prije točno 80 godina, 8. svibnja, završila je strašna tragedija Drugoga svjetskog rata koja je odnijela 60 milijuna života. U današnjem dramatičnom kontekstu, koji papa Franjo često opisuje kao ‘treći svjetski rat u dijelovima’, i ja se pridružujem njegovu apelu svjetskim liderima: Nikada više rat!”

Trebali smo biti oslobođeni, oni tada i mi danas, jer da nije bilo partizana i njihove junačke borbe mi bismo bili gubitnici i ne bi bilo Hrvatske! Predsjednik Zoran Milanović je rekao na proslavi Dana pobjede u Lisinskom ”da su se antifašisti borili protiv režima koji je bio neponovljiva sinteza zla”.

Ja ne mogu, poput Šaška i drugih biskupa (Košića na primer), prihvatiti ili promovirati tezu da su Hrvati u svibnju 1945. zarobljeni.

Šaškina je propovijed lani bila još groznija i imala svoj vrhunac kada je stao reciklirati laži, što je ranije znao raditi i (umirovljeni) varaždinski biskup Josip Mrzljak koji je u više navrata rekao da je Tito u Varaždinu kazao kako je došao vidjeti ”kako naši borci uništavaju taj hrvatski smrad” [sic], citat koji se već duže širi društvenim mrežama, a koji se lažno pripisuje Josipu Brozu Titu. Uz to, biskup Šaško je oštro napao Zagrepčane i sve one koji su organizirali događaj ili došli na paljenje krijesova u spomen na 8. svibnja 1945. kada su partizani prešli rijeku Savu i ušli u Zagreb.

Evo sporne Šaškove izjave: ”I ove smo godine vidjeli da je izabran, a usuđujem se reći i zlorabljen jedan tipično religijski izražaj, kao što je paljenje krijesova, da bi se pokušao prenijeti krijesovima, simbolima novoga života i širenja obzora, sasvim oprečan sadržaj. Zar je moguće upaliti krijes na onoj vatri koja je gorjela mržnjom sažetom u rečenici jugoslavenskoga komunističkog Diktatora koji je svim protivnicima njegova režima rekao‚ ”da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame” (Josip Broz Tito, 20. svibnja 1945. u Varaždinu)?

Paliti takve krijesove ne znači željeti svjetlo nego tamu. To su krijesovi beživotne tame. Važno je to prepoznati, jer je i naš naraštaj vidio takva tamna svjetla upaljena nad novim jamama, počevši od onih u vukovarskim noćima nad Ovčarom. Ta se svjetla pale tek toliko da se ljude odvede do neke dublje tame i pokuša utrnuti Božje svjetlo. Zar ćemo se time nadahnjivati? Zar ćemo to prenijeti idućemu naraštaju?”

Provjerio sam s prof. Ivom Goldsteinom da li bi Tito, načelno govoreći, mogao tada govoriti o ”komunističkoj državi”. Goldstein kaže: ”Tito 20. svibnja 1945. sigurno nije rekao ‘komunistička država’ jer takve još nije bilo, a nije bilo ni oportuno taj pridjev komunistički spominjati, pogotovo ne prije izbora u studenom 1945.”

Što je Tito zaista toga dana kazao u Varaždinu? Srećom, čuva se u arhivi Varaždinskih vijesti kopija originalnog Titova govora (”Vijesti”, broj. 2, Varaždin, 24. svibnja 1945. stranica 1). Citiram govor u kojem Tito nastupa kao zagorski i hrvatski rodoljub: ”Braćo i sestre! Ja nisam došao, a niti sam se pripremio, da vam održim govor o politici; došao sam po vojničkim pitanjima, da posjetim jedinice slavne Jugoslavenske Armije. Govoriću vam kao vaš lancman, Zagorac. Vjerujte mi da se radujem što mogu pozdravit i vidjeti Zagorje.

Ja sam sin Zagorja rođen u blizini Klanjca i bio sam rijetko u Varaždinu. Došao sam iznenada, jer željan sam vidjeti kako živite i kako osjećate. Mislim da kao sin vašeg Zagorja nisam osramotio hrvatsku domovinu. Hrvatska je oprala sa sebe sramotu, koju su joj nanijeli narodni izdajice i može vedro gledati u bolju budućnost. Meni je bilo najteže što se događalo sa Hrvatskom.

Bio sam svagdje po Srbiji, po planinama Bosne i Crne Gore i po kršu Dalmacije, ali sam imao obavještenja o vama i pratio sam vašu borbu, pa znam, da ste i vi Zagorci doprinijeli našoj pobjedi. Bez bratstva i jedinstva Jugoslavije ne može biti sretne nove Jugoslavije niti sretnih pojedinih federalnih naroda u njoj. Svi su ti krajevi sjedinjeni u cjelinu, a administrativna podjela naroda Jugoslavije ne će nas razjediniti. Nova Jugoslavija nije neka apstrakcija, skovali smo je u krvi i na kostima naših heroja. Ona nije stvorena za zelenim stolom, već je stvorena u zelenoj šumi.

Mržnja među narodima Jugoslavije ne smije se ponoviti, jer nam je donijela mnogo nevolja, patnji i žrtava. Pobijedili smo! Postigli smo uspjeh zato, jer smo pronicali korijen, duboko u narod, i jer smo se borili za pravednu stvar i radili ono što je narod htio. Zato smo pobijedili. No moraćemo se boriti još za zelenim stolom, da narodu osiguramo pred svijetom plodove našeg vojničkog uspjeha. Bićemo ustrajni za zelenim stolom, kao što smo bili ustrajni i na bojnom polju. Želim vam sreću i mnogo uspjeha u vašem i našem starodrevnom Varaždinu.”

Biskup Šaško je mogao i trebao provjeriti što govori o Titu, ali ne, poželio se služiti starim floskulama i podmetanjima neoustaških portala.

Ove godine Šaško kaže mismo oslobođeni: ”Već 80 godina promiču se laži da su partizani oslobodili Zagreb, 80 godina! Nepojmljivo”.

Šaško, naravno, ni jednom nije osudio sločine ustaša, svih ovih godina koliko ga pratim.

Hajde, mislim, sve bi to bilo podnošljivo, to šamaranje vremešnih partizana i nas, preostalih antifašista, samo da nema te grozne šutnje Crkve o zločinima ustaša, a koji su se dogodili pred očima ”hrabrog i neustrašivog Stepinca”. Samo da nema to crkveno vikanje: ”Partizani, predajte se!”. Šuti Crkva, naravno, i o zločinima Hrvata počinjenim i u tzv. Domovinskom ratu.

U povodu svega ovoga strašnog, evo nekoliko misli o tome zašto je antifašizam civilizacijska, a ne komunistička ideja.

Demokracija je postojala i prije antifašizma. Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države i njihove zajednice poput Europske unije antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma.

To je stoga što je antifašizam postao civilizacijski doseg bez kojega je nakon totalitarnih kataklizmi u 20. stoljeću nemoguće zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu.

Moramo se ovoga podsjetiti zbog onih koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam s obzirom na to da populisti, demagozi i novodesničari/neoustaše i dalje prijete demokraciji oživljavajući duhove prošlosti.

Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja pogrešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti – ako se ne odupremo.

Podsjetimo se nekih važnih činjenica. U Drugom svjetskom ratu je Hrvatska vezivala 15-20 neprijateljskih divizija nanoseći im znatne gubitke. S puškom u ruci ili kao neposredni pomagači narodnooslobodilačke vojske Hrvatske sudjelovalo je 471.800 građana, od čega u narodnooslobodilačkoj vojsci Hrvatske 230.000 boraca ili 11,23 posto ukupnog stanovništva Hrvatske, dok je ogromna većina građana Hrvatske pružala materijalnu i moralnu pomoć.

Ogromno učešće hrvatskog naroda u narodnooslobodilačkoj borbi i gubici koje je u toj borbi pretrpjela svrstava je u sam vrh sudionika antifašističke koalicije.

Hrvatska po svojoj veličini, po broju stanovnika i prostoru čini 25 posto bivše Jugoslavije, a po broju partizanskih jedinica i boraca, dužini vremena djelovanja u narodnooslobodilačkom ratu činila je 34 posto narodnooslobodilačke vojske, po čemu je držala prvo mjesto u Jugoslaviji.

Od tog broja Hrvati su činili 65 posto.

Hrvatska je u tom ratu, prema demografskim podacima objavljenim 1964. godine, imala 194.749 poginulih, od toga 65.300 boraca s puškom u ruci. U Hrvatskoj je tokom narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. godine djelovalo ukupno 75 stalnih, pokretnih, javnih i tajnih partizanskih bolnica. U tim bolnicama pružena je liječnička pomoć za više od 300.000 ranjenika i bolesnika.

Ako ne znaš što je bilo, Šaško, Thompsone, pitaj Pilsela!

Sve to govori da je antifašistički narodnooslobodilački ustanak Hrvatske bio sveopći narodni pokret, temeljen na istinskim i autentičnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima, da je upravo zbog toga uspješno ustrajavao pune četiri godine i da je stalno i nezaustavljivo rastao.

Hrvatska je svojom borbom protiv nacifašističkog njemačko-talijanskog okupatora i njegovih pomagača – domaćih kvislinga, ustaša, u četverogodišnjem ratu od 1941. do 1945. dala velik i nezaobilazan doprinos općoj pobjedi savezničke antifašističke koalicije.

Tom su borbom pobijedili nacifašističkog okupatora i njegove sluge, oslobodili zemlju, pripojili matici zemlji otetu Istru, Rijeku, Zadar, otoke, Međimurje i Baranju, oprali ljagu koju je hrvatskom narodu nanio kvislinški Pavelićev ustaški režim, svrstali Hrvatsku na pobjedničku stranu antifašističke koalicije, srušili monarhistički nenarodni režim i stvorili federalnu ZAVNOH-ovsku Hrvatsku državu u okviru savezne federativne AVNOJ-evske Jugoslavije, što je u danim uvjetima bilo jedino realno i optimalno rješenje.

Stvaranjem takve zajedničke države federativno-konfederativnog političkog uređenja, uz pravo svakog naroda, odnosno federalne jedinice – republike – na samoopredjeljenje do odcjepljenja, što je u kasnijoj fazi potvrđeno Ustavom (1974.), osigurano je njihovo temeljno pravo da se njeni narodi plebiscitom odluče izići iz zajedničke države.

Upravo na tom temelju Banditerova međunarodna komisija je listopada 1991. godine proglasila da su republičke AVNOJ-evske granice republika državne međunarodne granice novonastalih država dotadašnje Jugoslavije, koje su siječnja 1992. godine i međunarodno priznate. Poražene snage te činjenice mogu ignorirati i omalovažavati, ali ih ne mogu iz povijesti izbrisati.

O antifašističkoj borbi pravo je svakog da misli kako želi, ovisno o tome gdje ga je tada u času iskušenja dovela njegova savjest i njegovo uvjerenje. Ali ne i nametati svoje mišljenje drugima i pri tome zanemarivati zločine genocida nacifašističkog okupatora, pri čemu su, nažalost, po okrutnosti provođenja zločini kvislinškog Pavelićevog režima bili suroviji od njihovih nacifašističkih gospodara.

Poraženi sada žele suditi pobjednicima i zaboravljaju da su bili vojska fašističke kvislinške tvorevine. Ta manjina ekstremnih privrženika promašenih opredjeljenja i prohujalih vremena umjesto da antifašističku povijest hrvatskog naroda, koji se tako masovno opredijelio za antifašističku borbu i podnio velike žrtve i dao veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi nad fašizmom, koriste u rušenju mita o tzv. genocidnosti Hrvata i da veličaju NOB koja nas je dovela na pobjedničku stranu, smještaju nas na njihovu, gubitničku stranu.

Svjedoci smo da se, otkako je utemeljena Republika Hrvatska, vrši revizija fašizma i antifašizma s tendencijom njihovog izjednačavanja kao dviju suprotstavljenih ideologija. Fašizam jest ideologija i to radikalnog zla. Antifašizam naprotiv nije ideologija.

Antifašizam je univerzalno i civilizacijsko opredjeljenje protiv fašizma kao zla u svjetskim razmjerima.

Bilo bi zgodno da biskup Šaško pošalje pismo papi Lavu XIV., da sve ovo što sam ovdje donio pobije, i da ga i on pozove da brzo pohodi Hrvatsku: po mogućnosti da dođe 22. lipnja, kada hrvatski episkopat kolektivno okreće leđa antifašističkoj Hrvatskoj.

Uostalom, kako primjećuje Dragan Markovina (Telegram), fascinantno je da dva najmoćnija čovjeka Katoličke Crkve u RH, kardinal Josip Bozanić i zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK Dražen Kutleša, pronalaze simboliku i ”Stepinčev utjecaj” u izboru novog pape na njegov rođendan, a istovremeno ne primjećuju kako je taj datum, 8. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Lav XIV, što to donosi prvi papa iz SAD?
    •  Danijela Marković: Sebe vidim kao učenicu Škole osjetljivosti
    •  Isus u konklavi: upute za izbor novog pape
    •  Franjo, dobri, učitelju vjere, moli za nas!
    •  Papa Franjo: Pontifikat služenja, blizine i milosrđa
    •  Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska
    •  Nasušna je potreba da nastavimo slaviti Uskrs istodobno
    •  SAD: Kraj suradnje s vladom u zbrinjavanju izbjeglica
    •  30 godina vjernosti, ali i prema drugima u potrebi
    •  Goran Alavanja je prvi pali policajac. Josip Jović je drugi

> Svi tekstovi ovog autora