Pater Gerbic kao negator kršćanstva želi nacionalnu državu

Svećenik i redovnik dominikanac Dominik Kristijan Gerbic nam je, nakon što je grubo zloupotrijebio pravo na slobodu vjeroispovijesti, pokazao kako se Hrvatska ne može razvijati sve dok se nalazi u rascjepu između sekularne i vjerske države.

U takvoj državi, razumije se, nije moguć ni neometani razvoj kršćanstva. Sekularizacija je dinamični proces odvajanja države od religijskih zajednica kako bi država i religijske zajednice mogle imati potrebnu autonomiju za djelovanje.

Autonomije nema bez sekularizacije, toga je bio svjestan naš ponajbolji sociolog religije Željko Mardešić. Crkva kakvu je zagovarao Željko Mardešić radikalno se razlikuje od Crkve kakvu zagovara pater Gerbic.

Crkvu kakvu zagovara Jon Sobrino radikalno se razlikuje od one koju zagovara Gerbic. Gerbic Crkvu promatra u funkciji reduciranog hrvatstva.

Njegovo hrvatstvo pripada isključivo desnom političkom spektru, zato i poziva da se ne podržava ljevica, neovisno je li riječ o SDP-u ili platformi Možemo!, ali, što previše ne iznenađuje, poziva i da kršćani ne podržavaju Plenkovićev HDZ.

Sve ovo je izrekao za oltarom, tijekom javnog prijenosa mise na HTV-u.

Trebao je govoriti kao svećenik, a govorio je kao nedefinirana stvarnost u kojoj se miješaju elementi svećenika i političara. Ironija je što je na misi više puta spomenuo simulakrum, kao nedefiniranu stvarnost, a on sam je djelovao načelom simulakruma. On je bio simulakrum

Svećenik ima pravo iznositi vjerski nauk i zbog toga ne smije biti prozivan, jer to spada u pravo na slobodu vjeroispovijesti.

Uostalom, svatko ima to pravo. Pravo na slobodu vjeroispovijesti ne smije biti negirano.

Kada netko zloupotrijebi to pravo, a pater Gerbic je upravo to učinio, on je zapravo negirao pravo na slobodu vjeroispovijesti. Gerbic se, slikovito rečeno, lažno predstavio, odnosno, on je, nadalje, sudjelovao u krivotvorenju sadržaja.

Trebao je govoriti kao svećenik, a govorio je kao nedefinirana stvarnost u kojoj se miješaju elementi svećenika i političara.

Ironija je što je na misi više puta spomenuo simulakrum, kao nedefiniranu stvarnost, a on sam je djelovao načelom simulakruma. On je bio simulakrum.

Zato je i mogao religijskim sadržajima oduzeti religijsku formu, kako bi ih, inficirajući ih političkom formom, pretvorio u polupolitičke sadržaje.

Da je, kojim slučajem, prihvatio proces sekularizacije, kako su to, primjerice, učinili J. Sobrino i Ž. Mardešić, mogao je, sasvim slobodno, iznositi sadržaje vjere, ali to ga, očito je, ne veseli.

On je htio govoriti o pravim, hrvatskim strankama, o strankama za koje se treba glasovati jer se glasovanjem za njih glasuje za Hrvatsku. Nije nam htio reći koje su to dvije ili tri stranke, ali je zato, vrlo rado, rekao za koje stranke se ne smije glasovati.

Nevolja je što Gerbic ne poznaje ili ne priznaje, a uistinu ne znam što je gore, socijalni nauk Katoličke Crkve. Sukladno socijalnom nauku sasvim je jasno da kršćanstvo nije politički program te da, kada je riječ o političkim strankama, u njima ne treba tražiti religijske sadržaje.

Kršćanstvo nije politika, politika djeluje izvana, a kršćanstvo čovjeka mijenja iznutra. Za kršćanstvo je sasvim dovoljno da ima slobodu djelovanja, a ta sloboda ne podrazumijeva da se, zbog nekih pseudokršćanskih motiva, stvori vjerska država u kojoj se provode vjerske politike.

Takva država nije kršćanska država jer država ne može i ne smije biti kršćanska. Ako se neka država pokušava pretvoriti u kršćansku državu, tada se nedvojbeno radi o političkoj uzurpaciji kršćanstva.

Političku uzurpaciju kršćanstva izvršio je, prošlu nedjelju, pater Gerbic. Kršćani, stalno ponavljam, ne postaju kršćani time što im je to netko naredio, nego zato što to žele, zato što su se, temeljni pristankom, opredijelili za kršćanstvo.

To što u državi postoji, primjerice, pravo na prekid trudnoće, ne znači da će kršćani konzumirati ovo pravo.

No ako netko u nekoj državi želi, pozivajući se na kršćanstvo, zabraniti pravo na prekid trudnoće, on to ne čini zbog kršćanskih razloga, nego zbog toga što je negirao kršćanstvo kako bi mu odredio političke ciljeve.

U slobodnom društvu, a to znači u društvu koje, zahvaljujući procesu sekularizacije, nije unisono ili monolitno, moguće je da kršćani budu kršćani zato što su kršćani, a ne zbog toga što im je naređeno da to budu.

Konkretno, u takvoj državi kršćani nikada neće tražiti da država donosi zakone koji će stvarati privid ili simulakrum kršćanstva. Kada netko želi da zakoni neke države budu tzv. kršćanski zakoni, on negira kršćanstvo, jer kršćani već žive kršćanskim životom, ne zato što im je to propisano, nego zbog toga što su se opredijelili za kršćanstvo.

Kršćanstvu treba sloboda i kršćanstvo ne negira slobodu drugih. Pater Gerbic je negirao upravo tu slobodu, kako bi kršćane učinio neslobodnima i odredio im političke ciljeve. Ništa novo, ovakvih scena smo se nagledali.

Željko Mardešić je, naprotiv, ustajao protiv politizacije religije i religizacije politike. On se zalagao za proces sekularizacije, ne zato što nije znao što je dobro za Crkvu, nego zbog toga što je htio da postoje dva dobra – dobro države i dobro Crkve. Sekularizacija, naime, omogućava pluralnost dobra.

Crkva koja želi biti politički moćna, nema veze s Isusom Kristom. Krist je Crkvu smjestio uz siromašne i malene. Crkva govori jezikom siromašnih i malenih. Takva Crkva ne želi biti politički i financijski moćna, jer financijska i politička moć ne razvijaju nikakvu simpatiju prema siromašnima i malenima. Isus Krist se zalagao za zajedništvo, on se zalagao za zajedništvo sa siromašnima i malenima.

Svećenik i redovnik dominikanac Dominik Kristijan Gerbic nam je, nakon što je grubo zloupotrijebio pravo na slobodu vjeroispovijesti, pokazao kako se Hrvatska ne može razvijati sve dok se nalazi u rascjepu između sekularne i vjerske države

O siromašnima i malenima Gerbic nije govorio, jer da jest, tada bi shvatio da se upravo u političkim programima stranaka koje pripadaju političkom spektru ljevice redovito nalaze mjere za suzbijanje siromaštva, jačanja društvene pravde i solidarnosti.

To njega, kao negatora kršćanstva, nije previše zanimalo. Njegov pogled je usmjeren prema rješavanju nacionalnog pitanja.

Ironija je što je Katolička Crkva protiv individualizma, baš kao što je i protiv nacionalizma. Katolička Crkva poziva na zajedništvo, na solidarnost i brigu za siromašne i malene.

Ne ulazim u to koliko taj poziv autentično zvuči kada se upućuje iz monumentalnosti Vatikana, ali, ono što ostaje nedvojbeno je da je taj poziv upućen kršćanima i da taj poziv nadilazi granice nacionalnih država.

Gerbic je, naprotiv, iz monumentalnosti vlastitog individualizma, jer da nije individualist prenosio bi poruke kršćanstva umjesto vlastitih poruka, odlučio poslati precizne političke poruke o tome za koga se ne smije glasati ako želimo sačuvati najveću svetinju – nacionalnu državu.

Takva nacionalna država može biti hladna i bešćutna prema siromašnima. Tu hladnoću, uostalom, ima i individualist Gerbic. On se bori za vlastito carstvo. To je, upravo, i činio prošlu nedjelju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora