novinarstvo s potpisom
Osam bonsai stranaka desnijih od desnog ”novog HDZ-a” Tomislava Karamarka, na koji su nabrušene i više nego na SDP, udružile se u Savez za Hrvatsku. Pod posuđenim sloganom tradicionalne novinarske sindikalne akcije ”5 prije 12”. Čelnici – od kojih za dvije trećine građani jedva da su čuli – slavodobitno su si stisnuli ruke i zajedništvo visoko podigli u zrak. Potpisali su dokument Polazišta Saveza za Hrvatsku.
Hrvatska je dobila 5. veljače, kazali su utemeljitelji novinarima, desnu koaliciju koja će napokon raskinuti desetljetne okove političke bipolarnosti i povesti ”hrvatski narod” putovima časti, tradicije i blagostanja. Od te srijede, dodali su, ”u Hrvatskoj više ništa neće biti isto”.
Najprije će provesti lustraciju koju je, ratom zauzeti Franjo Tuđman, nesmotreno preskočio ranih 1990-ih. Osnažit će i tužbu svjetskim arbitrima protiv Srbije za genocid nad Hrvatima. I još će štošta otetog i zaboravljenog vratiti ”hrvatskom narodu”.
Treća politička sila ili samo tigar od papira na zastarjeli daljinski upravljač iz mostarske Ćelovine? Još jedna epizoda u ironičnoj povijesti hrvatskog desničarenja nabijenog taštinama, idealizmom bez osnove, izmišljenim mitovima i ambicijama s tragičnim krajem? Povremeno jako krvavim.
U kolu državotvornih hrvatskih muževa (po zdravoj katoličkoj dogmi, vrag odnio ženu!?) sljubili se u koaliciju Akcija za bolju Hrvatsku (Željko Cvrtila), Autohtona – Hrvatska seljačka stranka (Branko Borković Mladi Jastreb), HDSSB (Vladimir Šišljagić), HSP (Daniel Srb), HRAST – Pokret za uspješnu Hrvatsku (Ladislav Ilčić), Hrvatska zora (Milan Kujundžić), Obiteljska stranka (Mate Knezović) i Zavjet za Hrvatsku (Davor Domazet-Lošo). Sve katolički muževi od riječi iz stranaka od respekta.
Zaslužili zato, a ne Karamarkov ”novi HDZ”, kaptolski blagoslov i Željku Markić kao aduta iz rukava čim kucne stani – pani! Dva dana uoči skupa već potres iz Splita: čelnik Hrvatskog demokratskog slobodarskog sabora Dalmacije (HDSSD) Hrvoje Tomasović ljutito baca stranačku iskaznicu u more! Ne želi bez HDZ-a u Savez za Hrvatsku, smišljen u zatvorima u Tuzli i Mostaru po političkim vizijama osuđenika za ratni zločin protiv srpskih civila.
”Neprihvatljivo mi je osnivanje bilo koje desne koalicije bez najveće hrvatske stranke HDZ-a, jer to dovodi do rasipanja desnih glasova i održavanja SDP-a na vlasti”, tvrdi Tomasović u priopćenju javnosti. U reagiranjima na osnivanje nove desne koalicije čulo se i to kako u HDSSB-u, osim uznika Branimira Glavaša, ima još istaknutih članova s pravomoćnim sudskim osudama (npr. Ivan Drmić) i kako to stranka ratnog zločinca može sanjati mjesto u Europskom parlamentu.
Jest da će domoljubna koalicija desnice preoteti nešto, ali ne previše, glasova ”novom HDZ-u” i da može, bude li marketinški učinkovita, a Crkva izdašnije ruke, pobrati nekoliko mjesta na parlamentarnim izborima za dvije godine. I to je sve.
Na predsjedničkim izborima koncem 2014. nema nikakvih izgleda ma koliko, zajedno s Kaptolom, svim desnim udrugama i njihovim medijima, gurala možebitnu kandidatkinju Željku Markić. Na europarlamentarnim izborima, već na Titov rođendan, Savez za Hrvatsku polagat će klasifikacijski ispit za upis u ozbiljnu politiku.
Osvoji li jedno ili, u najluđem snu, dva, dobro, mogu pjevati ”ima nade za nas”. Ako ne, sada zatajena sebična uvjerenja počet će izbijati na vidjelo kao imanentna greška u koalicijskom materijalu. Savez uopće neće naštetiti SDP-u i njegovim partnerima, jer je to sasvim drukčiji birački mentalni sklop. ”Novi HDZ” i SDP ostat će gospodari političke scene, a bipolarnost manje-više neokrnjena.
O žestini biračkih packi zbog očitih grijeha te koalicijske sposobnosti trgovanja ovisit će hoće li SDP ostati na vlasti ili će ga zamijeniti desni centar sa stožerom na Trgu žrtava fašizma. Savez za Hrvatsku, eventualno, može sudjelovati u vlasti uđe li u koaliciju s Karamarkom i njegovim partnerima, što Šišljagić a priori ne odbija. Ali ne može računati na važnija mjesta, jer nema političare takvog kapaciteta.
Sva osmorica kolektivnih čelnika Saveza, zajedno sa svojim strankama, potpuni su politički autsajderi i najprije trebaju skočiti, a onda reći ”hop”.
Za izboriti respektabilnu poziciju nije dovoljno pričati bajke o domoljublju, poštenju, braniteljima, obitelji, vjeri i tradicijama. Bajke o gospodarskom blagostanju, pak, sudaraju se s prostoseljačkom činjenicom hrvatske zbilje: imaš 100 kuna u trezoru, trebaš 150 da građani imaju što jesti i platiti režije, a nisi Isus Krist! Za 30 dana opet moraš imati 150 kuna!
Hrvatskoj demokraciji treba kao kruh snažna i razborita desnica, ali neopterećena lažnim mitovima prošlosti i preoblikovanjem endehazijske tragične zablude u pobjedu ”hrvatskog naroda”. Ne treba to Hrvatskoj.
Dirigiran iz zatvora i sastavljen od marginalaca, siromašnog broja sljedbenika i neuvjerljivog programa Savez će jamačno podijeliti sudbinu svojedobnih hip-hopova, sinova, croatoruma, domoljubnih, čistih i inih fantasta koje ”hrvatski narod” nije uzimao ozbiljno. Ni kad ih je vodio Tuđman mlađi.
Zbog tih si je spoznaja bivši emigrant Zvonko Bušić lani prosvirao glavu u Rovanjskoj. ”Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini”, napisao je u oproštajnom pismu. Povukao se iz politike 2011. jer nije uspio ujediniti suverenističke desne stranke. Pojasnio je novinarima: ”Shvatio sam da čelnici malih domoljubnih stranaka žive u svojim filmovima, a njihovu je sebičnost nemoguće iskorijeniti”.
Nešto se u međuvremenu promijenilo na desnici? Nije. I dalje je previše sebičnjaka ”koji žive u svojim filmovima”.