novinarstvo s potpisom
Nedavnim bacanjem na pod Statuta grada Vukovara tiskanog na ćirilici otpočela je neformalna kampanja gradonačelnika Ivana Penave za čelno mjesto u HDZ-u. Sanacija Vodotornja, simbola u ratu ranjenoga Vukovara, nije okončana. Djeca Vukovaraca koji su se vratili nakon mirne reintegracije bježe glavom bez obzira iz grada zarobljenog u prošlosti.
U njemu ne vide budućnost poručuju iz autobusa za Njemačku i Irsku, pa jedino što Penavi preostaje je taj bijes. Mržnja što poput lave prokulja na svaki spomen posebnih prava za trećinu građana Vukovara.
Za predsjedničku poziciju u HDZ-u valja se, naime, dobrano potruditi, žestinom zgranuti ostatak Hrvatske. To što nikome nije jasno kakve veze pismo i jezik manjine imaju sa spomenutim neprocesuiranjem ratnih zločina manje je bitno.
Što, brate, taj gnjev nije usmjeren na Vladu, premijera, Ministarstvo pravosuđa, predsjednicu, već na one koji samo zahtijevaju ono zakonom propisano – prava kakva, primjerice, imaju Talijani u Istri usprkos brojnim zločinima što su ih u Drugom svjetskom ratu fašisti činili na ovim prostorima.
I tako i treba biti, “crimini di guerra italiani” i zapovijedi nikad kažnjenoga zapovjednika Maria Roatte kako za svaki izgubljeni zub ne valja odgovoriti zubom, već glavom protivnika (testa per dente) treba ostaviti povijesti i povjesničarima.
Oni Talijani koji su ostali u Hrvatskoj i danas u njoj žive ne mogu biti i nisu odgovorni za zločinačku ideologiju kojoj je svojevremeno pripadao dio njihovoga naroda.
Imaju pravo na svoj jezik i kulturu. Na institucije unutar kojih će baštinu čuvati i njegovati, ali i na potpuno ravnopravan status u državi koja je i njihova.
Ne mogu ni zamisliti da nečija prava u Umagu, Rovinju, Fažani ovise o tome kandidira li im se načelnik i gradonačelnik za čelne pozicije u IDS-u ili SDP-u.
S druge pak strane, takvim nekontroliranim ispadima u Istri i Primorju prije bi izgubio glasove većinskoga naroda, nego što bi ih dobio… Stvarno smo različiti!
No, vratimo se mi zapjenjenome Penavi koji, ako je suditi po zaštiti onih koji su se batom okomili na dvojezičnu ploču s nazivom institucije i po alergiji na ćirilicu, zbilja sistematski radi na tome da zajednički život i onih mladih rođenih iza rata, i Srba i Hrvata, bude trajno zatrovan ratom i u njemu počinjenim zločinima.
Strašne su patnje što je ovaj prelijepi grad i oni malobrojni koji su u njemu ostali preživjeli. Shvaćam, bolna je to trauma svima koji su nekoga u tom ratu izgubili, ali bol neće biti ništa manja time što će prava biti uskraćena onima koji su tu u gradu, povratnicima i onima koji su se u njemu nakon rata rodili.
Penavini ispadi i štićenje onih koji razbijanjem ploča i bacanjem na pod Statuta vrijeđaju ne samo vukovarske Srbe već i državu za koju su se valjda borili brojni njegovi sugrađani različitih nacionalnosti.
Omalovažavanja ne koriste boljoj budućnosti grada heroja. Optužbe da ih zato što žele uvođenje prava koje im država daje ne zanimaju silovane žene, da su im četničke šubare i spomenici koji okružuju grad uzor primjerenije su pijanoj noći u kakvoj kavani uz Dunav, nego Vijećnici i gradonačelniku.
Čovjeka je strah i sram i pomisliti kako je taj isti Ivan Penava kao fiskulturnik predavao u školi i srpskoj i hrvatskoj djeci. Sav takav isključiv odgajao mlade, a s obzirom na to da je svojevremeno predavao i srpskim razredima, vjerojatno je u imenik primjedbe i obrazloženja ocjena pisao ćirilicom (nastava na jeziku i pismu manjine).
Tada, iza 2000. godine, kad se nakon izbjeglištva i studija vratio u rodni grad, kad mu je kao mladom profesoru tjelesnoga trebao posao, ćirilica ga očito nije asocirala na šubare s kokardama i velikosrpsku agresiju.
Osim toga, od nekoga tko je mlade ljude učio i obrazovao očekivalo bi se da zna kako je ćirilica i hrvatska baština. Ako ništa drugo, njegovo hercegovačko porijeklo po ocu Anti obavezuje ga znati kako je u Širokome brijegu podignut spomenik ćirilici.
Na ogradi osnovne škole u Kočerinu u kamenu su isklesana golema ćirilična slova u spomen na Kočerinsku ploču nastalu 1404. godine.
Brojni su povijesno značajni spomenici u Hrvatskoj ispisani starom ćirilicom, (Povljanski prag i Povljanska listina, Dubrovački ćirilski molitvenik…), ali zbog ljudi poput Penave prema tome pismu, koje je dio zanemarene i hrvatske nacionalne baštine, stvara se u javnosti nepotreban i neopravdan odium.
Glupavim, nepromišljenim izjavama o pismu kojim pišu i Bugari, i Makedonci, i Srbi, i Rusi, i Ukrajinci i Bjelorusi, o pismu koje je treće službeno pismo Europske unije već dvanaest godina (točnije od ulaska Bugarske u Uniju), o pismu na kojemu su nastajala književna djela franjevaca i o kojemu se ozbiljno uči na katoličkim učilištima govoriti tako isključivo kao o simbolu agresije i četništva graniči sa sljepilom.
Nacionalističkim ludilom koje, ako se na vrijeme ne obuzda, može prouzročiti nova zla.
Pisma su neutralna. Nesvrstana. Pismo ne može biti agresorsko, ni četničko, ni zločinačko. To eventualno mogu biti oni koji ga igrom slučaja koriste za širenje svojih ideja.
Patetika, sentimentalizam, velike riječi i geste političara bile su i jesu tek palanačka isključivost. Opasan alat za kojim očito gradonačelnik Penava, u nedostatku konkretnih djela i rezultata, prečesto poseže.
Hoće li ovo njegovo nacionalističko poigravanje u osjetljivoj sredini kao što je Vukovar dati rezultat na stranačkim izborima ovisi o tome jesu li članovi najveće stranke u nas nešto naučili iz vukovarskih stratišta do kojih je a propos i dovela dugogodišnja nacionalistička isključivost agresora i sistematsko trovanje ljudi.
Je li došlo vrijeme da učimo i kroz primjenu nekih drugih metoda, ne samo “metode vlastite kože”, ili su zapjenjeni penave naša sudbina.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.