novinarstvo s potpisom
Rasprava koju su u utorak navečer u ”Piramidi” vodili Predrag Raos i Ivan Vilibor Sinčić bila je pravo birtijaško nadmudrivanje koje ionako leži u samom srcu te emisije i njezine popularnosti, samo što je ovaj put bilo eksplicitnije nego inače. Pitanje samo što takav trash-spektakl i dalje radi u programu JAVNE televizije.
Rijetko u zadnje vrijeme gledam ”Piramidu” jer mi je svjetonazorskih prepucavanja bez ikakvog cilja i smisla u kojima publika zauzima strane dosta još od ”obiteljaškog” referenduma, ali sinoć mi je televizor ostao uključen nakon ”Crno-bijelog svijeta” pa su Željka Ogresta i njezino megauspješno televizijsko čedo moju pozornost dobili uglavnom zbog inercije i nedostatka interesa za druge svakodnevne aktivnosti kojima se čovjek može baviti uvečer kod kuće.
I sad, ”Piramida” k’o ”Piramida”, nikada nije bila ni zahtjevan ni intelektualan ni osobito informativan sadržaj pa sam je tim metrom prestala mjeriti još i prije nego što se u velikoj reorganizaciji HRT-a povratila u program, ali u utorak me ipak malo deranžirao izbor gostiju.
Prvo i iznad svih – Predrag Raos. Osoba koja domaćoj javnosti zapravo i nije poznata po svojem radu (razmjerno je uspješan prevoditelj i pisac), nego po svojem incidentnom ponašanju, seksističkim stavovima i nagloj naravi.
Budući da u ”Piramidi” definitivno nije imao što prevoditi, a bogami ni pisati, očigledno je onamo bio pozvan zato što se računa da raja voli bukače i bukači od svake rasprave načine cirkus, što se rado gleda i oglašivačima je milo.
Drugi je tu bio Ivan Vilibor Sinčić, maskota zadnjih predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj koja sa svojim ”Živim zidom” na domaćoj političkoj sceni prakticira novu kulinarsku vještinu fuzije anarhističkih akcija i nacističkih stavova.
Uglavnom pristojan u javnom diskursu, ali otvoren u kontroverznim lupetanjima, očito je u emisiju pozvan zato da Raosu izrastu kečke.
Treća osoba u areni bio je gotovo potpuno nezanimljiv i od prethodne dvojice potpuno zasjenjen dr. Nikica Gabrić, koji je tamo bio zato što se i inače često pojavljuje na televiziji te je već postao dežurni za ”treći put”.
Teme su, kao i uvijek, bile aktualne i površne, a i inače besmislena ”piramidoidna” diskusija zbog Raosova je osebujnog stila ubrzo degradirala u totalni trash zbog kakvoga bi čak i sudionici najdebilnijih reality showova bili momentalno izbačeni iz dometa kamere.
Fokusirajući se isključivo na Sinčića, a čak i ne toliko na teme o kojima je, kao, trebao raspravljati, Raos je razvio čitavu lepezu uvreda i ponižavajućih napomena, kritizirajući sugovornika ”zato što jednim okom gleda u jednu, a drugim u drugu stranu”, otvoreno mu se rugajući da oponaša Lenjina i na kraju mu poručivši (te svoju poruku ponovivši nakon stanke za reklame): ”Mali, ne seri”.
Sinčić je stilski ostajao u okvirima civiliziranog dijaloga, ali je zato ”trollao” stavovima – tvrdeći, primjerice, da se Branimiru Glavašu u zatvoru krše ljudska prava kao i mnogim drugim zatvorenicima (nije, dakako, naveo odakle mu ti podaci) – te se u nekoliko navrata zadovoljno zasmijuljio kada bi uspio isprovocirati Raosovu nekontroliranu reakciju.
Željka Ogresta sve je to zadovoljno promatrala. Kako i ne bi kada upravo takvi ”redikuli” i njihovi kerefeci nose instant-porast gledanosti i održavaju ”Piramidu” na popisu emisija-brendova.
Pitanje je, međutim, zašto to s jednakim zadovoljstvom i odobravanjem promatraju čelni ljudi HRT-a. Je li takvoj emisiji doista mjesta u programu javne televizije? Što se njome promiče?
Demokracija, dijalog i kultura rasprave zacijelo ne jer ”mali, ne seri i daj-se-pogledaj-kak-škiljiš” figuriraju kao argumenti možda jedino među najnižim oblicima internetskih forumaša, ali za to svi znamo da nema veze s dijalogom.
Informira li ta emisija ikoga o ičemu? Uči li ikoga nečemu novome? I što, na kraju krajeva, govori o normalnom diskursu u javnim medijima?
Takvi kerefeci na televiziji služe jedino najprizemnijoj zabavi nezahtjevnih gledatelja, a s obzirom da se u emisiji i glasa za ”najboljeg raspravljača” i njihovu osjećaju da sudjeluju u demokratskom procesu te da sudjeluju u nečemu važnome.
Budući da je zabava na kojoj se ”Piramida” temelji ispod razine javne televizije (pitanje je je li i na razini domaćih komercijalaca, ali vjerojatno jest) te da je ovo potonje – dojam gledatelja da sudjeluju u demokratskom odlučivanju – totalni lažnjak i varka (koja još k tome nešto košta u telefonskim impulsima), mislim da je STVARNO vrijeme da se na Prisavlju razmisli o ovoj emisiji.
Postoji i druga mogućnost. Neka je zadrže i ubuduće se financiraju SAMO od gledanosti.
(Prenosimo s tportala).