novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama…
Pogled hvata dio svjetskih klasika na ćirilici. Hoću li ih smjeti imati ovako izložene kad Karamarko sjedne na vlast? Hoću li strepiti od svakog “pitura”, teleoperatera, vodoinstalatera koji mi uđe u stan i ugleda Dostojevskog ili Maupassanta na “neprijateljskom pismu”?
Uzimam ih u ruke dok mogu. Listam požutjele stranice nakon što to desetljećima nisam činila. Ne, naravno, zbog ćirilice – nju, gle čuda, potiskivanju usprkos nisam zaboravila. Čitam : Izdavačko preduzeće Rad, Beograd. Tu je i ćirilični “Grešnik” Dobrice Ćosića u izdanju BIGZ-a iz 1985. i “Srpski roman između dva rata 1918 -1941” Stanka Koraća, a i “Seobe” Miloša Crnjanskog, iako Nolitove, na latinici. Luta mi pogled. Bolje da stanem. Imat će bogami kakav monter klima-uređaja na tajnom zadatku u mom stanu poprilično posla pri pisanju izvještaja.
Elem, miješaju se po mojim policama i komodama u gotovo svim sobama ćirilica i latinica. Beogradska i sarajevska izdanja s onim zagrebačkima. Dijelom i s onima iz 1942. godine Hrvatskog izdavalačkog zavoda zaslužnoga, eto, što mi kao djeca Miguela de Cervantesa i njegovog ”Don Quijote od Manche” nismo morali, kad je to lektira od nas tražila, posuđivati u knjižnici. Kao uostalom ni Nazorove eseje i članke i tko zna što još od istoga izdavača iz tog, nek’ mi oprosti Karamarko, neslavnog razdoblja hrvatske povijesti.
Da ne čekam uvijek posljednji čas za pisanje teksta, tko zna što bi sve pokazala jedna pomnija analiza obiteljskih knjiga poredanih u dva reda ili, znate, onako okomito kad se više ne daju ugurati vodoravno. No, već i letimičan pogled na naše kućno nikad prebrojano blago (da lopovi odmah znaju – s nakitom i novcem stojimo loše) pokazuje mi mirnu koegzistenciju različitih autora, naslova, izdavača, jezika i pisama usprkos svim nedaćama i traumama što su, eto, moju širu i užu obitelj šibale s desna i lijeva tijekom turbulentnog 20., a sada i 21. stoljeća.
Otac je najljepše godine, one dvadesete, proveo u njemačkome logoru. Brat mu je navodno ubijen u Jasenovcu u proboju zatočenika pred samo oslobođenje, premda to nikad nije pouzdano dokazano, ali što knjige izdane u vrijeme NDH imaju s tim?Što neke crne debele knjižurine na njemačkome, koje je moj otac šezdesetih spasio od otpisa, antikvarijata ili starog papira svejedno (”Die Handels Hochschule” u četiri toma), imaju s njegovom logoraškom sudbinom?
Zar nam je trebao braniti da čitamo Goethea, Schillera ili Maxa Frischa jer su stvarali na jeziku ljudi od kojih je on trpio bol i poniženja? Nikad takvo što nisam čula od svog dobrog, već dugo pokojnog tate. Dapače, njemački je volio i govorio odlično.
Kroz naš stan prodefilirali su proteklih desetljeća mnogi ljudi različitog porijekla, obrazovanja, sudbina i pogleda na svijet, ali nikad nitko nije rekao da ga vrijeđa, da mu smeta ili budi traume neka knjiga, jezik ili pismo na kojem je otisnuta. Pismo nije oružje. Kako pismo, ćirilično ili latinično, posve svejedno, može ugroziti poštivanje prava većinskog naroda u Vukovaru? Zbilja lupetaju u tom Saboru.
HDZ magareći uporno, pa i na ovoj posljednjoj saborskoj raspravi, tvrdi da se ćiriličnim natpisima na institucijama ugrožavaju prava vukovarskih Hrvata. Kako? Bude se, vele, neke svježe rane. Kako, zaboga, svježe, pa prošlo je dvadeset godina od mirne reintegracije! Da ta stranka, koja ne zna ili ne želi iskoračiti iz povijesti jer ništa drugo i ne zna, ne soli već četvrt stoljeća te vukovarske rane, lakše bi zacijelile! Sigurna sam. Dvadeset godina iza Drugog svjetskog rata Nijemci i Talijani su već debelo toćali noge u Jadranu, a u kraju u kojem ja živim talijanskim se govorilo daleko više nego danas.
Možda da Karamarkovi prethodnici nisu donosili idiotske odluke o podijeljenim razredima i programima, da se inzistiralo na sankcioniranju segregacije, mržnje i svakog oblika ksenofobije, da je netko iz njihovih redova huliganizmom nazvao uporno razbijanje ploča postavljenih na temelju zakona koje su oni donijeli, možda bi danas manje boljele i te spomenute rane.
Ali što bi HDZ bez povijesnih rana i trauma? One mu i nose tridesetak posto. Bez njih bi mu i deset posto bila misaona imenica. Da to nije tako, odavno bi ti ljubitelji povijesti saborsko lupetanje o vrijeđanju vukovarskih Hrvata ćiriličnim pismom zamijenili neospornom istinom. Činjenicom da je ta tako omražena ćirilica i povijesno hrvatsko pismo. Sjetimo se : Povaljska listina, Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost i još mnogo, mnogo toga pisano je starom ćirilicom. Dokaza ima diljem Hrvatske i Hercegovine…
No strah je kod HDZ-a jači od ljubavi prema povijesti. Strepe od poistovjećivanja s onim drugima, za njih vječno zlima (čitaj: Hrvata sa Srbima). Toliko se boje da negiraju jadnu ćirilicu, i onu povijesnu hrvatsku i ovu suvremenu, koju vežu isključivo za srpski jezik. Osuđuju je na izolaciju, segregaciju, zatvaraju je u posebne razrede, ograničavaju joj kretanje, ne daju joj na ulicu…
Umjesto da ponosno baštine oba pisma, ti hrvatski oporbenjaci, kojima se nažalost smiješi vlast, dozlaboga tupavo inzistiraju na progonu ćirilice iz Vukovara čineći uvijek iznova od bezazlenog pisma i azbuke instrument za obračun s vladajućima, pritom potpuno nesvjesni da pljuju i na ono što im je kakti najsvetije – povijest i kulturu svog naroda.
Ne znam za vas, ali ja ću nakon parlamentarnih izbora centralno mjesto na polici dati “Povijesti Hrvata” iz 1942., tek toliko da zbunim servisera rashladnih uređaja kad po zadatku zakorači u moj dnevni boravak.