Plenković boluje od nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije

Nova godina je prilika da shvatimo odnos čovjeka i (baš) njegovog vremena. Ovdje ne mislim na uobičajenu rekapitulaciju onoga što nam se dogodilo u godini na izmaku, baš kao ni na donošenje odluke što ćemo napraviti i čemu ćemo se posvetiti u nastupajućoj godini – tko se tako odnosi prema vlastitom vremenu ni po čemu se ne razlikuje od računovodstvene i knjigovodstvene službe.

Dok smo živi, odvremenovano vrijeme nije u potpunosti prošlo, ono je ušlo u nas, vidljivo je, kao manjak, na našoj koži, u našem pogledu i u našoj životnoj energiji, ono je tu, ali kao da nije, više ne može povratiti.

Vidljivi manjak vremena svjedoči da smo negdje bili, da smo nešto činili te da tamo više nikada ne možemo i nećemo biti.

Prošlost nam istovremeno pripada i ne pripada – ona nam pripada kao spomenik da smo  prije negdje bili, ali nam ujedno i ne pripada jer preostalo vrijeme ne možemo smjestiti u tu prošlost.

Možemo, doduše, protratiti preostalo vrijeme na govor o prošlosti, ali to rade zgubidani, prevaranti i neinventivne kukavice.

Prošlost možemo i moramo napustiti odnosno prošlost i jest ono što je napušteno, ali to je neka druga tema, no nikada ne možemo povratiti vrijeme koje smo podarili onome što smo odlučili činiti i u čemu smo dotrajavali.

Ovo je razlog zbog kojega se previše ne zamaram prošlošću. Imao sam i imali smo prošlost, sada je više nemamo. To je, naprosto, činjenica.

Misao na prošlost nas samo podsjeća na to da nam je (pre)ostalo manje vremena na raspolaganje za ostvarivanje onoga do čega nam je uistinu stalo odnosno da nam je ostalo manje vremena da se realiziramo kao ”ja” – a ako se ne ostvarimo kao ”ja”, uzalud smo postojali.

Do toga biti kao kao realizirano ”ja” ne dolazi se slijeđenjem autoriteta ili slušanjem velikih priča i uputa, nego isključivo ispravnim shvaćanjem veze između nas i našeg vremena.

Mi smo naše vrijeme, to je jedino što imamo na raspolaganju i dok raspolažemo vremenom, mi jesmo. Vrijeme, dakle, služi tome da ostvarimo sebe. Ako smo to uspjeli, nije nam potrebna vjera u zagrobni život. Uostalom, sve kada bi i postojao zagrobni život, tamo ne bismo mogli biti ništa što nismo bili u ovom životu, jer tada to ne bi bio naš život i tada to ne bismo bili mi.

Razlika između života u vremenu i vječnog života sastoji se u tome što je život u vremenu realan, on se sastoji od mnogih stanja i događaja, dok je vječni život mogućnost koja pripada religijskom području.

Kad vječnost svedemo na bitno, riječ je o trajnom zadržavanju nas u posljednjem trenutku našeg vremenitog života. Kakvi smo, u moralnom smislu, bili u posljednjem trenutku vremenitog života, takvi ćemo trajno biti u vječnosti. Tko želi u ovo vjerovati, neka vjeruje, ali ga tada ta vjera obvezuje da u vremenu radi na sebi, da bira sebe i da se ostvari kao čovjek dobrote. 

Kako bilo, neodvojivi smo od našeg vremena. Trag prošlosti u meni je vidljiv u tome što sam sve više i više starac, u moju strukturu je uneseno to prošlo vrijeme i to kao manjak preostalog vremena.

Siguran sam da ovoga nije svjestan premijer Andrej Plenković. U dosadašnjim kolumnama sam ga redovito kritizirao, u ovoj neću. U ovoj će mi poslužiti kao primjer nerazdružive veze čovjeka i njegovog vremena, baš kao i onoga što nam vrijeme čini.

On se, a to nije nikakva novost, političari to redovito čine na izmaku godine, ovih dana prigodno obratio javnosti kako bi je obavijestio da je sada ”najjači”, iako je već iz njegovog lika vidljivo da je riječ o karikaturalnoj snazi.

Ovogodišnje njegovo obraćanje doživio sam kao govor nestajućeg egzistencijalnog vremena jednog tužnog čovjeka koji uzaludno bježi od vlastitog vremena. Plenković, uostalom kao i mnogi drugi, boluje od kronične bolesti nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije. To je, dakako, krajnje neodgovorna pozicija – ne prema nama, već prvenstveno prema sebi.

Budući da je sam izabrao živjeti životom iluzije trajnosti i snage, prihvaćam taj njegov izbor, baš zato ga i koristim kao primjer i opomenu, on mi je to, baš kao i svima nama, dopustio.

Kada već smatra da postoji za nas, ovlastio nas je da možemo izreći kako on to postoji za nas. Za mene, eto, postoji kao neodgovorni i propadanju izložen, zapravo jadni egzistencijalni entitet, spreman da koketira s onima koje je nekada prezirao – danas je to Domovinski pokret, sutra će to biti neka druga desna opcija koja se sada nalazi na rubu bjesnila uvjeravajući javnost da se bori protiv HDZ-a a zapravo se bori za to da da u skoroj budućnosti bude u najvećoj mogućoj blizini HDZ-u.

Upoznao sam, dok sam boravio u političkom prostoru, mnoge takve likove bez kontura. Svi oni nastupaju kao negacija onoga za što se zalažu. Zalažu se, primjerice, za obiteljske vrijednosti, a godina žive odvojeni od vlastite obitelji kako bi se mogli baviti politikom. Vrijednost obiteljskog života je stvar egzistencijalnog izbora, a ne javnog uzvikivanja i uvjeravanja drugih da je obitelj kao obitelj ugrožena. To je, dakako, glupost.

Ritam obiteljskog života ugrožavaju članovi obitelji koji odbijaju prakticirati obiteljski život, a to redovito čine oni koji vrijednost obiteljskog života propagiraju kao javnu politiku. Politika nema što tražiti u našim osobnim izborima, dovoljno je da se ne petlja u naše izbore.

Ne cijenim dugotrajne političare, smatram da su, u egzistencijalnom smislu odnosno u smislu odgovornosti prema vremenu koje im stoji na raspolaganju, neodgovorni, beskorisni i besmisleni.

”Najjači” Plenković predstavlja takve političare, prateći njega, možemo pratiti egzistencijalni odnos čovjeka i njegovog vremena. On se, samim time što je premijer jedno desetljeće, neprestano nalazi pred očima javnosti i stoga imamo priliku gledati što mu vrijeme čini. On nestaje pred našim očima, preuzima ga propadanje, nemoć opstanka mu se utisnula na lice, u pokret, govor i pogled. Tu nemoć, krajnje neuvjerljivo, pokušava kompenzirati institucionalizacijom vlastitog lika. Sve to je, u osnovi, jadno.

Sadašnji Plenković je ostarjela, kroz vrijeme propuštena i vremenom izbrazdana karikatura nekadašnjeg Plenkovića s početka mandata. On je opomena, a ne uzor.

Imamo odgovornost prema vlastitom vremenu i sebi u tome vremenu. Svi smo mi, da i na kraju kolumne posegnem za egzistencijalističkom terminologijom, osuđeni na dijalektiku života i smrti. Naš život i naše umiranje zbiva se u svakom trenutku, bili mi toga svjesni ili ne.

Ako ne izaberemo sebe u vremenu, izabrat ćemo ”najjaču” karikaturu sebe. Plenković nam je sam rekao što je izabrao – izabrao je biti karikatura sebe (ne svoja karikatura nego baš karikatura sebe) u vremenu. U tome je uistinu je ”najjači”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Do boga ne može se doći ako skrenete s puta ljudskosti
    •  Hrvatska perverzija nedozrelih kršćana bez kršćanstva
    •  Antifašistički prosvjed – pobjeda Zadra i Dalmacije
    •  Biskupi, osim jednog, šute o oživljavanju fašizma u RH
    •  U nedjelju u podne koračamo za antifašizam
    •  Važna poruka iz Škabrnje: Vjernici u živog boga opraštaju
    •  Nacionalizam je podmukla prevara, a nacionalisti su hulje
    •  Neki bi biskupi rado navukli fantomke i udrili na Srbe
    •  Revizionistička gadarija i produžetak duha Jasenovca
    •  Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi

> Svi tekstovi ovog autora