Plenkovićeva pobjeda u doba virusa, straha i izolacije

Martovske ide nisu samo datum ubojstva Cezara i pouka da moćnik treba strepiti od izdaje. Martovske ide za Rimljane bile su i datum na koji dospijevaju dugovi, datum suočavanja s obavezama. HDZ je Martovske ide odabrao za datum izbora, a ispalo je i za datum obračuna.

Tri su stvari važne. Tko je pobijedio, što će biti s poraženima i što da rade oni koji izvana gledaju tu utakmicu. Pobijedio je Plenković, slijedi micanje gubitnika. Njegovi protivnici će se raslojiti i tražiti spas svaki na svoju stranu.

Izbori za vodstva političkih stranaka u Hrvatskoj su borba za tron, ne borba za cilj, kamoli program. Nacija, možda ne baš bez daha, ali s uzdahom očekivanja, čekala je rezultate. Pobijedio je Andrej Plenković. Uvjerljivo, čak trijumfalno. Sva očekivanja iz Like, Slavonije, pa i Zagreba i Splita, da će izgubiti, pokazala su se bespredmetnima.

Izbori za vodstva političkih stranaka u Hrvatskoj su borba za tron, ne borba za cilj, kamoli program. Nacija, možda ne baš bez daha, ali s uzdahom očekivanja, čekala je rezultate. Pobijedio je Andrej Plenković. Uvjerljivo, čak trijumfalno. Sva očekivanja iz Like, Slavonije, pa i Zagreba i Splita, da će izgubiti, pokazala su se bespredmetnima

On nije vođa kojega njegovi članovi i glasači baš vole, no više od njega oni vole vlast i svoju stranku i strepe od toga da se pjevanje novokomponiranih budnica ne pretvara u glasove.

Narod je zasićen takvim likovima, takvom politikom i vidi tko se bogati jer je na vlasti, koji to likovi postaju simboli stranke koja se poziva na kalkulatorski patriotizam. Latinska izreka ubi bene ibi patria doživjela je samo malu modifikaciju: Ubi bene ibi partia (slobodan prijevod: dobro je biti u partiji). Pa zar takvi da glasaju protiv njega?

Andrej Plenković ima snažnu potrebu vladati sam. Ne stvara taj dojam. Ugodan oku i s dobrim naočalama sliči na filozofa koji je postao vladar. No gledajmo rezultat. Gdje su sada njegovi konkurenti, neugodni saveznici i glasni protivnici.

Svaku krizu, politički zaokret, iskoristio je za eliminaciju onih koji su ga mogli ugroziti. Možda i osjeća koliko malo onih koji ga okružuju želi europeizaciju i modernizaciju Hrvatske, ili je to samo privid da ih prokaže kao bezdušne zagovaratelje vječitog status quo stanja, prikazu Hrvatske kao predziđa kršćanstva kao da je sad iza Hrvatske klan kršćanskih kraljeva i knezova, a ne sekularna Europa kapitalista koji baš i nisu vjernici već bankari, rentijeri i birokrate.

Poraženi su sami krivi za svoj poraz. Nametali su ideje zarobljeni u predrasude kakve se održavaju samo u izoliranim grupama emigracije, kao da je duh hrvatskog naroda zamrznut u selima 1945. Smatrali su da je Hrvatska zemlja u kojoj se ide na nedjeljnu misu, u kojoj Melkior, Baltazar i Gašpar osiguravaju kuću, a ne Allianz ili Croatia.

Oni su osjećali da je to crta loma unutar stranke, računali su na strah da će Hrvatska biti izložena vještijim i moćnim kompanijama, da će dati sve što se još može prodati, da se posao neće dobiti po vezi, jer si iz prave regije.

Krivi račun.

Nisu vjerovali da su manjina i da njihovi nisu motivirani glasati. Ljudi se odlučuju prema trenutnim razlozima, pa je Plenković dobio glasove svih onih koji se boje ekstremizma ili govore da je vlast preuzela elita kojoj je sada dobro.

Pa to su ljudi koji su napredovali stranačkom protekcijom, kojima se rat gadi i rado bi bili što dalje (osim na riječima: skandiranju ratobornih parola i pjesama).

Tri su stvari važne. Tko je pobijedio, što će biti s poraženima i što da rade oni koji izvana gledaju tu utakmicu. Pobijedio je Plenković, slijedi micanje gubitnika. Njegovi protivnici će se raslojiti i tražiti spas svaki na svoju stranu

Ljudi obično glasaju prema svom interesu, prema nadama i vjeri da će od toga nešto, a prije svega njima, biti bolje. No nije sve matematika: jednostavno Plenković je bio veći format od svog suparnika.

Nije to bila mala komorna predstava, interni obračun u stranci. Histerija oko pandemije sakrila je dramatične napetosti. I jedni i drugi su mantrom da ”ima mjesta za sve” prikrivali da se to, već prema okolnostima i rezultatima može mijenjati, i da to sada govore da ublaže dojam sukoba, da zapravo misle sasvim suprotno.

Vae victis. Opsjednutima lukavi vojskovođa ostavlja odstupnicu. Tako je i Andrej Plenković ostavio nadu svojim protivnicima. Za kandidate za podpredsjednička mjesta stavio je one koji bez velike štete mogu izgubiti. A rezultati mu daju argumente, većina su njegovi, neke će zaplašiti, neke izbaciti. Odlučivat će bitne stvari i van foruma.

Njegova moć je porasla, strpljenje nije narušeno, a može računati na strah raspršenih pojedinaca koji će nakon ovih rezultata postati svjesni da nisu jedinstvena skupina, da nemaju vođe i da će se uskoro krojiti izborne liste.

I u novim strankama, koje su podržali, malo je vodećih mjesta za disidente, koji će uskoro biti proglašeni izdajnicima stranačke stvari.

On ne treba većinu u lokalnim tijelima dok god drži stvarnu vlast istupanja, davanja uputa i smjernica, a u ovo doba virusa, oporba postaje tek teorijski pojam.

Nitko ne smije stvarati raskol pred prijetnjom za sve, kritika sliči na zluradu opstrukciju, a osobni primjer vođe važniji je nego u rutini društvenog života.

Vrijeme koronavirusa je idealno za proroke, lunatike, a prije svega za karizmatske vođe. Pozivi na lustraciju, otpor rodnoj ideologiji ili, pak, poruke drugih stranaka koje traže radikalne mjere koje dijele društvo, ne odjekuju osobito uz prazne ulice, zabranjene skupove i opći osjećaj nesigurnosti.

I što će sada Andrej Plenković s moći koju je dobio? Kako će trošiti vjerodostojnost koju ima?

On nije pobijedio prema programima o kojima se raspravljalo na ograncima. On je pobijedio kao osoba koja simbolizira pragmatičku politiku vladanja u kojoj je važna pragmatika kompromisa, kupnje lojalnosti i strpljivog čekanja da se pokvareni i neinteligentni sami razotkriju, da ih on prividno štiti, a zapravo uživa u njihovoj marginalizaciji pokazivanju bijednog karaktera i skrivenih bogatstava.

Poraženi su sami krivi za svoj poraz. Nametali su ideje zarobljeni u predrasude kakve se održavaju samo u izoliranim grupama emigracije, kao da je duh hrvatskog naroda zamrznut u selima 1945. Smatrali su da je Hrvatska zemlja u kojoj se ide na nedjeljnu misu, u kojoj Melkior, Baltazar i Gašpar osiguravaju kuću, a ne Allianz ili Croatia

Njegov program svodi se na rečenicu: ostati na vlasti, pod svaku cijenu ostati na vlasti. Ako hoće provesti reforme i program – sad može.

Na primjer, on bi iz sasvim pragmatičkih razloga mogao provesti čišćenje HDZ-a od korupcije, jer bi naravno time uklanjao svoje protivnike, on bi mogao pregovarati s gubitnicima pa i pobjednicima budućih izbora, s pozicije stvarne moći i prividne velikodušnosti.

I konačno što se to tiče onih koji nisu glasali? Posao započinje na istoj spirali napretka samo na višoj razini: ”Kad se u strankama ugasi unutrašnji život, i one se pretvore u mašine za osvajanje vlasti, onda još jedini spas ostaje u nezavisnom javnom mnijenju. Politički ideali moraju se stvarati van stranaka od ljudi koji su nezaraženi stranačkim egoizmom i slobodni od stranačke discipline, nepristrano i samostalno misle o državnim interesima. Ti će se ideali poslije nametnuti kao sve popularne ideje, jer, da bi došla do vlasti stranka pristaje na sve ono što biračko tijelo traži od nje… Javno mnijenje rađa ideje koje treba ostvariti… stranke uzimaju na sebe da te ideje ostvare…” (S. Jovanović, 1922.)

Da, bile su to Martovske ide. Trenutak plaćanja računa. Neće istina biti slavlja na ulicama. Ostat će strah pred epidemijom, ljudi zatvoreni u kuće.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora