Pobrojivi i neubrojivi građani

Proteklih nekoliko dana uz izlazak Ive Sanadera iz pritvora, ukazanje Nadana Vidoševića pred sudom, presudu Tomi Horvatinčiću koja ne vrijeđa samo osjećaje djece nastradalih talijanskih jedriličara već i zdrav razum većine koja se crvenila čitajući o njoj, još je jedan bizaran događaj zaokupljao našu pažnju. Riječ je o verbalnom incidentu, primitivnom napadu Zlatka Viteza na Vitomiru Lončar – Bucku.

Lončar je na svom blogu zamjerila pretvaranje Histrionskog doma u javnu ustanovu, u centar za kulturu, pa je početkom tjedna na službeni mail Male scene, kojom ravna, dobila mail uvredljiva sadržaja. Vitez, koji za tu prigodu elektronsku poštu potpisuje kao Zabrinuti Zlatek, savjetuje svojoj kolegici “da ne piše kad ima epileptične napade, jer joj to još više ugrožava zdravlje”!

Nema dvojbe da je ovaj ispad Zlatka Viteza neobranjiv. Ružno je, nepristojno, primitivno u nedostatku argumenata posezati za nečijom dijagnozom ne bi li se obezvrijedilo napisano, bez obzira na to koliko povrijeđen bio čovjek nečijim stavom.

Želeći obraniti četrdeset tisuća oboljelih od epilepsije, među kojima je nažalost i Bucka, papagajski se ponavljalo da je epilepsija neurološki poremećaj, a ne psihičko oboljenje i tako se, braneći jedne od neprimjerenog i nimalo viteškog ponašanja Viteza, povrijedilo, stigmatiziralo druge – psihičke bolesnike kojih je, vjerujem, u nas neusporedivo više nego epileptičara. I dok kad netko javno uvrijedi vjernike, nevjernike, diskriminira homoseksualce favorizirajući heteroseksualce, kad se gađa stereotipima o nacionalnim manjinama, Srbima, Židovima, Romima, svejedno, kreće lavina novinskih pitanja političarima – ovo stigmatiziranje duševno oboljelih prošlo je nezapaženo. Krušku pod njušku nije dobio čak ni Božo Petrov kojemu je psihijatrija struka

No ono što je zapanjilo možda još i više je dio televizijskih priloga o sukobu dvoje poznatih glumaca.

Želeći obraniti četrdeset tisuća oboljelih od epilepsije, među kojima je nažalost i Bucka, papagajski se ponavljalo da je epilepsija neurološki poremećaj, a ne psihičko oboljenje i tako se, braneći jedne od neprimjerenog i nimalo viteškog ponašanja Viteza, povrijedilo, stigmatiziralo druge – psihičke bolesnike, kojih je, vjerujem, u nas neusporedivo više nego epileptičara.

I dok kad netko javno uvrijedi vjernike, nevjernike, diskriminira homoseksualce favorizirajući heteroseksualce, kad se gađa stereotipima o nacionalnim manjinama, Srbima, Židovima, Romima, svejedno, kreće lavina novinskih pitanja političarima – ovo stigmatiziranje duševno oboljelih prošlo je nezapaženo.

Krušku pod njušku nije dobio čak ni Božo Petrov kojemu je psihijatrija struka i koji se, ruku na srce, od izbora na ovamo ponaša kao samoizabrani skrbnik svih nas koji smo, kad bismo se vodili njegovom logikom, potpuno krivo odabrali na proteklim parlamentarnim izborima.

Nas osamdeset i osam posto, pa smo, stručno gledano, pobrojivi, ali pravno – neubrojivi, te onda valjda i zaslužujemo dobiti skrbnika u vidu psihijatra iz Metkovića, koji je Aci Stankoviću divanio i divanio kako je zaljubljen u psihijatriju, ali se eto već u tridesetima opredijelio za politiku, prvo onu lokalnu, a odnedavno nije mu nekako mrska ni ova bolje plaćena, na nacionalnoj razini.

Razmišljam ovih dana i uz sve one kvalitete što se po medijima razvlače k’o žvakaća guma, znate već ono – mlad, skroman, pošten, vjernik, pater familias, idealist – napamet mi pada kako njega i društvo oko njega ipak goni i motivira volja za moći.

Kako drugačije objasniti da čovjek kad god se uključe kamere govori o struci, o vladi stručnjaka, o ekspertima za pojedine resore i pritom mrtav hladan sjedi u gradonačelničkoj fotelji. Je li diploma medicinskog fakulteta i specijalizacija iz psihijatrije papir koji se garantira kvalitetna organizacija grada, županije, države?

Petrov se od izbora na ovamo ponaša kao samoizabrani skrbnik svih nas koji smo, kad bismo se vodili njegovom logikom, potpuno krivo odabrali na proteklim parlamentarnim izborima. Nas osamdeset i osam posto, pa smo, stručno gledano, pobrojivi, ali pravno – neubrojivi! Onda valjda i zaslužujemo dobiti skrbnika u vidu psihijatra iz Metkovića, koji je Aci Stankoviću divanio i divanio kako je zaljubljen u psihijatriju, ali se eto već u tridesetima opredijelio za politiku, prvo onu lokalnu, a odnedavno nije mu nekako mrska ni ova bolje plaćena, na nacionalnoj razini

Nije li upravo on u sukobu sa samim sobom?

Bit će ipak da psihijatri žude za moći političara. Nije im dovoljno što su moćniji od bilo kojeg drugog medicinara, jer u rukama drže ono pacijentu najdragocjenije – duševno zdravlje, ali i slobodu oboljelih koji često mjesecima bivaju zatočeni na Rabu, u Jankomiru, Vrapču…

Znamo iz neslavne povijesti da je to jedina medicinska grana koja je ispred svog imena znala nažalost imati prefiks politička. Što je sve činila politička psihijatrija najbolje znaju njezine žrtve i njihove obitelji i to ne samo u nekadašnjem Sovjetskome Savezu nego i u drugim diktaturama.

Najdrastičniji primjeri dolaze iz nacističke Njemačke u kojoj je prema nekim podacima ubijeno čak tristo tisuća duševno poremećenih ljudi.

Dio izvora govori kako su prve plinske komore uvedene u psihijatrijskim bolnicama, te da su se u njima ubijanju obučavali krvnici u kasnijim koncentracijskim logorima… Znam, znam, otišla sam nepotrebno daleko iziritirana što čovjek koji pretendira na poziciju prvoga u Vladi nije reagirao na stigmatizaciju duševno oboljelih pri televizijskoj obrani četrdeset tisuća s dijagnozom epilepsije.

A složit ćete se da je trebao – ne samo kao političar u usponu već i kao stručnjak.

No našemu Boži, Metkovčaninu čija je lista dobila dvanaest posto glasova, nekako je slađe odugovlačiti, popovati i docirati o reformama i gospodarskom pojasu predstavnicima onih osamdeset i osam posto glasova sada i službeno prebrojanih.

Ne bih se htjela igrati dijagnozom, nisam stručna čak ni za očito upražnjeno mjesto psihijatra u Metkoviću, ali ove izjave mesijanskog tipa “Ili ja, ili potop” trebale bi plašiti ne samo nas neubrojive, nas osamdeset i osam posto koji smo zaokružili “krive” liste i ljude i za kaznu dobili Petrova za skrbnika, već i onih dvanaest posto uvjerenih da stručnost znači psihijatar u gradonačelničkoj ili premijerskoj fotelji… Zlatek je uvrijedio Bucku, a skrbnik Božo Petrov svojim diletantskim predviđanjima vrijeđa sve nas pobrojive, koji smo njemu i njegovima neubrojivi! Pisali ne pisali, ugrožava nam zdravlje.

Njih Božo, ako je vjerovati Večernjaku, naziva tek “ovi”. On , naime, kaže: “Mi smo glas tih ljudi, koji su nas izabrali, oni su zaslužni što se danas govori o promjenama, a ne foteljama. Ako se OVI ne slože s time, ide se na izbore, pa ako građani procijene da trebaju SDP ili HDZ, neka tako bude, onda će te stranke biti potopljene”(???)

Ne bih se htjela igrati dijagnozom, nisam stručna čak ni za očito upražnjeno mjesto psihijatra u Metkoviću, ali ove izjave mesijanskog tipa “Ili ja, ili potop” trebale bi plašiti ne samo nas neubrojive, nas osamdeset i osam posto koji smo zaokružili “krive” liste i ljude i za kaznu dobili Petrova za skrbnika, već i onih dvanaest posto uvjerenih da stručnost znači psihijatar u gradonačelničkoj ili premijerskoj fotelji…

Zlatek je uvrijedio Bucku, a skrbnik Božo Petrov svojim diletantskim predviđanjima vrijeđa sve nas pobrojive, koji smo njemu i njegovima neubrojivi! Pisali ne pisali, ugrožava nam zdravlje.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora