Podignimo iznova nebo uz pomoć Teofila Pančića

Nekima je bilo neobično što se u nedjelju navečer nije pojavila moja kolumna, što je objavljujem u ponedjeljak popodne, ali imam valjani razlog: vratio sam se u nedjelju predvečer iz Beograda jako umoran i s glavoboljom pa sam odlučio ići rano u krevet, dobro se naspavat i onda vidjeti što i kako: sada, rano popodne, osjećam u srcu da moram pisati o komemoraciji i ispraćaju Teofila Pančića, koji je preminuo u noći između 3. i 4. veljače poslije duge i teške bolesti u Novom Sadu, a ne čekati Kutlešinu propovijed u vezi Alojzija Stepinca (10. veljače je godišnjica smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala), naime, može to čekati do iduće kolumne ako bude potrebe se osvrnuti.

Prošli petak rano ujutro sam još osjećao posljedice nedavno preboljene viroze ali sam ipak krenuo na put, zbog Teofila i mnogih dragih prijatelja, srećom s luftom jer sam dolaskom u Beograd zaglavio na jednom od brojnih skupova gdje studenti i građani odaju počast preminulima u tragediji pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novome Sadu. Na vrijeme sam ipak stigao u Kulturni centar u Kolarčevoj 6 gdje je u 13 sati održana komemoracija za Teofila. Prepoznao sam i pozdravio sam još trojicu medijskih radnika iz Hrvatske, Vlahu Bogišića, Nenada Rizvanovića i Antu Tomića koji je i govorio na komemoraciji.

Dirljivo je bilo i sve je završilo malim videouratkom sa slikama Teofila na pjesmu koju je pjevao Oliver Dragojević.

Teofil Pančić bio je jedan od simbola nedeljnika “Vreme”, ocijenio je Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik tjednika za koji je Pančić pisao od početka karijere 1993. do posljednjeg teksta. “Teofil je bio najznačajniji književni kritičar u cijeloj Jugoslaviji proteklih 30 godina. Teofil je bio je talentiran pisac koji nema prethodnika i koji neće imati nasljednika. Rupa nakon Teofila neće biti zatvorena”, naveo je Švarm.

Na komemoraciji novinaru, kolumnisti i uredniku “Vremena” Teofilu Pančiću, Švarm je prisjećajući se svog kolege rekao da je Teofil bio dobar čovjek koji bi vam “dao košulju s leđa, ali vam nikad ne bi posudio knjigu”. “Danas u Srbiji gledamo etičku revoluciju, gledamo mlade studente koji govore ono što je Teofil zastupao svih ovih decenija”, dodao je Švarm.

Teofil Pančić pisao je za brojne listove i portale iz Srbije i zemalja bivše Jugoslavije. Bio je i dugogodišnji kolumnista Radija Slobodna Evropa.

Ante Tomić je govoreći o popularnosti Pančića u Hrvatskoj, rekao da je on u Srbiji za sve bio Teofil, a da su ga u Hrvatskoj zvali kraće, prisnije Teo. “Teofil i Teo bile su dvije osobe. Bolno su se rascijepili u jesen 91. Fizički je Teofil s ocem otišao u Beograd, a duhovni Teo zauvijek je ostao u Zagrebu”, naveo je Tomić.

Tomić je rekao da je Teofil Pančić svakim svojim tekstom branio ljudskost od nasilja političkih ideja. “Sve ovo što se danas u Srbiji događa, on je već jednom vidio u 80-ima. Dobro je poznavao onaj zanos i ljepotu kada jedna diktatura ide svome kraju, ali nije nažalost stigao u tome dulje uživat”, dodao je.

Opisujući svog prijatelja, Tomić je naveo da je Teofil Pančić bio “sama vrlina”.

“Fantastično obrazovan, bez truna oholosti, đavolje duhovit, ali s anđeoskim srcem. Pametan, pošten, topao, suosjećajan i solidaran”, rekao je Tomić.

Redatelj Želimir Žilnik pak sjeća se Teofila Pančića kao “unikatnog, svježeg i inteligentnog”.

“Mi smo se u Novom Sadu upoznali, odmah sam ga video kao jednog interesantnog, obaviještenog i temeljnog mladića, koji me je saleteo s pitanjima kako sam uspeo krajem osamdesetih godina da snimim film o tzv. antibirokratskoj revoluciji”, ispričao je Žilnik.

Novinar Nedim Sejdinović rekao je da je pozicija Teofila Pančića bila vrlo jasna – uvek protiv rata, nacionalizma, primitivizma, uvek za demokratske, civilizovane vrednosti, ali da je znao da bude kritičan i prema delu javnosti kojoj je pripadao.

“Bio je detinjast, a to je bilo povezano s neverovatnom životnom energijom”, rekao je Sejdinović.

Dodao je da je Teofil Pančić uvek za sebe govorio da je bio Vojvođanin.

“Ne samo zato što je poreklom iz Bačke, nego zato što je Vojvodinu doživljavao kao susret raznih kultura. Istovremeno je bio jugonostalgičan, Jugoslaviju je doživljavao kao jugoslovenski kulturi prostor”, rekao je Sejdinović.

Predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) Željko Bodrožić rekao je da je Pančić ostavio iza sebe toliko toga dobro napisanog kao da je živeo dva života.

“Njegovi su nam tekstovi bili neophodna doza zdrave logike i sjajne rečitosti da bi se obodrili i pregurali dane i nedelje”, naveo je Bodrožić.

Teofil Pančić dobitnik je brojnih domaćih i regionalnih nagrada, kao što su “Jug Grizelj”, “Vitez poziva”, “Srđan Aleksić”… Većina nagrada koje je dobio dodeljuju se za hrabrost, novinarsku ili ljudsku, podsetio je nedeljnik “Vreme”.

Osim zbirki političkih kolumni, u Pančićevoj bibliografiji (dvadesetak naslova) je i nekoliko knjiga u kojima su sabrani tekstovi koji se bave savremenom književnom produkcijom, ovdašnjom i inostranom – “Na hartijskom zadatku” i “Pepeo bez bašte”.

Preuzeo sam ove citate iz izvještaja na sajtu Radio Slobodna Evropa.

Ispraćaj na kremaciju Teofila Pančića bio je u subotu 8. veljače na Novom groblju u Novom Sadu. Bilo je isto tako puno svijeta. Tu sam prepoznao i kasnije se pozdravio s kolegom Denisom Romcem, također pristiglog iz Hrvatske zbog Teofila. Njegova Olja i rodbina su poželjeli da se ne donese cvijeće tako da je u dvorani dominirao njegov smeđi lijes.

”Teofil je imao (i ima) **armiju zahvalnih čitalaca, imao je (i ima), mogli bismo reći, jugoslovensku narodnu armiju zahvalnih čitalaca na prostorima raskomadane nam domovine, na kojima su njegova britka misao i slobodna reč s lakoćom brisale sve stare i nove granice, granice koje on nikada nije priznavao – znaju to i te kako dobro njegovi prijatelji i poštovaoci u Sarajevu, Podgorici, Zagrebu, Rijeci, Puli, Ljubljani, znaju to oni koji su ga u tim i mnogim drugim gradovima voleli; takvih je uvek bilo mnogo, mnogo više od onih koji ga nisu voleli i čije je izlive bezumnog gneva Teofil uvek primao s gospodskom ironijom i otmenim spokojstvom”, kazao je među inim na ispraćaju kolega Zoran Paunović.

Prilika me dovela da stojim baš blizu lijesa jer nisam primijetio fotografa, za razliku od dvorane, krcate, u Beogradu, gdje ih je bilo više, i poželio sam napraviti nekoliko fotografija i snimak spuštanja lijesa u prostorije za kremaciju ako bi netko to želio ima za uspomenu. Najprije sam taj materijal poslao mojoj dragoj kolegici Jeleni Jorgačević, našoj kolumnistici ali i zamjenici glavnog urednika u tjedniku Vreme, koja mi je u Beogradu bila i domaćin i vodioc. Ona će već znati tko sve želi tu uspomenu, tužnu, na Teofila.

Nisam krenuo u Beograd i Novi Sad (iza komemoracije i ispraćaja se išlo u pubove i tamo se, kao što mnogi znate, masovno puši, od tuda moja glavobolja kao osobi koja je apsolutno alergična i netolerantna na dim cigareta, žao mi je ali je tako) samo kao poštovalac Pančićeve proze. Ne, imamo mi na Autografu i dug prema Teofilu jer je početkom našeg postojanja, od listopada 2013. do veljače 2014., pomagao nam je kolumnom “Nije da nije”. Ali više od toga dugujem mu za tople riječi koje je posvetio mom Argentinskom romanu.

Evo neke od njih: “Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova “argentinska” polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova “hrvatska” polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja “oslobodilačkog” ustaškog pokreta i “slavne” NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne “domovine”. Odnosno, samo onoga u “domovini” što takvom bolesnom klišeu odgovara.

Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je čudesnoj transformaciji mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih dvadesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u “regionu”.

Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda.

Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka predestiniranog da bude “ustaša”, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka samoočovečenju, ako hoćete.

Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.

“Argentinski roman”, dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj. To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje “tamnica koje smo izabrali da u njima živimo”, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.

Ona “kvrgavost” znači da Pilsel nije niti će postati profesionalni beletrist; možda je knjiga mogla izvesnim rewritingom (upravo to radim, i uskoro izlazi proširena i popravljena verzija, op. D. P.) da u tom smislu ispadne “bolje”, ali je zapravo dobro da se na to nije išlo. Što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi.

U svakom slučaju, nije “Argentinski roman” nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao “dolaženjem iz drugog pravca”: za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.” (Objavljeno u tjedniku Vreme).

Dragi naš Teofile, brate u Hristu, govorio si nam: “ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!” Dužni smo govoriti o tebi, barem tako dobro kao što se govorilo na komemoraciji i na ispraćaju. I govorit ćemo!

Govore, ne samo komemorativnom, uzvišenom petnaestominutnom šutnjom, i to jako dobro, studenti i oni koji kao da tebe slušaju ili čitaju i sada.

Imao si komemoraciju i ispraćaj, takorekući, po cijelom Beogradu i Novom Sadu, na ulicama i trgovima, petljama, mostovima, križanjima i avenijama. Dragi moj gost iz galaksije, nebo je već odavno popadalo po našim glavama, a sada bi, uz tvoju pomoć, trebalo raditi o tome, i na tome, da ga iznova podignemo gdje spada.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Važan korak Crkve u Đakovu za suočavanje s grozotama NDH
    •  Što mi reče prijatelj Oleg Mandić o Auschwitzu
    •  Sa strepnjom ulazimo u drugo poluvrijeme Donalda Trumpa
    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru

> Svi tekstovi ovog autora