Podmuklo ”batinjanje” sveučilišnih profesora? (2)

U prethodnoj kolumni otvorio sam vrlo bitnu temu za svakog sveučilišnog profesora i znanstvenika, ali i za sustav znanosti i visokog obrazovanja, prijedloga novih Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija. U ovoj kolumni osvrnut ću se na promjene koje Nacionalni kriteriji donose.

Horizontalni kriteriji

Najveća novina u odnosu na dosadašnji pravni okvir je uvođenje horizontalnih kriterija, odnosno kriterija koje pristupnik uz opće kriterije nužno mora kumulativno ispuniti da bi mogao biti izabran na odgovarajuće radno mjesto (dalje: napredovanje). Horizontalni kriteriji su određeni kao znanstveni uvjeti koje potpuno jednako moraju zadovoljiti i sveučilišni profesori i znanstvenici s instituta, iako profesori polovicu radnog vremena rade na znanosti, a znanstvenici se samo bave znanošću.

Ovi uvjeti uključuju vođenje kompetitivnih visokobudžetnih projekata i sudjelovanje na projektima, mentoriranje doktoranda pri pisanju doktorskoga rada, ali i objavljivanja radova u suautorstvu s doktorandima te minimalan broj citata koji je potrebno steći  za izbor na više radno mjesto.

Možda to nekima ni ne zvuči tako strašno. Međutim, ova promjena je koncepcijska i uistinu rigorozna, te neprikladna i neprimjerena za neka znanstvena područja. Naime, ovi kriteriji su prvenstveno skrojeni za prirodne, a onda i za tehničke, biomedicinske i biotehničke znanosti, što nije primjenjivo u društvenim i humanističkima znanostima, a posebno u nekim znanstvenim poljima. Što znači da u nekim znanstvenim poljima današnji asistenti objektivno neće moći napredovati, ili vrlo teško i iznimno, do najviših radnih mjesta.  

Drugim riječima, ovako postavljeni horizontalni kriteriji ne osiguravaju pravedan i ravnopravan tretman svim zaposlenicima u sustavu jer se pojedina znanstvena područja i polja bitno razlikuju, a prijedlog Nacionalnih kriterija tu različitost ne uvažava.

Uzmimo za primjer filozofiju i teologiju. Koliko je realno da u tim područjima netko bude voditelj stručnih projekata čija je zbirna vrijednost najmanje 25.000,00 EUR? Minimalna.

(Ne)objektivni kriteriji

Osim toga, neki kriteriji nisu ni objektivni. Uzmimo za primjer citate. Citati nisu objektivno mjerilo vrijednosti znanstvenog rada i o tome je napisana povelika literatura. Unatoč tomu, oni su sada uzeti kao mjerilo za napredovanje.

Ili uzmimo učinak odjeka (impact factor). Učinak odjeka časopisa daje pogrešnu sliku o rangiranju objavljenih članaka jer ne ocjenjuje kvalitetu i izvrsnost pojedinih članaka, nego je indikator časopisa.

Europsko udruženje znanstvenih urednika

(EASE) još 2007. godine objavilo je Izjavu o neprimjerenoj upotrebi učinka odjeka i da se on mora koristiti oprezno i samo za procjenu učinka časopisa, a ne za ocjenu vrijednosti pojedinog rada, a ponajmanje za ocjenu vrijednosti rada istraživača. Drugim riječima, čitava metrika temeljena na učinku odjeka je u najmanju ruku vrlo upitna, ako ne i potpuno pogrešna.

Dodatno, vezivanje napredovanja uz financijsku vrijednost projekta neopisiv je promašaj koji pokazuje potpuno nerazumijevanje toga što znanost jest. Naime, čl. 6. st. 3. propisuje između ostalog za izbor na radno mjesto redovitog profesora u trajnom izboru uvjet da je pristupnik bio institucijski voditelj radnog paketa barem jednog projekta pri čemu je u čl. 3. definirana financijska vrijednost projekta u iznosu preko 50.000,00 EUR (dodatno, čl. 3. propisuje da minimalna vrijednost institucijskog projekta koji se vrednuje iznosi 5.000,00 EUR).

Međutim, znanstvena vrijednost znanstvenih projekata ne mjeri se time koliko su oni koštali, već što je njima otkriveno (ako je otkriveno ili dokazano). Ali po ovako definiranim kriterijima potpuno je nebitno ako je istraživački tim na projektu od npr. 15.000,00 EUR otkrio znanstveno revolucionarno otkriće, jer je financijska vrijednost projekta preniska, pa se tako uspješan projekt neće računati pri napredovanju. Istovremeno, netko može voditi projekt vrijednosti 200.000,00 EUR i ne otkriti ništa, ili ništa značajno, ali zbog iznosa novaca taj projekt će se računati pri napredovanju.

Drugim riječima, potpuno je nebitno što je otkriveno, već je jedino bitno koliko novaca ćemo donijeti u sustav. Ovo u potpunosti prokazuje tržišnu logiku ove reforme gdje nije bitan znanstveni rezultat, već novac.

Novčani kriteriji ujedno pokazuju potpunu arbitrarnost Nacionalnih kriterija. Prijedlog kriterija ne sadrži nikakvu analizu ni argumente zašto i kako su definirani određeni kriteriji, u ovom slučaju financijski.

Po svemu sudeći radi se o ”odokativnoj” procjeni članova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj koja se ne temelji na nikakvoj argumentiranoj i empirijski potkrijepljenoj osnovi, već na subjektivnoj procjeni članova vijeća. A to je u najmanju ruku neznanstveni pristup.

Stoga vratimo se znanosti i objektivnim kriterijima. Financijska vrijednost znanstvenih projekata nije mjerilo njihove vrijednosti. Mjerilo vrijednosti projekta jest da li su u kompetitivnom postupku zadovoljeni standardi kvalitativne evaluacije projekta na temelju anonimnih međunarodnih znanstvenih recenzija, te da li je konačna ocjena provedbe projekta zadovoljavajuća ili ne. Financijska vrijednost projekta pri tom ne smije i ne može biti ocjena vrijednosti znanstvenog projekta, te da li se on računa ili ne pri napredovanju. 

Diskriminacija po znanstvenim područjima

Nacionalnim kriterijima mijenjaju se i kvantitativni i kvalitativni kriteriji napredovanja. Prirodne, tehničke i biotehničke znanosti pri tom prolaze bolje nego društveno-humanističke znanosti i umjetničko područje. Najmanji je problem međutim što su postroženi kriteriji u područjima društvenih i humanističkih znanosti u pogledu napredovanja povećanjem potrebnog broja radova kod izbora na neka radna mjesta i ograničavanjem radova koji se vrednuju pri bodovanju. Problem je što se ponovno ne uvažava u dovoljnoj mjeri posebnosti imanentne pojedinim područjima i poljima znanosti.

Ignoriranje bitnih razlika između pojedinih znanstvenih područja, a posebno pojedinih društvenih i humanističkih polja, dolazi do izražaja i u pogledu međunarodnih baza podataka (WoSCC, Scopus itd.). Na besmisao ovakvog pristupa upozorio je nedavno i akademik Mislav Ježić podsjetivši na bistru opasku pokojnog akademika Nenada Vekarića da ako se za neko hrvatsko otkriće iz atomske fizike sazna u Hrvatskoj, ali ne i u Europi i SAD-u, da onda ono ostaje bez ploda i smisla, ali da ako se za neko hrvatsko otkriće u nacionalnoj arheologiji i povijesti umjetnosti sazna u SAD-u, ali se ne sazna i u Hrvatskoj, da onda ono ostaje bez ploda i smisla.

Nametanje društvenim i humanističkim znanostima mjerila prilagođena STEM području pogrešno je i imati će negativne posljedice. Naravno da je nužno poticati međunarodnu prepoznatljivost hrvatskih znanstvenika, ali treba uzeti u obzir da i ona znanstvena područja i polja koja ne pružaju nova znanja relevantna za svjetsku znanost svejedno imaju izuzetno bitnu ulogu u očuvanju i promicanju nacionalnog identiteta, duha i kulture.

Dok su STEM-ovski članci tematski univerzalni i s obzirom na engleski jezik praktički nevezani uz hrvatsku nacionalnu kulturu, pa tako podobni za citiranje u globalnoj znanstvenoj zajednici, članci iz društvenih i humanističkih znanosti često zbog nacionalne teme i jezika ograničeni su na puno manji bazen znanstvenika koji bi ih mogli citirati. Dodatni problem kod tog suženja jest i to što je taj nacionalni utjecaj jako različit i bitna je razlika ako se radi o državi s 200, 20 ili 2 milijuna stanovnika. Drugim riječima, bitna je razlika piše li se na engleskom, francuskom, njemačkom ili hrvatskom, slovenskom ili makedonskom jeziku.

Ovakav pristup dovodi u pitanje položaj i mogućnost napredovanja istraživača koji se bave „nacionalnim“ temama. Jer oni će iz objektivnih razloga mnogo teže objavljivati radove u časopisima koji ulaze u međunarodne baze podataka. A to nije njihova krivnja, već odraz specifičnosti područja znanosti kojom se bave.

Diskriminacija uvođenjem projekata kao kriterija za napredovanje

Uvođenja jednakog broja projekata za sva znanstvena područja kao uvjeta za napredovanje također ima diskriminatorno djelovanje na pojedina znanstvena područja. Riječ je o jednostavnoj statistici.

Za izbor na radno mjesto redovitog profesora uzima se u obzir vođenje kompetitivnih znanstveno-istraživačkih, kompetitivnih razvojnih ili stručnih projekata (čl. 6. st. 3.).

Razvojnim projektima cilj je razvoj znanstvene i obrazovne infrastrukture kao što su nabava opreme, izgradnja i opremanje novih laboratorija, razvoj novih studijskih programa i sl., a osim europskih i državnih izvora mogu se financirati iz gospodarstva i sl. Ovo je krojeno za STEM područje, a društveno područje i humanističko područje imat će vrlo malo ovakvih projekata. Razlog je jednostavan – povjesničari, pravnici, filozofi itd. ne trebaju graditi i opremati laboratorije. 

Stručni projekt jest projekt suradnje s gospodarstvom, javnim sektorom i udrugama. Ponovno, teško je vidjeti kakve stručne projekte će moći dobivati klasični filolozi, komparativni lingvisti, kroatisti, antropolozi i sl.

Ostaju još znanstveno-istraživački projekti koji uglavnom mogu biti financirani od HRZZ-a i europskih izvora (Horizon). Programom ”Istraživački projekti” HRZZ-a preko kojeg se, zajedno s ”Uspostavnim istraživačkim projektima”, financira najveći broj znanstvenih projekata u Hrvatskoj pretežito se financiraju prirodne znanosti te biomedicina i zdravstvo – oni čine ukupno  56,04 % svih ostvarenih projekta koje HRZZ financira, a skupa s tehničkim i biotehničkim znanostima postotak raste na 78,16 % (Godišnje izvješće HRZZ-a za 2022., str. 28). Ovo ne iznenađuje jer se osim temeljnih financiraju i primijenjena istraživanja koja se provode s jasnim tehnološkim, gospodarskim ili društvenim ciljevima (str. 27).

Programom ”Uspostavni istraživački projekti” najveći broj projekata ponovno je financiran u području prirodnih, potom tehničkih znanosti te biomedicine i zdravstva – ukupno  80,46 % (str. 31). U jednom i drugom slučaju preostali postotak čine projekti društvenih i humanističkih znanosti.

Konačno, drugi strateški plan programa Horizon Europe  utvrđuje ključne strateške smjernice za usmjeravanje ulaganja: zelena i digitalna tranzicija, te otpornije, konkurentno, uključivo i demokratsko društvo. Prilično obeshrabrujuće za povjesničare umjetnosti i filologe.

Iako su ovi uvjeti teško dohvatljivi i za profesore iz ostalih znanstvenih područja, za profesore iz društveno-humanističkih područja oni su većinom nedostižni. Naime, prolaznost na natječajima na europskim projektima je niska. Npr. na Horizon 2020 prolaznost na natječajima iznosila je 11,9%. Prolaznost na natječajima HRZZ-a iznosi manje od 50%. Vrlo vjerojatno će taj postotak još i više pasti nakon što poraste broj prijava, pogotovo kada se obzir uzme ograničenost financijskih sredstava za ove projekte.

Jedini programski okvir koji bi ponudio mogućnost većem broju profesora, posebno iz društveno-humanističkih područja, da ispune uvjet vođenja projekta bili bi institucijski projekti. Međutim, njihova je minimalna vrijednost prihvatljiva za napredovanje određena na 5 tisuća eura, što se za najčešće, tj. jednogodišnje projekte, praktički nikada ne dodjeljuje čak ni na fakultetu ogromnih razmjera kakav je Filozofski fakultet u Zagrebu. Osim toga, oni su predviđeni kao uvjet za redovitog profesora, ali ne i za redovitog profesora u trajnom izboru.

Mogućnost zamjene jednog horizontalnog kriterija s tri kriterija iz skupa kriterija znanstveno-stručnog doprinosa i institucijskog doprinosa koju predviđa čl. 7. također je ograničena. Npr. u odnosu na dosadašnja pravila koja su široko definirali kriterij institucijskog doprinosa, pa je obuhvaćao npr. članstvo u sveučilišnim tijelima ili voditeljstvo tijela na sastavnici ili razvijanje međunarodne institucijske suradnje itd., prema novim Nacionalnim kriterijima institucijski doprinos odnosi se samo na obnašanje čelne dužnosti – na funkciju rektora i prorektora, dekana i prodekana, ravnatelja znanstvenog instituta, pročelnika odsjeka itd. Na ovaj način mnogi profesori više neće ispunjavati kriterij institucijskog doprinosa.

Ovo je posebno štetno za funkcioniranje sveučilišta i fakulteta jer su razni odbori i tijela izuzetno važni za njihovu redovitu djelatnost. Ove dužnosti često zahtijevaju veliki angažman i uzimaju znatno vrijeme. Ako se ova aktivnost ne honorira barem kod sustava napredovanja, a uz puno rigoroznije znanstvene kriterije, mnogi neće biti spremni izdvajati dragocjeno vrijeme na aktivnosti koje im neće pomoći pri napredovanju, već će se usredotočiti na ispunjavanje sve strožih uvjeta potrebnih za napredovanje.

Iluzija visoke produktivnosti – 5156 koautora na jednom članku? 

Postoje i druge ozbiljne zamjerke u pogledu diskriminacije društvenog i humanističkog područja u odnosu na prirodne znanosti te biomedicinu i zdravstvo, a ono se tiče vrednovanja broja autora na člancima. Ovo je već od ranije prisutno u kriterijima za napredovanje, ali Nacionalnim kriterijima se umjesto ujednačavanja vrednovanja broja autora na člancima i dalje zadržava stari model bez ikakva opravdanja za ovu diskriminaciju. O čemu se radi?

Čl. 8. st. 3. Nacionalnih kriterija propisuje za prirodne znanosti te biomedicinu i zdravstvo da se autorom rada smatra osoba čije je ime izrijekom navedeno uz naslov rada. Iznimno, u slučaju kolaboracijskih radova, kad je uz naslov naveden samo naziv kolaboracije (projektne grupe) ili samo prvi autor kao predstavnik kolaboracije, autorima se smatraju svi pripadnici kolaboracije čija su imena navedena na izdvojenom mjestu u radu.

S druge strane, čl. 28. st. 14. za društvene znanosti udio doprinosa pojedinog autora u objavljenim radovima s više od jednog autora vrednuje kao jedan rad ako rad potpisuju do uključivo tri autora. Ako rad ima četiri ili pet autora svakom se autoru takav rad vrednuje kao pola rada. Ako rad ima više od pet autora, udio pojedinog autora utvrđuje se dijeljenjem broja jedan s brojem autora.

Čl. 30. st. 15. za humanističke znanosti udio doprinosa pojedinog autora u objavljenim znanstvenim publikacijama s više od jednog autora vrednuje na sljedeći način: do uključujući dva autora: 100 %; tri autora: 75 %; četiri autora: 50 %; od pet i više autora dijeli se brojem autora.

Što to praktično znači? Uzmimo za primjer fizičare koji više surađuju na kolaboracijama, velikim znanstveno-istraživačkim grupama koje su karakteristične za pojedine grane fizike. Velike kolaboracije donose veliki broj članaka i citata, a svi koji su uključeni u ove kolaboracije, neovisno o tome da li su pisali te članke, samom činjenicom što su sudjelovali u kolaboraciji, navode se kao autori članaka (tako postižu i veliki broj citata!). Tako imamo situacije da se na jednom članku navodi i 5156 koautora.

Međutim, Nacionalni kriteriji i takve znanstvene radove, neovisno o tome što ih pristupnici nisu napisali, vrednuju pri napredovanju. Primjer Ivice Puljka najbolje pokazuje koliko je takav kriterij nepravedan i da se radi samo o iluziji velike produktivnosti. Ivica Puljak je naš vrhunski znanstvenik, fizičar koji je bio jedan od nekoliko tisuća svjetskih znanstvenika na CERN-u (CMS kolaboracija). Iz navedene kolaboracije objavljen je veliki broj vrhunskih znanstvenih članaka u kojima je on navođen kao koautor. Tako je samo u 2018. godini objavio 160 znanstvenih članaka ili, drugim riječima, svakih 55 sati objavio je po jedan vrhunski znanstveni članak.

Ovo je samo primjer koliko su Nacionalni kriteriji neobjektivni, jer naravno da Ivica Puljak nije napisao sve te članke (niti on to tvrdi). Ali prema Nacionalnim kriterijima, svi ti radovi, iako ih nije pisao, računaju mu se za napredovanje. Ista takva situacija međutim nemoguća je u društvenom području i humanističkom području, iako i tu u nekim istraživanjima postoje velike istraživačke skupine (npr. psihologija, sociologija, ekonomija itd.).

Umjesto ispravljanja ove nepravde na način da se kolaboracije posebno definira i tretira, te da se u takvim radovima treba dokazati glavno autorstvo, novi Nacionalni kriteriji ovo pitanje jednostavno ignoriraju i zadržavaju staru praksu. Prema Nacionalnim kriterijima teoretski je moguće da fizičar bude izabran na radno mjesto redovitog profesora u trajnom izboru ako je napisao samo 12 radova na kojima je glavni autor, a da su svi ostali radovi plod takvih kolaboracija u kojima je jedan od mnogobrojnih koautora.  

Broj objavljenih radova – mjerilo vrijednosti znanstvenog rada?

Puno ozbiljniji problem je što novi Nacionalni kriteriji još snažnije implementiraju scientometriju u naš sustav znanosti i visokog obrazovanja i ona postaje osnovni smisao znanstvenog rada (ako već do sada nije bila). Cijeli sustav napredovanja sveo se na puko brojanje objavljenih radova i zadovoljavanje drugih kriterija, dakle inzistiranje na kvantiteti i formi umjesto na suštini i sadržaju, čime se negira kvaliteta znanstvenog rada.

Hrvatski znanstvenik ili sveučilišni profesor tako može dobiti Nobelovu nagradu za znanost, ali ako nije objavio dovoljan broj radova ili vodio projekte odgovarajuće financijske vrijednosti, neće i ne može postati redoviti profesor u trajnom izboru. Pravedno? Ne. Logično? Ne.

Stoga je opravdano pitanje je li broj objavljenih radova uistinu mjerilo vrijednosti znanstvenog rada. Peter Higgs koji je otkrio ”božju česticu” nakon dodjele Nobelove nagrade izjavio je da ga je ta nagrada spasila od otkaza na fakultetu koji mu je prijetio zbog malog broja objavljenih radova. Da li je stoga njegov znanstveni opus manje vrijedan? Po Nacionalnim kriterijima ispada da jest. 

Profesor Damir Stanzer objavio je 2023. godine knjigu Mjerenje hrvatske znanosti 2022. u kojoj je upozorio na nedostatke scientometrije. U uvodu upozorava na problem nepotpunosti/neznanstvenosti metrike te problem inflacije lažne, površne, umrežene znanosti. Umjesto stvarne znanosti, sveučilišni profesori i znanstvenici primorani su objavljivati članke (sada i voditi projekte) samo zato da bi ispunili uvjete ostanka ili napredovanja u sustavu bez obzira na njihovu stvarnu znanstvenu vrijednost. Na taj način metrika je pogubna i za samu znanost, jer umjesto sredstva postaje cilj, umjesto zadovoljavanja znanosti nastaje zadovoljavanje metrike.

Osim toga, metrika po svojoj reduciranoj strukturi više je prilagođena STEM-u nego drugim područjima (društvenom, humanističkom i posebno umjetničkom). Unutar svake grupe znanosti, i unutar STEM-a, nekima je po karakteru tematike lakše, a nekima teže ostvariva. Stoga scientometrija može biti koristan dodatni alat, nikako osnovni, te se uz to treba vrlo pažljivo i selektivno koristiti, s kontinuiranim uvažavanjem svake njene nesavršenosti.

Ili kako Stanzer ističe, za pravu znanost znanstvenici bi trebali moći raspolagati svojim vremenom i slobodno planirati aktivnosti, više i bolje razmišljati, a pisati rjeđe i pametnije, umjesto proizvodnje sve više zadanih outputa u sve manje zadanog vremena.

Autori Nacionalnih kriterija navedeno nisu ni uvažili ni shvatili. A loše posljedice tako nepromišljenih kriterija vidjet će se tek kada će u praksi polučiti stanovitu i možda nepopravljivu štetu.

(Nastavit će se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Podmuklo ''batinjanje'' sveučilišnih profesora (1)
    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast

> Svi tekstovi ovog autora