Podmuklo ”batinjanje” sveučilišnih profesora (3)

Profesori na višim radnim mjestima – u najgorem položaju

Nelogičnost i nepravednost prijedloga Nacionalnih kriterija najviše dolazi do izražaja u pogledu izvanrednih i redovitih profesora koji još uvijek nisu izabrani u trajni izbor. U prijelaznim odredbama u čl. 98 određeno je da se u razdoblju od 36 mjeseci od stupanja na snagu Nacionalnih kriterija može napredovati prema posebnom prilogu koji sadrži pravila trenutno važećeg Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja.

Drugim riječima, ako je netko prošle godine izabran na više radno mjesto i počeo ispunjavati uvjete po postojećim pravilima, za 3 godine će napredovati po novim pravilima. Međutim, s obzirom na to da novi Nacionalni kriteriji predstavljaju radikalnu promjenu koncepta napredovanja u odnosu na dosadašnja pravila, znatan broj izvanrednih i redovitih profesora koji su do sada uvjete za napredovanje ispunjavali prema prethodnim kriterijima objektivno nemaju mogućnost prilagodbe novim pravilima niti će ih moći ispuniti.

I to ne zato jer ne žele ili ne mogu, već zato što su gradili svoju profesionalnu karijeru prema do po sada važećim kriterijima.

Mnogima je nemoguće u tri ili četiri, pa i u osam godina, ispuniti horizontalne kriterije, gdje se za redovitog profesora u trajnom izboru traži sudjelovanje na tri projekta; vođenje kompetitivnog projekta ili vođenje institucijskog radnog paketa vrijednosti veće od 50.000,00 EUR (barem jednog!), odnosno stručnih projekata vrijednosti veće od 50.000 EUR, odnosno 25.000,00 EUR za društvene i humanističke znanosti; mentorstvo ili komentorstvo barem jednog uspješno obranjenog doktorskog rada i objavu zajedničkog rada s doktorandom, te ostvaren minimalan broj citata koji su različito određeni ovisno o znanstvenom području odnosno polju (čl. 6.).

Većina ovih uvjeta do sada nisu traženi ili su neki određeni alternativno (mentorstvo pri izradi doktorskih disertacija te objava zajedničkog rada s doktorandom). Posebno su nerealni uvjeti u pogledu projekata i to ne samo zato što do sada to nije bio uvjet za napredovanje, već i prekratkih rokova da se od sad počnu ostvarivati. Uz to financijske vrijednosti koje se traže su (pre)visoke, posebno za pojedina znanstvena područja i polja.

Međutim, ako uzmemo u obzir da se ovi iznosi odnose na profesore koji su ušli sustav znanosti i visokog obrazovanja prije dvadeset i više godina, ove vrijednosti su ustvari (zbog inflacije) realno znatno više od novčanih sredstava koje ste mogli dobiti na projektima prije 10, 15 i više godina. Tako da ako su i sudjelovali na projektima ili ih vodili, vrlo vjerojatno ne ispunjavaju ove uvjete zbog visine financijskog kriterija.

Postavljanje objektivno nemogućih uvjeta retroaktivnom primjenom novih pravila pred izvanredne i redovite profesore koje oni ne mogu ispuniti ako ulaze u škare od tri godine čime im se uskraćuje mogućnost napredovanja je nepravedno, ali i protuustavno.

Ustavna zabrana retroaktivnosti

Na ovaj način se narušavaju njihova stečena prava i mogućnost da napreduju prema uvjetima prema kojima su do sada napredovali i koji su vrijedili u trenutku kada su počeli skupljati uvjete za iduće napredovanje.

Stoga je potrebno istaknuti čl. 90. Ustava koji određuje da zakon i drugi propisi državnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje (iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje).

A da li ove odredbe imaju povratno djelovanje? Imaju. Ako je osoba prošle godine izabrana na radno mjesto redovitog profesora, za nju su vrijedili dosadašnji kriteriji koji se sad retroaktivno mijenjaju i to na način da im se novim kriterijima otežava, a u nekim slučajevima i onemogućuje daljnje napredovanje i ostvarivanje zakonom garantiranih prava. Drugim riječima, novi Nacionalni kriteriji primjenjivati će se ne od trenutka kada stupe na snagu, nego od dana kad su te osobe izabrane na više radno mjesto, a to može biti i dvije godine prije stupanja na snagu ovih kriterija.

Ustvari, Nacionalni kriteriji ni ne predviđaju primjenu dosadašnjih pravila u trogodišnjem prijelaznom razdoblju, već se odmah primjenjuju novi Nacionalni kriteriji, s time da je predviđeno prijelazno razdoblje samo za znanstvene kriterije napredovanja. Drugim riječima, ova pravila se odmah primjenjuju i to na pravne situacije koje su u tijeku i primjenjuju se na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti.

S obzirom na to da se ne radi o zakonu, čije pojedine odredbe iz posebno opravdanih razloga mogu imati povratno djelovanje, te s obzirom na to da se propisuje retroaktivno djelovanje cijelog podzakonskog akta, radi se o retroaktivnoj primjeni koja je Ustavom zabranjena (podzakonski akti ne mogu imati retroaktivno djelovanje).

Kada bi bilo kriterija i pravde…

Sve ovo opravdano stvara nemir i nezadovoljstvo među sveučilišnim profesorima. Pravedno i pravno ispravno bilo bi da se napreduje prema uvjetima prema kojima si započeo napredovanje. Ili drugim riječima, ako si počeo stjecati uvjete po jednim, moraš ih po tim istim pravilima i završiti.

S obzirom na radikalno drukčiji koncept napredovanja koji se sada uvodi trebalo bi predvidjeti značajno dulje razdoblje prilagodbe od tri godine, posebno za izvanredne i redovite profesore. Ustvari, jedino ispravno rješenje bilo bi da se ovi kriteriji ne primjenjuju na njihova napredovanja jer su ovi uvjeti koncepcijski drukčiji i nesvodljivi su na stare uvjete.

Ovo otvara i pitanje razmjernosti i arbitrarnosti novih kriterija koji se uvode jer su oni znatno rigorozniji od dosadašnjih. Horizontalni kriteriji ne osiguravaju pravedan i ravnopravan tretman svim zaposlenicima u sustavu jer se pojedina znanstvena područja i polja bitno razlikuju, a novi uvjeti su notorno pisani za prirodne, tehničke, biomedicinske i biotehničke znanosti.

Jednostavno govoreći, u nekim znanstvenim poljima, posebno kada govorimo o društvenom i humanističkom području, ovakvi uvjeti nisu ostvarivi čime će se onemogućiti napredovanje i time će se dodatno diskriminirati.

Konačno, neprestane i česte izmjene pravila o napredovanju te retroaktivna primjena novih uvjeta je pravno i profesionalno neprihvatljiva. Praksa mijenjanja uvjeta svakih par godina stvara potpunu neizvjesnost i nesigurnost u pogledu uvjeta napredovanja. Čak i vrsni sveučilišni profesori i znanstvenici koji predano rade svoj posao imaju problem s time ako ne znaju pravila igre jer se orijentiraju na jedne kriterije, a zatim im se svakih nekoliko godina ti kriteriji ne samo postrožuju, nego se mijenjaju koncepcijski ili se zamjenjuju drugima koji su nesvodljivi na one kriterije po kojima su počeli ispunjavati uvjete napredovanja.

Ovo nije pitanje znanstvene izvrsnosti, ovo je pitanje osnovne ljudske i profesionalne etike te pravno legitimnih očekivanja da se pravila igra znaju i da su jednaka otpočetka do kraja. Svrsishodno i racionalno bi bilo kada se ovi kriteriji ne bi revalorizirali u razdoblju kraćem od deset godina.

Postavlja se i pitanje koji su razlozi ovakvih rigoroznih promjena te tko stoji iza njih.

Nacionalno vijeće za znanost ili ministar?

Prijedlog Nacionalnih kriterija dio je reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja koja je započela 2021. Fuchsova reforma ima dva skrivena cilja. Prvi je uspostaviti što snažniju političku kontrolu nad cijelim sustavom znanosti i visokog obrazovanja, a drugi je urušiti sustav javnog visokog obrazovanja i otvoriti prostor privatnim visokim učilištima.

Ministar Fuchs je uglavnom i uspio u svojem naumu. Zahvaljujući reformi ministar je stekao preveliku koncentraciju ovlasti i moći, a time i presudan utjecaj na cijeli sustav. Osim napada na sveučilišta i njihovu autonomiju, oslabljen je položaj do prije reforme neovisnih i stručnih tijela u sustavu, Nacionalnog vijeća, Agencije za znanost i Hrvatske zaklade za znanost, koje su sada i administrativno podvrgnute ministarstvu. Tako je ministar dobio puno veći utjecaj na rad ovih tijela.

Ministrov utjecaj se može jasno iščitati iz ciljeva koji se ostvaruju ovakvim prijedlogom Nacionalnih kriterija, a koji su na tragu ciljeva njegove reforme. Jer upravo Nacionalni kriteriji, pored Uredbe o programskom financiranju i Pravilnika o vlastitim prihodima, najbitniji su podzakonski akti koji se donose u okviru reforme.

Onemogućavanje napredovanja

Jasan je cilj onemogućiti što većem broju sveučilišnih profesora napredovanje (znanstvenici na institutima će lakše ostvariti rigorozne znanstvene uvjete jer se bave samo znanošću). Država će time uštedjeti novce na plaćama profesora.

Favoriziranje i znatno postrožavanje znanstvenih kriterija, a posebno uvađanje projekata kao uvjeta bez kojeg se ne može napredovati te ignoriranje nastavnog rada sveučilišnih profesora nedvojbeno govori tomu u prilogu.

Uglavnom, kriteriji su posloženi na način da ih objektivno može ispuniti samo manji broj sveučilišnih profesora, i to prije svega iz područja prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti. S obzirom na to da će, ako se ovaj prijedlog usvoji, od sada perspektiva napredovanja do najviših radnih mjesta postati puno slabija, uz niske plaće na početku karijere (asistenti), ovo će imati demotivirajući učinak na zadržavanje najboljih u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, posebno u društveno-humanističkom području.

Stvaranje nastavne baze za nova sveučilišta?

Drugo pitanje je zašto je otvorena mogućnost znanstvenicima s instituta da s puno manje truda i rada postanu sveučilišni profesori. Dva su moguća cilja koja su ustvari i komplementarna.

Prvo, želi se na brzi način stvoriti nastavna baza profesora za privatna sveučilišta. Jačanje privatnih sveučilišta i veleučilišta na štetu javnih, barem u normativnom dijelu, već je dobrim dijelom ostvaren. Niz novih propisa upravo cilja na to. Uz skandalozan novi sastav Rektorskog zbora u kojemu su privatna sveučilišta dobila daleko veći utjecaj nego što im po veličini i značaju pripada, možda najveći paradoks je znatno snižavanje uvjeta za osnivanje novih visokih učilišta, iako je Ministarstvo prije donošenja Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti isticalo problem prevelikog broja visokih učilišta u Hrvatskoj.

Ali za osnivanje novih privatnih visokih učilišta i jačanja postojećih potrebna je nastavna baza. A situacija u tom pogledu i nije najbolja. Nacionalno vijeće još 2011. godine objavilo je dokument Mreža visokih učilišta i studijskih programa u Republici Hrvatskoj.

U ocjeni postojećeg stanja navodi se da je uspostavom sedam javnih sveučilišta Republika Hrvatska dosegla maksimum koji je ostvariv s obzirom na raspoloživ znanstveno-nastavni potencijal sada i u idućih 10-15 godina (str. 12). U međuvremenu osnovan je niz novih javnih visokih učilišta.

U ovom kontekstu možda nije ni slučajno da je predloženim kriterijima društveno-humanističko područje toliko diskriminirano u odnosu na ostala područja. Naime, privatna sveučilišta prvenstveno su zainteresirana za studije iz tog područja, poput prava, ekonomije, medija itd. Dakle, za lukrativne studije koji nemaju velike troškove održavanja nastave i znanstvene djelatnosti kao što je to slučaj u većini STEM područja.

Drugi mogući cilj je stvaranje novog Tehničkog sveučilišta u Zagrebu koje bi po svemu sudeći obuhvaćalo PMF, FER i Institut Ruđer Bošković. Ova ideja aktualizirana je prošle godine.

Međutim, za stvaranje novog Tehničkog sveučilišta potrebno je u relativno brzom postupku promovirati znanstvenike s Instituta u profesore. A prijedlog Nacionalnih kriterija to i omogućuje.

Time se ujedno pokreće i proces razbijanja Sveučilišta u Zagrebu što je ujedno i glavni preduvjet postizanja ciljeva Fuchsove reforme. U tom smislu treba istaknuti kako nije slučajno da se u novom Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti smanjila potrebna većina u Senatu za odluku o izlasku pojedinih sastavnica i osnivanju novog sveučilišta (umjesto dvotrećinske sada se traži natpolovična većina). Pitanje je zašto?

Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu uklanja najveći, a stvarno i jedini mogući centar suprotstavljanja politikama komercijalizacije i privatizacije visokoobrazovnog sustava, te obrane sveučilišne autonomije i akademskih sloboda. Nijedno drugo javno sveučilište u Hrvatskoj nema tu veličinu ni snagu kojom bi se moglo oduprijeti snažnim političkim pritiscima i politikama usmjerenima na urušavanje sustava javnog visokog obrazovanja i znanosti kako bi se otvorio prostor privatizaciji visokog obrazovanja i kojom bi znanost i visoko obrazovanje prestalo biti javno dobro.

Urušavanje sustava javnog visokog obrazovanja

Novi Nacionalni kriteriji ne predstavljaju samo snažan udar na akademsku zajednicu. Radi se i o promjeni na razini sustava koja je koncepcijska i ideološka jer njome je konačno i definitivno usvojena neoliberalna agenda i znanstvenocentrična ideologija po kojoj su sveučilišni profesori tek znanstvenici koji usput drže i nastavu. Ovakva promjena pokazuje potpuno nerazumijevanje posla kojim se sveučilišni profesori bave.

Međutim, ovi kriteriji dio su šire priče i procesa kojim se temeljito mijenja hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja. Konačni cilj je liberalizacija i tržišna orijentacija visokog obrazovanja koja će prije ili kasnije dovesti do poplave privatnih visokoškolskih institucija kojima su u prvom planu zarada, a ne znanost ni kvaliteta obrazovanja. Ali da bi se postigao taj cilj potrebno je prvo urušiti sustav javnog visokog obrazovanja, a za to je potrebno otjerati kvalitetne ljude iz sustava, odnosno odvratiti ih da uopće uđu u sustav. A novi Nacionalni kriteriji postići će upravo to.

Radi se o sporom procesu čije posljedice nećemo vidjeti ni odmah ni sutra. Ova transformacija se provodi po principu kuhanja žabe tako da mnogi neće dugo vremena primijetiti da je došlo do radikalne promjene paradigme. A kada se to dogodi, bit će prekasno. I tek tada će mnogi shvatiti da smo izgubili još jedno bitno nasljeđe koje je pružalo kvalitetno i besplatno visoko obrazovanje svima u društvu.

Ovako definirani Nacionalni kriteriji u takvoj transformaciji sustava znanosti i visokog obrazovanja igraju izuzetno važnu ulogu. Dapače, mogli bismo reći da oni predstavljaju jedan od posljednjih koraka koji vodi takvoj viziji sustava visokog obrazovanja. A reperkusije će biti drastične jer će doći do srozavanja obrazovnih standarda, što će imati za posljedicu dodatno obezvrjeđivanje znanja, stručnosti i sveučilišnih diploma, te postepeno urušavanja osnovne funkcije modernog sveučilišta i uspostavljanje ”društva neznanja”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Podmuklo ''batinjanje'' sveučilišnih profesora? (2)
    •  Podmuklo ''batinjanje'' sveučilišnih profesora (1)
    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti

> Svi tekstovi ovog autora