Podsjetnik Milanoviću, Plenkoviću i generalu Gotovini

Predsjednik Republike Zoran Milanović otkrio je u svom govoru na akademiji povodom Dana hrvatske vojske, 28. svibnja, da su stigle nove optužnice u Hrvatsku iz susjedne Bosne i Hercegovine. Govorio je o “zadahu optužnica” koje desetljećima nakon rata dolaze iz susjednih zemalja, posebno iz BiH. Upozorio je i na “različita politička sudišta koja se nazivaju međunarodnim sudovima”.

“Ne znam tko je optužen, ali to je neprihvatljivo”, rekao je ministar obrane Ivan Anušić na pitanje o optužnicama protiv hrvatskih vojnika koje stižu i 30 godina nakon rata.

“Da bi dizali optužnice nakon 30 godina od kraja rata, morate svašta napisati u tom. Nadam se da će to biti riješeno, ne vidim mogućnost da sad imamo procese iz ratova koji su iza nas. HV je imao pozitivnu ulogu u BIH, oslobodili su BIH i kome to nije jasno, taj falsificira povijest”, rekao je Anušić.

Sutradan je ministar pravosuđa negirao stvar. Damir Habijan utvrdio je da iz Bosne i Hercegovine nisu stigle optužnice protiv hrvatskih generala Damira Krstičevića, Stanka Sopte i Tihomira Blaškića, nego je riječ o zamolnicama.

“Kada govorimo o onim informacijama koje su jučer izašle u javnost, moramo ovdje prvo spomenuti i demantirati navode da se radi o optužnicama protiv određenih osoba. Dakle, prije svega to mislim na generala Krstičevića, Soptu i Blaškića. Nema optužnice protiv navedenih osoba. Čisto da taj dio razjasnim s obzirom na to da se u medijima spominju njihova imena”, izjavio je Habijan za HRT.

Tužitelji iz Bosne i Hercegovine objavili su u petak da od početka godine Hrvatskoj nisu proslijedili nijedan predmet ratnih zločina u kojemu su podignute ili potvrđene optužnice.

Prema informacijama portala Istrage, također, ne postoje nikakve optužnice u ovom slučaju. Jedino je Hrvatska još prije pet godina dobrovoljno preuzela krivični predmet protiv Zlatana Mije Jelića. Druge optužnice, jednostavno, ne postoje.

Izvori Istrage iz bh. pravosuđa kažu da su u pitanju slučajevi koji su se decenijama kiselili u ladicama Tužilaštva BiH, te da su ti predmeti, u sklopu regionalne suradnje, proslijeđeni državama u kojima se prijavljene osobe nalaze. Konkretno, neposredno nakon agresije na BiH, MUP RS podnosio je pravosudnim institucijama prijave za ratne zločine nad srpskim civilima. Te prijave su, uglavnom bile bez ikakvih dokaza, ali su na njima bila imena visokih oficira koji su zapovijedali jedinicama, u ovom slučaju Hrvatske vojske i HVO-a, gdje su se desili zločini. Nakon uspostave Tužilaštva BiH, te prijave su prebačene u njihovu nadležnost.

U nekoliko slučajeva je utvrđeno da postoji “osnovana sumnja” da je počinjeno krivično djelo. Jedan od tih predmeta se odnosi na Željka Šiljega, umirovljenog generala Hrvatske vojske i HVO-a BiH. Za njega je utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je počinio ratne zločine u Bosni i Hercegovini, ali optužnica protiv njega nije podignuta jer, prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, on ne može biti optužen sve dok ne bude ispitan u svojstvu osumnjičenog.

Tužilaštvo BiH je, putem međunarodne pravne pomoći, od Hrvatske tražilo da ispitaju Šiljega, ali to se nikada nije desilo. Dakle, čak ni u ovom slučaju ne postoji optužnica protiv oficira Hrvatske vojske.

S obzirom na to da su prijave protiv oficira HV-a i HVO-a godinama bile u ladicama Tužilaštva BiH, koje, zbog nedostupnosti prijavljenih (ne osumnjičenih), nije moglo izvršiti nikakve provjere, na sastancima o regionalnoj suradnji tužilaštava iz BiH, Srbije i Hrvatske, odlučeno je da se spisi proslijede zemljama u kojima se prijavljeni nalaze. Tako je Republici Hrvatskoj, putem međunarodne pravne pomoći, upućeno nekoliko predmeta koji nisu ni u fazi istrage i isključivo je do pravosuđa Republike Hrvatske hoće li raditi na tim predmetima ili ne. No, predsjednik RH Zoran Milanović je, svjesno ili ne, te slučajeve nazvao optužnicama koje, zapravo, ne postoje.

I u Sudu BiH su potvrdili da nikakva optužnica protiv oficira Hrvatske vojske njima nije dostavljena.

Zašto Milanović diže paniku, zašto manipulira, što je svojstveno kada je riječ o “optužnicama”, zašto se pak Tužiteljstvo u BiH nije odlučivao potegnuti pitanje rješavanja ratnih zločina nije na meni da elaboriram. Na meni je da podsjetim, u prvom redu predsjednika Milanovića, zatim premijera Plenkovića te gospodu generale koje ćemo, za ovu priliku, svesti na Antu Gotovinu, na to da su snage HV-a zaista počinile zločine u BiH.

O jednom partikularnom zločinu želim danas pisati, ne samo jer je riječ o najvećem zločinu u kojem je sudjelovala HV, već i zbog toga što sam ga dugo istraživao. Dapače, kada sam dva dana za redom ispitivan od Haških istražitelja u vezi moguće odgovornosti generala Gotovine za zločine počinjene u i nakon “Oluje” nad preostalim hrvatskim građanima srpska nacionalnosti, a došli su u Zagreb da me ispituju jer sam među prvima o tim zločinima pisao, rekao sam im da ne mogu sa mnom računati na suđenju Gotovini (Čermaku i Markaču) jer ne podržavam optužnicu, ali da se svakako na mene može računati kada i ako se bude razmatrala odgovornost za zločine počinjene nad zarobljenim srpskim snaga i naročito srpskim civilima u listopadu 1995. kod Mrkonjić grada, i to iz dva razloga: jer su zločini nesumnjivo počinjeni – imam dokumentaciju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina – Banja Luka (nadalje: Dokumentacija), o zločinima je bilo riječ u izvještajima hrvatskih novinara Saše Kosanovića, Ivice Đikića, Ladislava Tomičića i drugih, o čemu također govori moja osobna arhiva – te zato što se general Ante Gotovina jako potrudio da se dokumentira sve oko te operacije (Južni potez). I to imam dokumentirano jer posjedujem primjerak knjige autora general Pukovnika Ante Gotovine “Napadni bojevi i operacije HV i HVO” (Nakladnik: ZZP Split, Knin, 1996), kako je 18, travnja 1996. napisao tadašnji ministar obrane Gojko Šušak (Urbroj: 512-01-96-983), “za uporabu u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i Hrvatskoj vojsci”. Šušak, ujedno, dopušta objavljivanje skica i shema zemljovida vojno redarstvenih operacija “Zima 94”, “Skok 1”, “Skok 2”, “Ljeto 95”, “Oluja”,”Maestral” i “Južni potez”, označenih vrstom i stupnjem tajnosti –  “Državna tajna i Voja tajna – Strogo povjerljivo”.

Moj primjerak nosi potpis “Zamjenika zapovjednika, generala bojnika Rahima Ademija, Knin, 20. lipnja 1996.g.”.

General Gotovina u detaljima opisuje sve što je zapovijedao, tijekom te posljednje, nama danas sporne operacije – Južni potez, u zapovjedništvu Hrvatskih snaga, Šipovo, BiH.

Operacija Južni potez bila je posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske i BiH. Bila je logički nastavak mjesec dana ranije izvedene operacije Maestral. Provedena je od 8. do 15. listopada 1995.

Elem, što to točno želim podsjetiti Milanovića, Plenkovića i Gotovinu?

Za svjedoka pozivam i Antu Kotromanovića: “Sjećam se priprema za posljednju operaciju Hrvatske vojske i HVO-a Južni potez, kojom smo došli nadomak Banji Luci. Sastanak su vodili ministar Šušak i general Gotovina s nama, zapovjednicima postrojbi. U jednom trenutku zazvonio je zaštićeni telefon, a nakon poduljeg razgovora na engleskom jeziku Šušak nam rekao da imamo dopuštenje SAD-a da planiramo i napadnemo položaje srpske vojske, i tako stavimo pod kontrolu Banja Luku”, Ante Kotromanović, “Večernji list”, Zagreb, 31. 10. 2003.

No, ovako je to bilo…

U operaciji, pod kodnim nazivom Južni potez, sudjelovale su jedinice iz RH i HRHB, odnosno HV, HVO i MUP s oko 7.200 vojnika.

Snage RH: 4. gardijska brigada HV (Split), 7. gardijska brigada HV

(Varaždin), 126. domobranska pukovnija (Sinj), 141. brigada (Split), 7. domobranska pukovnija (Zadar), dijelovi 111. brigade (Rijeka), 1. hrvatski gardijski zdrug, Izviđačko-diverzantska satnija Glavnog stožera HV.

Snage HRHB: 1. gardijska brigada HVO, 2. gardijska brigada HVO, 3. gardijska brigada HVO, 60. gardijsko-desantna bojna HVO, 22. diverzantski odred HVO, Specijalna jedinica MUP-a Herceg-Bosne.

Realizacija operacije Južni potez planirana je u Komandi operativne  grupe (OG) Istok u Šipovu, po njegovom zauzimanju, odnosno po završetku operacije Maestral.

Operaciju je vodio štab u kome su se nalazili komandant združenih snaga general Ante Gotovina (Zborno područje Split), i članovi generali Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs, a komandant OG Istok koja je neposredno zauzela Mrkonjić Grad bio je general Željko Glasnović.

Zapovjednike pojedinih jedinica neću spomenuti. Neću ni o detaljima kretanja hrvatskih snaga. Premda je sve, ponavljam, dokumentirano.

Ne zanima me i jesu li se predstavnici SAD pokajali što su zaustavili snage generala Gotovine pred Banjom Lukom. Politička situacija nije bila sklona ulasku savezničkih, hrvatskih i bošnjačkih snaga u Banju Luku. Prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala. Drugo, propao bi plan Richarda Holbrooka o 51% za FBiH i 49% za Republiku Srpsku, čime bi se pregovori znatnije odužili.

Ne bavim se time. Mene danas u ovom tekstu samo zanimaju sljedeće stvari:

U vrijeme ulaska jedinica HV u Mrkonjić Grad (sjedište i širu općinu), osim Bošnjaka i Hrvata kojih je u to vrijeme u općini bilo oko četiri stotine, zateklo se i nešto više od dvije stotine Srba. Srbi koji su ostali bile su osobe koje nisu mogle ili nisu htjeli da napuste grad i okolna seoska naselja.

“O mučenjima i ubijanjima civilnog stanovništva i pripadnika VRS u vrijeme okupacije HV i HVO, najbolje svjedoče obdukcioni nalazi žrtava. Na nalazima su konstatirane povrede kao što su: fakture kostiju lubanje i fakture drugih kostiju nanesene udarcima tupih predmeta ili teškim mehaničkim oruđem, rastrganost u predjelu vrata i napukline na drugim dijelovima tijela, otkinute glave ili drugi dijelovi tijela, rane od uboda oštrim mehaničkim oruđem, rane izazvane mecima iz ličnog vatrenog oružja, povrede nanesene eksplozivnim sredstvima.

Pored svirepih ubojstava civila i zarobljenih pripadnika VRS, hrvatski vojnici su danima palili i uništavali srpske kuće, cjelokupnu pokretnu imovinu i stočni fond opljačkali i odvezli u Hercegovinu i Hrvatsku.

Sredinom oktobra 1995. godine, u centralnom Dnevniku Hrvatska televizija je objavila prilog novinara Ante Ivankovića kojem je ubijanje – likvidacija zatečenih Srba prikazana kao veliki ratni podvig. Kamerom je zabilježena sahrana ubijenih žrtava na Pravoslavnom groblju. Tom prilikom riječi dr Borisa Zdilara, jednog od šefova ratnog saniteta hrvatskih snaga, objavljene su u prilogu u kome je rekao da se radi isključivo o pripadnicima protivničke vojske i da Hrvati vrše obradu leševa po svim predviđenim međunarodnim propisima.

Nakon povratka stanovništva u februaru 1996. godine na Pravoslavnom groblju u Mrkonjić Gradu pronađena je masovna grobnica iz koje je ekshumirano 181 tijelo žrtava.” (Dokumentacija, str. 15).

Ne mogu navesti sve žrtve ratnih zločina počinjenih od strane snaga kojima je zapovijedao Gotovina, ali jednu ću ipak istaknuti jer sam slično vidio svojim očima u veljači 1996. u selu Komići kod Udbine kada sam pronašao najstariju žrtvu post-olujnih zločina, 92-šnju Savu Lavrnjić.

U porodičnoj kući Pantelije Grmaša, u selu Surjan, hrvatski vojnici zapalili su osam seljana iz Surjana i susjednog sela Šehovci. Radilo se o starijim osobama među kojima je bila i nepokretna Radojka Rožić.

Nakon što su nadležni organi obavili identifikaciju, ustanovljeno je da su žrtve zločina bili:

Grmaš Pantelija, sin Stanka i Joke, rođen 26. 7. 1926. godine u Surjanu,

Grmaš Sava, djevojački Aničić, kći Jove i Petre, rođena 19. 1. 1928. godine u Surjanu,

Jorganović Jelka, djevojački Aničić, kći Jovice i Petre, rođena 16. 12. 1934. godine u Surjanu,

Jorganović Radojka, djevojački Bjekić, kći Sime i Mare, rođena 8. 10. 1926. godine u Surjanu,

Kudra Branko, sin Ostoje i Vide, rođen 30. 5. 1938. godine u Šehovcima,

Rožić Branko, sin Simeuna i Jovanke, rođen 14. 3. 1926. godine u Šehovcima,

Rožić Nevenka, djevojački Grmaš, kći Stanka i Joke, rođena 14. 6. 1932. godine u Šehovcima,

Rožić Radojka, kći Branka i Nevenke, rođena 15. 4. 1961. godine u Šehovcima.

Tako bismo mogli i preko 180 puta!

***

Evo, to sam želio podsjetiti Milanovića, Plenkovića i Gotovinu: da su se zločini dogodili, da su dokumentirani, da za njih zna i Tužiteljstvo u BiH i ministarstvo pravosuđa u RH, da su poznata imena zapovjednika…

Zauzimanjem grada i ostalog područja općine Mrkonjić Grad, pored ubijanja stanovništva, jedinice Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i policije izvršile su sistematska i planska razaranja i pljačku privrednih dobara, privatne i društvene imovine. Praktično su sva domaćinstva i stambene zgrade bile demolirane i uništene, a imovina opljačkana.

Stoka je organizirano skupljana i odvožena, mada je jedan dio stoke i domaćih životinja poubijan. Također, cjelokupna imovina iz tvornica i drugih privrednih organizacija u društvenom vlasništvu je uništena ili pljačkana. Iz fabričkih hala su odvezene sve mašine i postrojenja koja su bila teška i po nekoliko desetina tona, a iz stanova i kuća pokupljeno je sve što je vrijedilo. Postrojenja i oprema koja nije mogla da se demontira i odnese uništeni su. Gotovo da nije bilo stambenog i pomoćnog objekta koji nije bio oštećen. Za iznošenje i odvoženje pojedinih postrojenja iz fabrika korišteni su i vojni transportni helikopteri (razgovarao sam sa svjedocima).

Prema odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma Mrkonjić Grad je vraćen Republici Srpskoj 4. veljače 1996. godine. Od Dejtonskog sporazuma do vraćanja grada intenzivno je nastavljeno uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom periodu nastale su izuzetno velike štete, te se može govoriti o urbicidu (ubijanje grada).

Razaranje i pljačkanje imovine tokom 117 dana okupacije vršeno je pred očima svjetske javnosti. Područje Mrkonjić Grada kontrolirali su pripadnici IFOR-a i ostalih međunarodnih organizacija (MKCK i drugi).

Mogao bih nastaviti, ali nije potrebno.

Mislim da sam bio jasan.

A Milanović može i dalje poništavati što je naučio na pravnom fakultetu. Čini se da su mu građani na izborima dali mandat i za to.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U Hrvatskoj opasno raste antižidovstvo
    •  Što ću ja s nacističkim odlikovanjem bake Roze?
    •  Zločini u Gazi da, genocid ne
    •  Vrijeme je za političko djelovanje hrvatskih biskupa
    •  Vatikan, Franjo, Lav i sramota državnih i crkvenih vlasti
    •  Partija ubila strica i uzela mami kuću, ipak slavim partizane
    •  Lav XIV, što to donosi prvi papa iz SAD?
    •  Danijela Marković: Sebe vidim kao učenicu Škole osjetljivosti
    •  Isus u konklavi: upute za izbor novog pape
    •  Franjo, dobri, učitelju vjere, moli za nas!

> Svi tekstovi ovog autora