autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Pogromi u Novom Zagrebu

AUTOR: Miljenko Jergović / 05.07.2025.

Ulomak iz “Herkula”

U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih i hrvatskih nacionalističkih gledišta.

Vijesti koje su objavljivali bile su izmišljene, i jedne su za drugom nestale u sljedeća tri dana, kao što je sljedećih mjeseci iz hrvatskog informativnog prostora nestalo svega onog što je u nedjelju 31. kolovoza 20… godine objavljeno.

Ako se godinama kasnije na internetu krene u potragu za onim što su hrvatski mediji objavljivali od noći 29. kolovoza 20… sve do sredine rujna iste godine, ne nalazi se ništa, praznina, savršeno počišćeno virtualno đubrište, gluha, nijema i slijepa sezona usred treštave i šarene svevremenosti jedne primitivne, šovenske, katoličke balkanske kulture, ispunjene denuncijacijama rijetkih preostalih upojedinjenih Hrvata, onih koji nisu dio amorfne pjenaste mase što posvuda naokolo izvire iz kanalizacijskih odvoda, iz otvora na kadama i sudoperima, i svakodnevnom kolektivnom deluzijom na antisemitske, antivakcerske, antikomunističke, antisrpske, antiglobalističke, antimondijalističke i općenito anti-supstancijalne teme, koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju viziju savršeno homogenog, pjenastog hrvatstva.

Na internetu ne postoji više ništa što bi na hrvatskome jeziku posvjedočilo o onom što se u hrvatskome virtualitetu, a zatim i u hrvatskoj zbilji, događalo u tih petnaestak noći. Sve je prebrisano, jedan kompjutorski klik bio je dovoljan za savršen zločin u virtualnom prostoru, ali taj isti klik Hrvatsku je vratio u prahistorijsko doba i u vrijeme pred-čovječanstva, kada ništa osim ljudskog sjećanja ne može posvjedočiti o nečemu što se još jučer zbilo.

“Ali što je s novinama, papir se ne može uništiti jednim klikom, što je s radijskom fonodokumentacijom, što sa satima i danima televizijskog programa, zar ni toga nema, ili ste tako odlučni da štitite zločin koji je počinjen i u vaše ime?” uzvikuje na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda Vladimir Gelb, jer nije spreman da prihvati da u Hrvatskoj tog krvavog miholjskog ljeta više nisu izlazile novine, a riječi izgovorene na radiju i televiziji istog bi se časa pretvarale u savršenu prazninu i u ništa, ništa koje je svakako manje ekspresivno od lomača na kojima su u 16. i 17. stoljeću gorjeli glasnici nepoželjnih vijesti i oni koji su nešto pamtili, i na kojima su u 20. stoljeću po naredbi Reichministra Goebbelsa gorjele knjige, ali to hrvatsko ništa mnogo je strašnije od tih lomača, jer za njim ne ostaju ni dim i pepeo. Za tim ništa ostaje ništa, prazan jezik koji ne izriče ništa. Savršena idila puste zemlje.

Sjetimo se kako je Glavna skupština reagirala na Gelba! Slijeganjem ramena, ravnodušnošću, požurivanjem da se pređe na sljedeću tačku dnevnoga reda. Krvavo miholjsko ljeto u Hrvatskoj samo jedan je u nizu protucivilizacijskih događaja u povijesti međunarodne organizacije, i zašto na njega dalje gubiti vrijeme?

Zato što nam je Hrvatska pokazala što se dogodi s dokumentom o vremenu u digitalnoj eri?

Dobro, to smo naučili, sad idemo dalje. Kod nas se novine i dalje štampaju na papiru, a radio i televizija prema zakonu su dužni da foto- i videoarhivu čuvaju na čvrstom mediju, na magnetofonskim i videovrpcama, na kompakt-diskovima, na izdvojenim nosačima virtualnog pamćenja. Naši kompjutori imaju veću memoriju od hrvatskih. I, na kraju krajeva, mi nismo divljaci!

Četiri su relativno pouzdana svjedočanstva o 31. kolovoza 20… u Hrvatskoj.

Uz već spomenutu knjigu Adama Belicha Smrt idiota u Dalmaciji, tu su i knjige tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Zagrebu Marca Coluccija Dnevnik uplašenog čovjeka i njemačke novinarke Gabrielle von Mackensen Svjedočim, te serijal od sedam tekstova što ih je na svome blogu objavio Aleksandar Nikšić, američki poslovni čovjek, koji se za krvavog miholjskog ljeta zatekao u Zagrebu na majčinu sprovodu.

Belich je i te nedjelje, kao vjeran katolik, ali pomalo i kao diplomat-obavještajac, poveo obitelj, suprugu i kćeri, osmogodišnje blizanke, na misu u Katedralu. Misu je mimo očekivanja i ustaljenih i rijetko kad iznevjeravanih crkvenih običaja vodio vojni biskup. Održao je vatrenu propovijed u kojoj je vođu srpske zajednice u Hrvatskoj optužio za napade na katolike i Hrvate u Banjoj Luci, dalmatinskom zaleđu i istočnoj Slavoniji. “Mi smo kršćani, naše prvo i posljednje ime je ljubav, na nama je da praštamo, ali kako oprostiti ruci koja drži nož. Najprije se moramo obraniti da bi zatim mogli oprostiti. U ime Boga i za Boga najprije se moramo obraniti!”” Ovo kada sam čuo”, pripovijeda Belich, “znao sam da će se danas svašta događati. Istrčao sam iz crkve i telefonirao ambasadoru, zatekao sam ga na aerodromu, na putu za London, upravo je prošao carinsku kontrolu. Pa, što biste vi sad htjeli, ljutito se zapitao, da ne otputujem na odmor zato što je vaš ludi pop svašta napričao? Kad bismo njih slušali, već dvije tisuće godina ne bismo bili na odmoru!”

Aleksandar Nikšić u drugom, i vjerojatno najvažnijem dijelu serijala objavljenog na blogu “Ispovijed bivšeg Hrvata”, piše da je prije trideset i pet godina iz Hrvatske emigrirao pred nogometom, a da ga je na dan majčina sprovoda zadesila utakmica između Srbije i Hrvatske. Opisuje ukop na Mirogoju, u pradjedovskoj grobnici na pravoslavnoj parceli, i onu odavno već zaboravljenu nelagodu koja mu se javlja iz osjećaja da ga netko sa strane gleda, da ga vidi tu među Srbima i pravoslavcima, a on niti je Srbin, niti je pravoslavac, premda mu je majka, eto, bila pravoslavka, i na neki je način bila i Srpkinja, ali on je Hrvat, to je po ocu, i to iz stigmatizirane obitelji ustaškoga ministra iz vremena Drugog svjetskog rata…

S tom nelagodom, tim krivim kontekstom, fatalnim razmimoilaženjem u autoidentifikaciji i načinu na koji ga katkad vide drugi, Nikšić je u Zagrebu odrastao. Nogomet ga nije zanimao, kao ni sport općenito, govorili su da ima dvije lijeve noge, ali istina je bila druga: nije podnosio sav taj znoj i svu tu zaludno mobiliziranu muškost, bolne grimase na licima sportaša, nogometaše koji se valjaju po travi kao teški ranjenici iz Velikog rata, i valjda zbog toga nikad nije bio u stanju da do kraja shvati pravila igre.

U vrijeme njegova djetinjstva, godine 1982, zagrebački je Dinamo nakon više desetljeća ponovo bio prvak Jugoslavije. Cijeli je razred išao subotom i nedjeljom u Maksimir, na stadion, na poklonjenje šampionu. Ti ne ideš? upitalo ga je. Ne zanima me! Da, zamišljeno je odgovorio drug, ti si Srbin, dodao je, s puno razumijevanja i sućuti. Ali ja nisam… Uzalud, uzalud, uzalud! Uzalud je, dragi moj, govoriti da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. Možeš ti stoput biti rođeni unuk ustaškoga ministra unutarnjih poslova Ante Nikšića, neosuđenoga ratnog zločinca, ti ćeš vazda biti Srbin, jer je to nešto što se ne određuje prema činjenicama, nego se određuje prema sluhu. Ako si Aleksandar Nikšić, onda zvuči da si Srbin. I još ako te slavne i mitske, šampionske 1982. godine ne odlaziš na Dinamove utakmice, tada si sasvim pouzdano Srbin. Jer je naprosto nemoguće da budeš Hrvat i da te baš te godine ne zanima nogomet.

Dok se sa starog mirogojskog groblja, projektiranog i podignutog u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je Zagreb bio najvažniji grad jedne malene arkadijske provincije na jugoistoku velikoga višenacionalnog habsburškog imperija, Aleksandar Nikšić spuštao prema gradu, vidio je kako se u turističkoj Tkalčićevoj ulici, ispred desetaka kafića, čije se terase nadovezuju jedna na drugu, onako kako je to običaj na Balkanu, montira isto toliko velikih televizijskih ekrana.

Radnici u dresovima nogometne reprezentacije, a s moćnih zvučnika iz dubine kafića grme domoljubne pjesme, deseci različitih pjesama iz isto toliko audiosistema, nadglasavaju jedna drugu, i u ušima i glavi prolaznika koji se kreće niz Tkalčićevu ulicu stvaraju zastrašujuću kakofoniju marševa, raštimanih stadionskih zborova, gromkih šlagera patriotskog sadržaja, krvavih balkanskih tužbalica, melankoličnih nacističkih balada, opernih zborova koji tronuto poju o odlasku u posljednji boj protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, oštrih bubnjarskih prelaza, sovjetskih borbenih pjesama prepjevanih na hrvatski i na hrvatsku domoljubnu temu, orijentalnih tamburica, njemačkih harmonika i distorziranih električnih gitara, koje prate ritam narodnog kola i glas promuklog pjevača koji pjeva o hrvatskim junaštvima od stoljeća sedmog, kada su se Hrvati po ovdašnjim vjerovanjima s Kavkaza, iz Irana i iz germansko-gotske mitologije doselili na Balkan. To aritmično i višeritmično domoljubno svezvučje Aleksandra Nikšića tjeralo je da sve brže hoda niz Tkalčićevu ulicu, da potrči i da trči kao bez duše, u strahu smrtnome da će ostati bez duše.

“Uplašio sam se kao nikad u životu, i premda mi se ništa još nije dogodilo, želio sam da se što prije vratim kući, na Manhattan, i da se više ne nađem na ovome mjestu, u ovoj zemlji. To je, sad mi se čini, bio trenutak u kojem sam definitivno prestao biti Hrvat, premda nisam postao Srbin, ni Amerikanac. Postao sam ono što sam, zapravo, i danas: Nehrvat, čovjek čiji je identitet određen onim što nije, onim gdje ne želi biti, onim čega se ne želi sjećati. I ovaj moj blog, koji bi u neka ljepša i pismenija vremena bio esej, ima samo jedan cilj: da ono o čemu pišem prestane na bilo koji način utjecati na moju stvarnost i da prestane biti stvarnost i pretvori se u fikciju. Ne znam je li to moguće.”

Iste večeri, sjedio je u majčinom stanu u naselju Sopot, u Novom Zagrebu, modernističkom, lekorbizjeovskom kvartu sagrađenom u jugoslavenska vremena, tada naseljenom radnicima, socijalističkim pregaocima i njihovim porodicama, i ne paleći svjetla, u mraku doma iz kojeg je upravo prhnula i posljednja duša, slušao glasove vanjskoga svijeta.

Ono što u 21 sat i četiri minute nije čuo bilo je da je Srbija povela 1 : 0. Pola sata kasnije začule su se petarde i pojedinačni revolverski pucnji kada je hrvatska mlada vedeta, devetnaestogodišnji Ante Juras izjednačio rezultat. A u 21 sat i 45 minuta, na samom kraju prvog poluvremena, Luka Ivanušec Hrvatsku je doveo u vodstvo, i tada se, činilo se Nikšiću, nebo otvorilo nad gradom.

Pucalo je sa svih strana, čuli su se rafali iz automatskog oružja, eksplozije, pucnji iz revolvera i pištolja, praskanje petardi, i krici onih koji su istrčali na prozore da se i oni čuju, ali kako nisu imali oružja i dinamita pri ruci, služili su se glasom kao hladnim oružjem, sredstvom zastrašivanja i obezljuđivanja. Tu radost zvuči kao prijetnja.

U drugom je poluvremenu Ante Juras zabio još dva gola, utakmica je završila 4 : 1 za Hrvatsku, nad Zagrebom se osjećao miris baruta, i sve do jutra povremeno bi se čuli slavljenički pucnjevi. “Ono što nisu u stanju izraziti govorom i jezikom, ti ljudi su iskazivali oružjem. Sporazumijevali su se pucnjavom i eksplozijama, povjerovao sam da je to jezik kojim oni puno rječitije razgovaraju nego što su to u stanju onim jezikom koji sam, zajedno s njima, učio kao dijete.”

Događalo se to u petak navečer. Uzalud je Aleksandar Nikšić tokom subote pokušavao zamijeniti povratnu kartu za New York, koja je glasila tek za utorak. A onda je došla nedjelja, i događaji koji čine okosnicu drugog dijela njegova serijala.

Kako su se internetom širili lažni izvještaji o srpskim napadima na Hrvate katolike u Banjoj Luci, te u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, i kako je iznenada, do tad nezabilježeno rađanje novih, savršeno dizajniranih informativnih portala dodatno pojačavalo jasno usmjerenu atmosferu rata i agresije, tako su nogometni navijači, kojih je po Zagrebu bilo na sve strane, obodreni pobjedom u Beogradu i poneseni valom pivskog patriotizma, gnjevni kao da su upravo izašli s mise u zagrebačkoj katedrali, krenuli u obranu napadnutoga naroda. Kako im je Banja Luka bila daleko, a ni Dalmacija i istočna Slavonija nisu bile bliže, krenuli su rješavati stvari po Zagrebu.

U nedjelju, u ranim prijepodnevnim satima, grupe od po desetak huligana provaljivale su u ulaze novozagrebačkih nebodera. Išli su od vrata do vrata, penjali se sve do vrha zgrade, od prezimena do prezimena, pa ako bi zapazili neko karakteristično srpsko ime, lupali su, a ako im nitko ne bi otvorio, pokušavali su provaliti.

Bilo je tri kada je Aleksandar Nikšić s balkona svoga mrtvog roditeljskog stana ugledao dva tijela kako jedno za drugim padaju sa sedmoga ili osmog kata susjednog nebodera. Muškarac, učinilo mu se stariji, u kućnom kaputu koji je zalepršao poput padobrana kada se ne otvori, i žena, kojoj se u letu suknja zadigla do uza vrat, i bljesnula su prije udara o tle bijela staračka bedra. U času je znao da to nisu samoubojice.

Koliko je mrtvih tog dana bilo u Zagrebu i Splitu? Hrvatska Vlada priznala je ukupno sedam, ali je, vjerojatno, istini bliži broj od devedesettroje, koji se spominje u objavljenom izvještaju ruskog veleposlanstva. Beogradske dnevne novine objavile su listu, koju je sačinila neimenovana nevladina organizacija iz Zagreba, na kojoj se imenom i prezimenom, te adresom stanovanja, navode trideset i četiri žrtve.

Marco Colucci u Dnevniku uplašenog čovjeka piše da se, izmakavši pažnji hrvatskog osiguranja, na vratima rezidencije talijanskoga veleposlanika oko pet sati popodne pojavila Majda Hajdić, supruga hrvatskog književnika, pjesnika i talijanista Alda Hajdića. Bila je polugola, vikala je ubili su Alda, Colucci ju je pustio unutra, čuvari su je pokušali izvući van, došlo je do svađe i naguravanja između veleposlanika Coluccija i ljudi iz policijskog osiguranja, ali nisu se usudili da povrijede eksteritorijalnost rezidencije.

Laže, kurva! netko je izvana vikao.

Policija će u prvi mah ustvrditi da je sedamdesetogodišnji Aldo Hajdić izvršio samoubojstvo.

Gabriella von Mackensen u Zagreb je došla radi književne reportaže za Die Zeit. Dugo se pripremala za put, nagovarala urednika, koji nije razumio, ili nije želio razumjeti, zašto baš Zagreb. Taj savršeno nezanimljivi, antipatični graduljak, erektirani palčić među istočnoeuropskim prijestolnicama, u zemlji kojom vladaju ponizni grandomani, veliki nogometni navijači i navijačice u mokrim navijačkim majicama ispod kojih nema grudnjaka, fašisti i fašistkinje, koji će se svakoga devetog maja, na Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, na priredbama po parizima, briselima i berlinima puni zahvalnosti hvalisati tamošnjim ceremonijalmajstorima i portirima da je hrvatski doprinos u antifašističkoj borbi bio najveći. Eto, takvim se uredniku Die Zeita učinio Zagreb.

Možda je tih dana bio neraspoložen, možda se loše proveo na posljednjem ljetovanju u Dalmaciji, možda ga je sustigao smrad brižničkih lječilišta, možda ga je kao eventualnog nogometnog navijača zapekao neki njemački poraz od raspomamljenih hrvatskih fudbalista, a imajte na umu da govorimo o godinama kada po nekom božanskom usudu i loptačkoj genijalnosti baš svatko gubi od hrvatske reperezentacije, ali što god od toga bilo, Gabriella von Mackensen morala je iskoristiti baš sve svoje intelektualne argumente i angažirati sav svoj, uostalom neosporni, šarm i sugestivnost da uvjeri urednika, kojemu baš i ne moramo spominjati ime, jer je i danas urednik, i sigurno mu nije drago što je do jedne od najvažnijih knjiga našega doba i najvažnijega novinskog serijala u povijesti postdigitalnog i digitalnog novinstva došlo skoro slučajno, tako što je Von Mackensen uspjela uvjeriti urednika da u toj Hrvatskoj ima nečega mračnog i zlokobnog, nečega strašnog i velikog, s potencijalima stvarne životne i književne tragedije, nečega što nadrasta provincijski položaj i provincijalni duh ove s uma i sa srca sišavše i skrajnute europske državice.

Ona je ustvari željela razgovarati s dvojicom pisaca čije su joj se knjige svidjele, i s jednim reperom, skoro pedesetogodišnjakom, koji je početkom rata, bježeći iz Bosne pred srpskim tenkovima, stigao u Zagreb. Negdje je čula njegove pjesme, pokušavala ih u epskim desetercima i dvanaestercima prevoditi na njemački, ali sva bi se poezija na taj način izgubila, i sav gorki humor jednoga duboko poraženog i opustošenog svijeta. Mislila je da će pišući o njemu, i o svojim zagrebačkim piscima, jednome također Bosancu, Sarajliji, nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema, i drugome, rodom odnekud iz brda, čudaku, koji je razvio vučju poetiku šume, izuzevši se vješto od pjene hrvatskoga kolektivnog duha i njegove lažne gradskosti i sitnoga zagrebačkog metropolitanstva.

Bilo je nečega starinskog, skoro srednjovjekovnog u životnim sudbinama te dvojice pisaca, što je privuklo Gabriellu von Mackensen kao nostalgija za vremenom koje nije ni doživjela, jer se odvilo generacijama prije njena rođenja. Oni su bili ljudi iz nekoga prethodnog svijeta, iz kojeg je potekla i koji je samo naslućivala, onako kako se iz mamutovog zuba naslućuje cijela životinja, njezina povijest, život, misli i osjećaji. Što osjećaju ti žalosni bosanski i brđanski mamuti u današnjemu Zagrebu?

Ali na kraju se nije srela ni s jednim od trojice Balkanaca koji su je privukli u Zagreb. Doputovala je u subotu, letom iz Frankfurta, a u nedjelju našla se na ulicama grada u kojemu se zbivao “prvi pogrom u europskome dvadeset i prvom stoljeću, šokantno sličan pogromima na Istoku, u Rusiji i Ukrajini, koji su se, po carskoj naredbi ili, češće, uz ravnodušno carevo skretanje pogleda u stranu, zbivali nad Židovima krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Tamo gdje car ne gleda, vječni je led i omraza ljudskih srca.

“Prizori koji su mi se odvijali pred očima, dok sam poput kakve sumanute američke turistkinje, s rancem na leđima i s fotografskim aparatom u rukama tumarala Novim Zagrebom, podsjećali su na Priče iz Odese Isaka Emanuiloviča Babelja. Sunčan predjesenji dan, doba kad sunce baca najjasnije svjetlo po Zemlji, i čini se da svaka stvar, živa i neživa, u sjeni nalazi svoj onostrani duh, cvrkut ptica, glasovi vrana u stablima gustih krošanja, bijelo-sivi neboderi, beton u najljepšim svojim oblicima, glasovi ljudi koji iz mira prelaze u nervozu, raspravljaju se jedni s drugima, počinju vikati, da bi se odmah zatim utišali, skinheadsi u crnim Martens čizmama, u maskirnim hlačama i maslinastim jaknama narančastih podstava, kad me ugleda, jedan diže ruku na hitlerovski pozdrav, viče Sieg heil!, kako je prepoznao da sam Njemica?, drugi ga odvlače u stranu, možda je pijan, iza ugla dvadesetak nogometnih navijača s bejzbolskim palicama u rukama, predvodi ih visoki plavokosi muškarac, stariji od ostalih, dvojica viču slikaj nas!, podižem aparat i slikam ih, smiju se, veseli mladi ljudi, budućnost Europe, kao maturanti zadnjega dana škole, predvodnik im govori neka požure, govori im da nije vrijeme za slikanje, smiješim se i njemu, on ne odgovara, kao da me ne vidi.

Kvart se zove Siget, malo dalje je Središće, pa Travno, Utrina, Zapruđe. Socijalistički je pjesnik šezdesetih godina dobio zadatak da izmisli imena za kvartove budućega Novog Zagreba. To je i učinio. Imenovao je cijeli novi grad, kao ateistički bog u pjesničkom zanosu. Pedesetak godina kasnije, po fasadama tada sagrađenih zgrada i stambenih tornjeva kukasti križevi, insignije hitlerovske Nezavisne Države Hrvatske, keltski križevi, kompletna početnica europskog neonacizma, tvori palimpsest ovoga lijepog socijalističkog grada pri starome, malenom i kratkonogom habsburškom Zagrebu, čiji centar sliči Klagenfurtu, Grazu ili nekom trećem, nepostojećem koruškom gradu. I nisu ti grafiti od danas, ili od proteklih nekoliko dana, tu su godinama, kao zapisi mržnje i desničarske histerije, ili jedine preostale tradicije ovoga naroda, koji je požderao vlastitu memoriju, jedni preko drugih, kukasti križevi i staronjemačke rune SS-a, nitko ih nije brisao, komunalnim službama nisu smetali, a građani su se navikavali na njih. Strašna je i uvijek poučna navika na fašizam.

A onda uz krik, uz dugo A, koje traje onoliko dugo koliko je potrebno zemljinoj teži da s visine šesnaestog kata privuče sedamdesetak kilograma muškog, pedesetak kilograma ženskog, dvadesetak kilograma dječjeg, počinju s novozagrebačkih tornjeva padati tijela. Muškarci, žene i djeca, živi usred miholjskog ljeta padaju nad Zagrebom, i čarolijom premeću se u mrtve. Vlastitim ih očima gledam, čudim se svome miru, skoro turističkoj lakoći, a onda i tome kako mi je savršeno dobro jasno kako i zašto padaju, iz kakvih oblaka, iz kakvog nevremena. Koliko sam ih vidjela u šetnji s jednog na drugi kraj Novog Zagreba? I koliko grupa mladih i nešto starijih muškaraca u navijačkim uniformama, s bejzbolskim palicama u rukama? Koliko skinheadsa? I koliko ozbiljnih muškaraca i žena, također u grupama od po desetak ljudi, koji su naokolo išli i podsjećali na nadglednike poslova? Ne znam, nisam u tom trenutku mislila da je važno brojati. Pokušavala sam doći sebi, nekako se vratiti u stvarnost. Osjećala sam se kao Alisa nakon što prođe kroz zrcalo. Ovo jednostavno nije bilo moguće. Ovo se nije zbilo.”

Pogromi su, u nešto manjoj mjeri, nastavljeni i u ponedjeljak, da bi se zatim, u rano popodne situacija počela smirivati.

Na ulicama se pojavila policija.

A zatim i užasno mnogo policije u kombijima, oklopnim kolima, u pancir-odijelima, sa štitovima od pleksiglasa. Nikoga osim policije više nije bilo, i ništa se nije događalo.

Nastupio je mir vojne hunte. Demokracija i Europa.

Miljenko Jergović 02. 07. 2025.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova književnog podlistka Ajfelov most).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: