Pomirenje ili primirje? Forme ili reforme? Prazne riječi!

I u najvećim ratovima govori se o miru i predlažu primirja. Vojnici u rovovima razmjenjivali su votku i rakiju, pjevali zajedničke pjesme u  rovovima Galicije. Hitler se zauzimao za mir i suradnju sa Staljinom, bili su saveznici i dijelili Poljsku. U našem oslobodilačkom ratu primirja su se nudila, sklapala i kršila istom brzinom, primirje se smatralo taktičkim i propagandnim trikom. Trajala su toliko koliko je trebalo da se skupe snage, obnovi ljudstvo ili streljivo.

Sada sa svih strana slušamo o potrebi nacionalnog jedinstva, prestanku ideoloških svađa i obnovi hrvatskog jedinstva. Zagovara se prevladavanje ideoloških podjela i to iz usta onih koji smatraju da je reforma uklanjanje Titove biste ili onih koji komuniste proglašavaju zločincima, a ustaše osloboditeljima. To ne izgleda iskreno.

Nacionalno pomirenje oni smatraju činom ušutkavanja svih onih koji pretjeruju, ali su na njihovoj strani. Nude primirje, ali sebe ne smiruju. Osuđuju postojanje više komemoracija u Jasenovcu, a sami su to izazvali. Zapravo, žure se svoje mane i pogreške pronaći kod drugih, a sebe prikazati kao pomiritelje i jamce sigurnosti.

Sadašnja oporba može čekati sve veće i veće pogreške, zaplitanja u kratkoročna objašnjenja, isprike koje sliče napadima i reakcijama uvrjeđenih. Politiku ”mi ili oni“ nije izmislio SDP, već HDZ ne razmišljajući kako to škodi kada se povjerenje u vlast topi. Ma nije ni HDZ, već je izmišljanje neprijatelja trik skretanja pažnje s vlastitih slabosti. Vječito i univerzalno. Kod nas samo ljigavo, nisko i zlo, jer će ljudi postati robovi licemjerne retorike, neprijatelji bez razloga, a prijatelji kad netko nadzire i špota.

Sada sa svih strana slušamo o potrebi nacionalnog jedinstva, prestanku ideoloških svađa i obnovi hrvatskog jedinstva. Zagovara se prevladavanje ideoloških podjela, i to iz usta onih koji smatraju da je reforma uklanjanje Titove biste ili onih koji komuniste proglašavaju zločincima, a ustaše osloboditeljima. To ne izgleda iskreno

Pomirenje kao politika pretvoreno je u primirje kao taktiku. Taktički uzmak koji odgađa jasne  izjave i stavove, izbjegava jasan stav, potiče taktiku manevriranja, dvosmislenosti i  uvjetnih stavova.

Pomirenje je riječ koja se ubrzano prazni od sadržaja. Još ni posebni savjetnik za holokaust nije otišao, a već se govorilo da je došao radi povrata imovine, kao da je 1994. kad se to rješavalo, a bez volje da se i riješi. Ma ne traži se pomirenje, ni zaborav ni oprost, niti se pomirenje zahtijeva radi viših ciljeva budućnosti. Primirje je kupovanje vremena.

Slično se događa s riječju reforme. Kao da se radi o sofističkoj smicalici, sada se reformom nazivaju periferne promjene, one koje ne smetaju previše, ali ne koriste ništa. Reformama se sada nazivaju ograničenja u korištenju mobitela i hotela, preraspodjele u proračunu, mijenjanje stolova i stolica.

Obećanje provođenja reformi započelo je najavama promjena teritorijalnog ustroja i decentralizacije. Ništa od toga dok većina zastupnika, podijeljena u svim političkim skupinama, istovremeno obnaša funkcije u lokalnoj samoupravi. Zar bi oni sami sebe ukidali?

Kritiziralo se postojanje agencija, no koliko ih je ukinuto? Zasad se ukidaju programi demokratskog obrazovanja i ljudskih prava, neovisni mediji i regulatori. Obećavala se pomoć države za plaćanje računa, rođenje djeteta. Obećavala se aktivna politika poticanja izvoza, a radi se na jačanju kune i pojeftinjenju uvoza.

Obećavale su se reforme u poljoprivredi, ali zasad malo ili ništa. Umjesto da se daje zemlja seljacima, traži se zemlja za velikog ulagača. Predstavljen je program reforme javne uprave, a premda se time bavim, nije mi jasno što se predlaže.

Kao da se nastavlja predizborna kampanja. Daju se obećanja, kriju mjere i izbjegavaju čvrsta mjerila i rokovi.

Politiku ”mi ili oni“ nije izmislio SDP, već HDZ ne razmišljajući kako to škodi kada se povjerenje u vlast topi. Ma nije ni HDZ, već je izmišljanje neprijatelja trik skretanja pažnje s vlastitih slabosti. Vječito i univerzalno. Kod nas samo ljigavo, nisko i zlo, jer će ljudi postati robovi licemjerne retorike, neprijatelji bez razloga, a prijatelji kad netko nadzire i špota

Borba se stvarno vodi za kontrolu vojske, policije i tajnih službi, medija, eliminiraju se frakcije u strankama. Reforme a da se ne kaže što se točno želi, što će se učiniti i kako mjeriti postignuća, a još usto da će početi za tri, pet ili sedam godina daleko su od reformi.

Zašto nema političkih reformi kao da nam je politika zdrava, kao da su izabrani zastupnici opozivi, kao da pršte rasprave o etici odgovorne vlasti? Ne dirati osjetljive stvari, ne stvarati probleme, ne mijenjati ništa ozbiljno. Sa strašću i uz odgovornost za rezultat.

Sad je pompozno donesen nacionalni program reformi, ali niti je to program, niti se radi o reformama, niti je to nacionalni strateški dokument. Nije program jer nitko, osim možda u Europskoj komisiji, to ne čita i ne raspravlja. Sadržaj i struktura su potpuno prilagođeni pismu koje smo dobili od Komisije (”Vlada iskazuje svoju predanost”). Eksplicitno se govori da je to dokument koji se izrađuje za europski semestar i radi usklađivanja politika u Europskoj uniji.

Nije to program reformi. Provjerite i pročitajte. Ovdje i ovdje.

Za mene je to blijeda politička deklaracija, ali ne i program reformi. To onda nije ni nacionalni strateški dokument, već odrađena zadaća koju je vlada dobila od Komisije. Malo je stvari koje su određene kao mjerljive, no i takve, ako se realiziraju, mogu samo razgaliti velika hrvatska srca.

Neke mjere su ipak kvantificirane i uskoro dolaze na provjeru. ”Provedba planiranih reformi definiranih ovim programima, prema predstavljenim projekcijama, rezultirat će u narednom trogodišnjem razdoblju stopama gospodarskog rasta od 2% do 2,5%, smanjenjem nezaposlenosti s 15,5% na 12,8% te smanjenjem javnog duga na 80% BDP-a” (početak, barem s javnim dugom, ne obećava).

Dobar dio programa nastavak je pripremljenih reformi koje je započela prethodna vlada. Nova će valjda imati više odlučnosti za premještaj sudaca, uvođenje e-spisa, spajanje katastra i gruntovnice (tko je kriv što to nije napravljeno i koliko je novca potrošeno!?)

Kao da se nastavlja predizborna kampanja. Daju se obećanja, kriju mjere i izbjegavaju čvrsta mjerila i rokovi. Borba se stvarno vodi za kontrolu vojske, policije i tajnih službi, medija, eliminiraju se frakcije u strankama. Reforme a da se ne kaže što se točno želi, što će se učiniti i kako mjeriti postignuća, a još usto da će početi za tri, pet ili sedam godina daleko su od reformi

Vlada pokreće racionalizaciju ”sustava pravnih osoba s javnim ovlastima i obvezuje se smanjiti njihov broj za najmanje 15% te do listopada 2016. uvesti jedinstveni zakon kojim se propisuju i uređuju kriteriji za njihovo osnivanje, unutarnje ustrojstvo, način poslovanja i nadzor”. Listopad je blizu. Pravnih osoba s javnim ovlastima ima mnogo. Trebat će mijenjati mnogo zakona.

Tako je i riječ ”reforma” izgubila sadržaj. Reformom možemo nazvati svašta. Kad mi prokišnjava krov, ići ću u reformu crepova. Od ponedjeljka ću reformirati nutricionistički sadržaj mojih obroka. Idem na dijetu. Reforma mog životnog stila je započela redukcijom nepotrebnih troškova. Više nikad neću ništa kupiti na kredit i to ću zvati financijskom konsolidacijom.

Riječi izgube sadržaj kad se izližu beskorisnom upotrebom. Reforma je postala fraza i pusta forma. Ponavlja se kao molitva na ”Radio Mariji”. Fraza bez uvjerenja. Riječ bez sadržaja.

Osnovno sredstvo birokratske manipulacije stvarnošću je gubitak njihovog sadržaja. Ako uspijete kontrolirati, nametnuti ili obezvrijediti sadržaj riječi, stekli ste kontrolu nad ljudima koji ih žele upotrijebiti. Ali to je dijalog iz ”Alise u zemlji čudesa”: Kad ja koristim neku riječ, reče Humpty Dumpty, to znači da sam izabrao što ona treba značiti – ni više ni manje.

Pitanje je, reče Alica, možeš li postići to da riječi znače tako različite stvari? Pitanje je samo, reče Humpty Dumpty, tko je gospodar (which is to be master — that’s all).

Stvarno, tko je gospodar riječi? Tko je gospodar obećanja? Onaj tko obeća može i povući obećanje. Ili kako kažu u Vlajima: ”Ja sam gospodar svoje riječi – Što reko ja poreko”. Zato stvari ne stoje dobro. Pomirenje je primirenje, reforme su forme.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora