Poruka šupcima koji su poslali komunalce da prebojaju mural

Petar Petrović Njegoš po nekim je izvorima bio 225 centimetara visok, ali poznajući crnogorsku istinoljubivost, mislim da možemo kazati da je narastao do dva metra ili nešto manje. Koliko god imao, teško je shvatiti kako je on umro prirodnom smrću? Kako ga nisu Turci ubili, ili kako nije skončao u jednome od bezbrojnih plemenskih sukoba koji razdiru njegovu planinsku zemlju?

Vatreno oružje devetnaestog stoljeća nije, doduše, bilo naročito precizno, bogato su gravirane kremenjače bolje izgledale nego pucale, ali opet, slavni je vladika bio dosta upadljiv. I koji kratkovidniji dušmanin lako ga je mogao ustrijeliti olovnim zrnom između očiju.

Kad razmišljamo o našim stasitim precima, čini se dosta razumljivim da su oni veći dio svoje povijesti bili pokoreni od nekih tuđinaca sitnije građe. Jer, visina naprosto ne ide u red boljih ratničkih osobina. Junaci iz naših brdskih, stočarskih krajeva, svejedno jesu li iz Crne Gore, Hercegovine ili Dalmatinske zagore, katolici, pravoslavci ili muslimani, lukavo bi se sakrili, da u zasjedi dočekaju mrske okupatore, ali mrski bi okupatori još s kilometra opazili njihove ogromne uši i nosove kako vire iz zaklona.

Na veselje žena i djece krakati su kreteni udarali čelima u štokove i nespretno bacali duge po kamenjaru trčeći za ovcama. Iznadprosječna tjelesna visina dugo im nije bila ništa osim sprdnje i muke, sve dok pedesetih godina prošlog vijeka iz Novog svijeta nije došla jedna igra s loptom i dinarski divovi nisu napokon došli na svoje

Na veselje žena i djece krakati su kreteni udarali čelima u štokove i nespretno bacali duge po kamenjaru trčeći za ovcama. Iznadprosječna tjelesna visina dugo im nije bila ništa osim sprdnje i muke, sve dok pedesetih godina prošlog vijeka iz Novog svijeta nije došla jedna igra s loptom i dinarski divovi nisu napokon došli na svoje.

Biološka osobitost jednog naroda, koja je dotad bila više ili manje neupotrebljiva, iznenada je dobila svrhu, bila zaslužna za neke vrlo prestižne košarkaške trofeje.

Trideset godina od osvajanja jednoga takvog trofeja, prvu od tri uzastopne europske krune koje je uzela Jugoplastika iz Splita, proslavili smo u nedjelju, ali, kako to neizbježno bude, našlo se šupaka kojima to slavlje nije bilo po volji.

U gradu je narančastom bojom pokriven jedan navijački mural, kao prvi od valjda tisuću splitskih navijačkih murala koji je ikome zasmetao, vjerojatno samo zato jer je na njemu pisalo Jugoplastika, jer se to ime i država u kojoj je nastalo danas ne smiju spominjati.

Košarkaški klub iz Splita uobičajeno je nazivati Jugoplastika, imenom koje je dijelio s socijalističkom tvornicom šuškavaca, plastičnih torbi i brodova, gumenih šlapa i baluna, premda se u povijesti on i drugačije zvao.

I to je ispravno, jedino Jugoplastika vrijedi biti upamćena, a sva druga, a naročito ime drugorazredne talijanske omladinske konfekcije u sezoni 1990./91., ne treba ni spominjati.

Uspjeh KK Jugoplastike, upravo kao i uspjeh košarke u čitavoj nekadašnjoj Jugoslaviji, događa se vremenu velikog civilizacijskog uzleta, nezapamćenog industrijskog rasta i urbanističkih podviga.

Industrija, gradovi, sportski klubovi, sve se to zajedno, jedno do drugog podizalo u visinu desetljećima prije prve Jugoplastikine europske krune 1989. godine.

Dok mi danas znamo onih nekolicinu imena, Kukoča, Rađu, Ivanovića i Sretenovića, sportski posvećenici nabrojit će čitave postave slavne generacije koja je 1971. osvojila državno prvenstvo, a 1972. bila druga u Europi.

Svi su oni bili zaslužni, baš kao i svaka od onih trinaest hiljada žena, anonimnih proleterki u plavim kutama, što su od šest do dva krojile gumene šlape.

Petar Petrović Njegoš po nekim je izvorima bio 225 centimetara visok, ali poznajući crnogorsku istinoljubivost, mislim da možemo kazati da je narastao do dva metra ili nešto manje. Koliko god imao, teško je shvatiti kako je on umro prirodnom smrću? Kako ga nisu Turci ubili, ili kako nije skončao u jednome od bezbrojnih plemenskih sukoba koji razdiru njegovu planinsku zemlju?

Svaka penzionerka Jugoplastike može danas biti ponosna i o godišnjici europske krune nazdraviti kruškovcem iz regala. I ona se ugradila u tu pobjedu, visoki su srebrni pokali i njezini.

Stasiti dinarski momci u žutim šorcevima su uspjeli jer je to i inače bilo herojsko doba, doba divova. KK Jugoplastika je bila velika jer je naprosto sve tada bilo veliko.

Naći će se sada, ne sumnjam, mnogi koji će optužiti, pa mi i štogod ružno opsovati, jer sam nostalgičan za socijalizmom, no ja se ne uzrujavam.

Šupcima koji su poslali komunalce da prebojaju Jugoplastikin mural opušteno ću reći, dobro, patuljci, a što ste vi napravili? Koja su vaša životna postignuća? Tko danas zapošljava trinaest tisuća žena? Koji će od vas na trsteničkoj ledini napraviti deset tisuća stanova?

Nema takvoga, doba divova je završilo. Još jednom su nas prodali tuđinskim okupatorima. Pa nema više ni košarke.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora