novinarstvo s potpisom
Živimo u posljednja vremena. Ne zato što će uskoro biti kraj čovječanstvu – premda bi se i to moglo dogoditi – nego zato što je naša čovječnost na ozbiljnom ispitu. A sve ovo što se događa u naše dane u našem ljudskom svijetu tek je početak kraja. Ili početka – ovisi o nama. O našoj budnosti.
Nije najstrašnije umrijeti, pa čak ni smrću kao rezultatom tuđega nasilja, nego je najstrašnije umrijeti s onom istom klicom nasilja u srcu koja je nasilnika dovela do toga da počini nasilje. A tomu smo i svi mi bliže nego što nam se čini.
Vladavina straha opravdava razrast takvih klica. Jednako kao identificiranje s kakvom ”mi“ skupinom nasuprot onih drugih, koji, dakako, imaju sve one mane i užase koje sami sebi ne priznamo da su i u nama mogući. A počinju klijati osjećajima i riječima osude. Ili praznom šutnjom kojom želimo reći da nas se sve to ne tiče. Ili jeftinim suosjećanjem poslije kojega se možemo vratiti svojem skučenom ego-svijetu.
Riječ doista tijelom postaje. I ono što pomislimo, negdje drugdje, ako li ne već u našoj blizini, postaje zbiljom. Utjelovljuje se.
Ono što se u naše dane događa u mnogim zemljama svijeta, pa onda i ono što se događa na našim granicama što ih čas otvaramo čas zatvaramo za ljude koji bježe od nasilja, odraz je onoga za što smo kadri kao ljudi i posljedice čega, i nevini, moramo trpjeti.
Umrijeti pokošeni tuđim nasiljem u bitnoj je stvari strašnije od prirodne smrti ili smrti kao posljedice teške bolesti ili kakve nesreće na koju ne možemo utjecati: u takvoj, nasilnoj smrti suočavamo se s onim što je čovjek kao takav kadar. A kadar je ne samo ubiti drugo ljudsko biće, nego i negirati sam život.
Zato se i kaže da ubiti čovjeka zapravo znači ubiti Boga. Ili kako to Emmanuel Levinas preriče Božju zapovijed: ”Ne ubij“ – ”Ne ubij me!“
Svako ubojstvo – ma gdje u svijetu počinjeno jer smo svi međusobno htjeli-ne htjeli povezani i dijelimo našu čovječnost – ubija mene, hoće me zatrti još u majčinoj utrobi, štoviše, još od početka svijeta. Kaže da nije ni vrijedno ni dobro da jesam. Da čovjek jest.
Nasilno ubojstvo, mišlju, djelom ili propustom, ne ubija samo naše tijelo, nego i razlog zbog kojega smo uopće živi. A nema ništa strašnije nego tomu morati pogledati u oči. Ljudi koji su preživjeli logore, ratna razaranja, ili još gore, koji su sami imali u rukama oružje iz kojega su pucali na drugo ljudsko živo biće bez obzira na razloge, svjedoče o tomu.
Ljudi su živjeli u posljednja vremena u brojnim kriznim razdobljima naše ljudske povijesti. Ovo naše strašnije je jer su oružja efikasnija, a beznađe dublje.
Živimo u posljednja vremena jer još ne vidimo jasno alternativno rješenje za političke i ekonomske situacije u kojima smo se našli zarobljeni, a drugima i dalje prepuštamo da o njima odlučuju. A prepuštat ćemo im sve dok za ono što ide po krivu u našem svijetu, okrivljujemo bogate, političare, muslimane, teroriste, Amerikance ili koga već, sve dok, i sami spavajući, okrivljujemo pozaspale koji se ne znaju nositi s beznađem u koje ih je situacija uvukla.
Od spavanja do nasilja malen je korak. A nasilje je najčešće znak nemoći. Krajnje nasilje očitovanje je krajnje nemoći.
Živimo u posljednja vremena jer se zlo za koje smo kadri utjelovilo i vraća nam se kroz one koji ga brutalno i čine, a dobro, očitije no ikad, još nije dostatno udruženo. Toliko dobrih ljudi a još uvijek nepovezanih! Zlo je brže od dobra, no dobro jedino oslobađa oda zla. Još dok smo još njime okruženi.
Posljednja vremena su vremena kada smo ozbiljno pozvani na budnost. Ne na budnost pred onim što se sve može dogoditi nama i našim bližnjima, nego na budnost pred onim što se može dogoditi u našem vlastitom srcu stiješnjenim prijetnjama izvana. Doista, ono najgore nam prijeti iznutra. Iz nas samih.
Prijeti nam iz naše svakodnevice u kakvoj sve teže držimo glavu iznad vode, prijeti nam iz tragičnih događaja diljem naše zajedničke Zemlje pred kojima se osjećamo potaknutima da osuđujemo ove ili one, prijeti nam iz naše religije koja nas hoće poučavati u što da vjerujemo, kako da se ponašamo unutar određenoga koda a ne – tko smo. Prijeti nam iz nas samih sve dok smo uljuljkani još u svijetu kakva poznajemo a kakav više ne postoji.
Posljednja su vremena ona u kojima nema više vremena. Nema više vremena za spavanje.
Znamo li tko smo, nikakvo zlo nas neće moći doista razoriti. I ni zbog kakve prijetnje nećemo morati dubinski strahovati. Živjet ćemo našu svakodnevicu najbolje što možemo, biti dobri prema bližnjima koje susrećemo, spremni na pomoć svakom tko je u potrebi i stavljen nam na put, radovati se svakom trenutku ispunjenu svjetlošću ljudske prisutnosti te u času smrti biti pripravni predati svoj život Onome tko nam ga neprestance daje u izobilju. Unatoč svemu.
Mir počinje načinom na koji zatvaramo i otvaramo vrata svoje sobe, načinom na koji pogledamo dijete ispraćajući ga u školu, pozdravimo kolegu ili kolegicu na poslu, obraćamo se gospođi u koje kupujemo na tržnici, rješavamo sukobe u svojoj obitelji te među prijateljima i susjedima, podnosimo i obilja i oskudice…
Ako smo budni u svemu tomu, bit ćemo budni i u najtežim situacijama. Unatoč njima.
A tada tek posljednja vremena trajno ostaju prvima. Novima. Vremenima nade.