novinarstvo s potpisom
“Zbog mentalne lijenosti, zbog kratkovidne računice, zbog gluposti, zbog nacionalnoga ponosa prihvaćamo zavodljive laži i postajemo zločinci i zatočenici zla.”
Riječi su to Prima Levija, talijanskog Židova, zatočenika, logoraša koji je preživio Auschwitz, antifašista, kemičara, samoukog lingvista i pisca. Sjetili su ih se, vjerujem, mnogi u ovih nekoliko kaotičnih mjeseci u Hrvatskoj. Obilježio ih je dio političara pokušavajući, sa stotinu i pedeset godina zakašnjenja, nametnuti nam svoj pogled na svijet. To silovanje ideologijom i njihovim povijesnim istinama o nacistima podređenom režimu koje bi, da je mozga, u udžbenicima obavezno u fusnoti, i ne samo u njoj, nosile oznaku zločinački – prelazi svaku granicu dobrog političkog ukusa.
To agresivno ispiranje mozga i prodavanje izlika kako je za to kriva oporba, ta pošast gluposti što nas je iznenada snašla nailazi na dvojak odgovor građana. Kod jednog dijela izaziva nelagodu i strah od ponavljanja obrasca ponašanja vladajućih iz devedesetih godina prema kojemu je svaka netrpeljivost prema drugome i drugačijem bila dobrodošla i dozvoljena, dok drugi smijehom, doskočicom, karikaturom i satirom razbijaju strah od pobornika izreke što se, neki vele neopravdano, pripisuje Luju XIV.: “Država, to sam ja”.
Primjerice Karamarkovo izjednačavanje države i naroda s Hrvatskom demokratskom zajednicom ili stupidan pokušaj radikalnijih pripadnika Domoljubne koalicije da nas uvjere kako Hrvatske prije Domovinskog rata nije bilo.
Papagajsko ponavljanje kako povijest ove zemlje počinje s Franjom Tuđmanom nije nimalo smiješna i može biti jako opasna ako znamo, a znamo, da su pitanja granice sa susjedima još uvijek otvorena. Uostalom, taj isti Franjo Tuđman, u kojeg se za političke potrebe tako zdušno i patetično kunu, nerijetko je i sam isticao kako je upravo ZAVNOH-ovskom Hrvatskom i Ustavom iz 1974. godine Tito omogućio stvaranje današnje države.
Nevjerojatna lakoća kojom se povjesničari po obrazovanju igraju porukama ovog tipa ne može me nasmijati ni kad ih ruglu i podsmijehu izvrgavaju oni drugi koji tako ne misle. Plaše me jer još pamtim kako su neke druge bile prijemčive za duše i srca onih kojima je svaki povod za sukob dobar! Društvo na vlasti pleše na oštrici noža, potpuno nesvjesno zla što ga svojim zavodljivim lažima može proizvesti.
Za razliku od zbilja duhovitih, na društvenim mrežama i na portalima, predloženih novih naziva ministarstava tipa: umjesto Ministarstva znanosti – Ministarstvo na rubu znanosti ili za ono Hasanbegovićevo – Ministarstvo obrane od kulture. Kad novoimenovani ministar obrazovanja, znanosti i sporta veli kako bi “Bog mogao biti dizajner svijeta”, moramo se zapitati želi li nakon što odradi mandat oteti mjesto dugogodišnjem voditelju HRT-ove emisije “Na rubu znanosti” Krešimiru Mišaku ili se vratiti profesuri na Riječkom sveučilištu.
Zvuči upravo nevjerojatno da ministar Šustar nije čuo za rezoluciju Vijeća Europe iz 2007. koja se protivi tome da se kreacionizam kao znanstvena disciplina stavlja u ravnopravan položaj s teorijom evolucije – mjesto mu je, vele oni koji ne žive u 19 stoljeću, u religiji!
Skupljanje bodova kod Crkve i HDZ-a; ministrova kratkovida računica učinila ga je smiješnim svim diplomama usprkos. Jednako je komičan i nedorastao položaju koji obnaša kao i Zlatko Hasanbegović, kojemu je komotno pod kapom sumnjiva znakovlja i u Bujančevu zagrljaju, ali mu zato “svrhe nemaju” svi oni koji ukazuju na njegov politički ekstremizam i dvojbenu kompetenciju.
Računa Hasanbegović sa zamorom kulturnjaka koji su potpisali apel i koji inzistiraju da ga Orešković izbaci iz Tim’s teama, ali i s mentalnom lijenošću građana koje će njegovi iz Domoljubne koalicije, koji su ga zato na tu poziciju i doveli, prijetnjom, strahom i papagajskim ponavljanjem s vremenom lako uvjeriti da povijest počinje barakom u kojoj je osnovan HDZ, a država pobjedom u Domovinskome ratu.
Ima li, dakle, idealnijeg za tu svrhu, za poniženje i kulturnjaka, ali i građana koji ih uvažavaju?
A da se dodvoravanje i kratkovidna računica poput zaraze šire među političarima potpuno nesvjesnima političke odgovornosti za obećano i izrečeno, svjedoči i najnoviji primjer zastupnice Mosta Ines Strenja Linić. U srijedu se okomila na Olivera Frljića ne shvaćajući ili ne želeći shvatiti da se raspravlja o 2013.godini u kojoj je intendantica bila dirigentica Nada Matošević – gle čuda – njezina bivša podstanarka.
Toliko ju je Frljić naljutio da je tražila saslušanje pred Odborom za znanost i kulturu. Nije valjda zato što intendant Frljić više nije zainteresiran za najam stana, koji se od trosobnog pretvorio u imovinskoj kartici u dvosobni.
Isti princip nije zatražila za Hasanbegovićevu doministricu Anu Lederer, kojoj je revizija našla da si je uz plaću od dvadeset tisuća kuna isplatila i honorar od sedamdesetak. Zna Strenja Linić da se podobne ne smije dirati!
Proslavila se spomenuta zastupnica u četvrtak i dosljednošću oko smjene ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića. Nakon što je Mostov čelnik u više navrata govorio kako ne vidi razlog za smjenu, Strenja Linić priklonila se stavu Domoljubne koalicije s nemuštim obrazloženjem kako nije riječ o pojedincu, već sustavu.
Njen glas na Povjerenstvu bio je presudan. Rasprava o Lozančiću nije održana i njegova smjena s ovolikom količinom poslušnika gotovo je izvjesna.
Sad nam vrlo malo treba, tek još ponešto nacionalnog ponosa i zavodljivih, domoljubnih laži, pa da svi skupa postanemo zatočenici zla.